QUIS UT DEUS ?!

četrtek, 18. avgust 2016

ŠEST PROTESTANTSKIH BOTROV MODERNISTIČNE MAŠE

Christus Rex


Posted: 17 Aug 2016 11:45 AM PDT

Stavljajući ponovno radijski program „Catholic Answers“  u središte pozornosti, Apologeti Tim Staples i Patrick Coffin su ponovno 12. kolovoza, održali emisiju na temu „Radikalni tradicionalizam“. U svakom slučaju, ova repriza bila je pokušaj popravljanja štete uzrokovane tijekom prošle emisije kada je voditeljima pošlo za rukom uvrijediti sve vrste katolika koji idu na tradicionalnu Misu, bilo zbog osobnih preferencija ili zbog doktrinarnih uvjerenja.
Tom drugom zgodom slušatelji emisije nisu predstavili tradiciju u najboljem svjetlu, i – da budemo blagi – voditelji su ih ''pojeli za doručak''.  Posebno je jedan slušatelj pogrešno tvrdio da bula Quo Primum kaže da Misa ne može biti promijenjena i da je Nova Misa nevaljana jer formula posvećenja izostavlja riječi “Mysterium Fidei”.
Da budemo pošteni, voditelj radijske emisije je sposobno i ispravno odgovorio na pogrešne izjave ovog slušatelja. Ali situacija se dramatično promijenila kada je slušatelj odgovorio na njihove ispravke savršenim dokazom: šest protestanata pomoglo je u stvaranju Novus Ordo Missae. Voditelj je odgovorio da je to 'mit' i citirao je knjigu koja navodno (i “autoritativno“) podržava njihovo mišljenje.[1] Zatim su nastavili s izjavom da su kao i na prethodnim ekumenskim saborima, bili prisutni protestantski promatrači na Drugom vatikanskom saboru, ali samo da promatraju način rada, a ne da mu pridonose.
Izgleda da oni (kao ni njihovi omiljeni autori) nisu pročitali djela Michaela Daviesa o Novoj Misi (poput Nova Misa pape PavlaUništenje rimskog obreda,Cranmerov božanski poredak Liturgijske tempirane bombe II. vatikanskog), ili o Drugom vatikanskom saboru (Koncil pape Ivana), a ni klasik o. Wiltgena Rajna utječe u Tiber, snažni Iota Unum Romana Ameria ili knjigu nedavno prevedenu na engleski Roberta de Matteija, Drugi vatikanski sabor: još neispričana priča .
Protestanti su itekako imali utjecaj na stvaranje Nove Mise, ali prije nego se pozabavimo 'mitom' o stvaranju Nove Mise, jednu stvar treba reći o ekumenskom saboru [II. vatikanskom] – kao činjenicu, da je on pripremio teren za liturgijsku revoluciju koju će provesti Consilium [vijeće ustanovljeno za provedbu liturgijske reforme, koje je stvorilo Novu Misu – op. ur.].
Protestanti su npr. bili pozvani na Prvi vatikanski sabor (1868. - 1870.), ali to je bilo u pravom duhu ekumenizma -  u pokušaju da se utječe na njihovo obraćenje na jednu, pravu, svetu i apostolsku vjeru. Ne da bi zagovarali njihova krivovjerja i zablude kao prihvatljive teze. No za vrijeme Drugog vatikanskog sabora liberalni koncilski oci omogućili su da ideje protestantskih promatrača budu uvrštene u koncilske tekstove. To je neosporna činjenica koja se može naći u prethodno spomenutim naslovima – i kojom su se hvalili katolici[2] kao i protestanti.[3]
Vratimo se 'mitu' kako protestantski promatrači nisu pridonijeli stvaranju Nove Mise. Držati tu poziciju značilo bi niekati očigledne – ne samo činjenice, već i materiju. Kao prvo, ekumenska liturgija koja više neće vrijeđati protestante bila je namjera o. Annibalea Bugninija od samoga početka, kako je izjavio 1965. godine:
„Mi moramo maknuti iz naših katoličkih molitava i iz katoličke liturgije sve što može biti sjena kamena spoticanja našoj odijeljenoj braći odnosno protestantima...“
Od Jeana Guittona, osobe od bliskog povjerenja pape Pavla VI., saznajemo pak sljedeće:
„Namjera pape Pavla VI., što se tiče onoga što se obično naziva Misom, je da se reformira katolička liturgija na takav način da se gotovo podudara s protestantskom liturgijom. Papa Pavao VI. imao je ekumensku namjeru ukloniti, ili barem korigirati, ili barem ublažiti, ono što je bilo previše katoličko u tradicionalnom smislu u Misi i, ponavljam, da se katolička Misa približi kalvinističkoj misi.“[4]
Da bi postigli taj ekumenski cilj, Consilium je dobrovoljno stavio u službu ove protestantske promatrače:
1.    A. Raymond George (metodist)
2.    Ronald Jaspar (anglikanac)
3.    Massey Shepherd (episkopalac)
4.    Friedrich Künneth (luteran)
5.    Eugene Brand (luteran) [5]
6.    Max Thurian (kalvinist - zajednica Taize).
Njihov doprinos stvaranju Nove Mise ovjekovječen je slikom koja je uzeta za vrijeme njihove audijencije s papom Pavlom VI. nakon što im je zahvalio na njihovoj pomoći. Slika je poslije objavljena u L’Osservatore Romano 23. travnja 1970. pod naslovom: “Komisija održava posljednji sastanak, papa hvali rad Consiliuma“.
Uz tu fotografiju kao dokazni materijal, imamo i svjedočanstvo koje to potvrđuje od nekoliko osoba, od kojih je najpoznatije ono već spomenutog anglikanca Jaspara, koji je opisao Michaelu Daviesu kakav je bio doprinos protestanata, koje je često spominjano od riječi do riječi.
Ali hajdemo se pretvarati da ova slika ne postoji, niti ikakvo vjerodostojno svjedočanstvo od protestanata koji su zaista bili tamo. Čak i bez toga mi imamo više nego dovoljno dokaza o protestantskom utjecaju na katoličku liturgiju:  i to u samim tekstovima Novus Ordo Missae. Na primjer, Ottavianijeva intervencija jasno pokazuje da Nova Misa ne odgovara nauku kao što je nezabludivo definirano na Tridentskom saboru – odnosno, upravo katoličkim vjerovanjima o Misi, Presvetom Sakramentu i svećenstvu koje protestanti odbacuju.
Ali dokaz koji najviše otkriva dolazi od samih protestanata, koji su priznali (u vezi službenog izdanja Misala, a ne samo njegove loše provedbe) da bi i oni mogli rabiti novi misal pape Pavla budući da je problematičan sadržaj poput „krive perspektive o žrtvi koja se prinosi Bogu“ bio „napušten“ u “novim euharistijskim molitvama“. [6] Ili da  “...ništa u obnovljenoj katoličkoj Misi zapravo ne predstavlja problem za evangeličke protestante.[7] Postoje mnoga takva svjedočanstva, ali ovdje nam nedostaje prostora – pa ćemo se opet pozvati na Michaela Daviesa.
Čak još značajnija bila su njihova djela. Nakon što su izjavili da je Novus Ordo Missae doktrinarno prikladan, episkopalci i luterani prihvatili su tekstove Nove Mise skoro od riječi do riječi. To očigledno upućuje na “temeljnu promjenu nauka”[8], jer to nisu bili spremni učiniti s neporecivo pravovjernim tekstovima Missale Romanumaiz 1962. godine.
I ponovno nalazimo „konzervativce“ koji niječu te neporecive činjenice koje se tiču teoloških nedostataka Novus Ordo Mise. Iako bi mogao završiti citatom nadbiskupa Lefebvrea kojim on potvrđuje da je Nova Misa, čak i kada se pobožno služi ipak prožeta protestantskim duhom, neću to učiniti. Radije, podijelit ću s vama riječi postkoncilskog francuskog liturgičara, o. Henri Denisa, koji je barem intelektualno bio iskren i rekao:
„Tvrditi da se sve promijenilo znači vrlo jednostavno biti iskren oko onoga što se dogodilo. U nekim debatama s tradicionalistima, postala je prihvaćena praksa reći da se ništa nije promijenilo. Bilo bi puno bolje skupiti hrabrosti i priznati da je Crkva napravila važne izmjene i da je ona imala dobre razloge. Zašto ne priznati da se religija promijenila...?“ [9]
Naravno, Katolička crkva je Krist i tako ne može promijeniti svoj nauk koji joj je dala Božanska Riječ – ali neuračunljivi crkvenjaci zasigurno mogu pokušati, tvrdeći da je to crkveni nauk, i kada se to dogodi moramo se sjetiti španjolske poslovice: „Poslušnost je sluga vjeri, a ne vjera poslušnosti“; ili kao što je to sv. Petar rekao: “Mi moramo slušati Boga prije ljudi.” To je bit borbe u kojoj se danas katolici nalaze: slušati ono što je Crkva predala (tradiciju) ili prionuti uz ljudske zablude (modernizam).
Louis Tofari
Izvor: Remnant Newspaper

Fusnote
1. Knjiga koja je citirana je „Papa, Koncil i Misa: odgovori na pitanja koja su tradicionalisti postavili“ od Jamesa Likoudisa i Kennetha Whiteheada. Ovdje nemamo dovoljno vremena da pobijamo sve obmane povezane s tom temom, još manje cijelu knjigu, neokonzervativno remek-djelo.
2. I to ni manje ni više nego u L’Osservatore Romano!
3. Poglavlje IX. Daviesove knjige „Koncil pape Ivana“, i zatim predavanje o. Franza Schmidbergera iz 2001. koja je otkrila da je izvor ekumenske fraze iz dokumenta  Lumen Gentium -„subsist in” - bio upravo protestantski promatrač.
4. Apropos, 9. prosinca 1993. i ponovno u Christian Order, listopad 1994.
5. Primijetite kako je on pogrešno naveden kao “Dr. Smith” u nekim izdanjima; ispravna lista imena može se naći u djelima Michaela Daviesa.
6. Jean Guitton citira protestantsko izdanje od 10. prosinca 1969. La Croix.
7. Kao što je citirao M. G. Siegvalt (protestantski profesor dogmatske teologije) u La Croix 22. studenog 1969.
8. Kao što je to izjavio kardinal Alfons Stickler u studenom 2004., kao podršku Ottavianijevoj intervenciji.
9. Des Sacrements et des Hommes (Paris, 1977.), str. 34. – engleski prijevod Michaela Daviesa.