Front page pictures

sobota, 18. marec 2017

VPRAŠANJE KRIOVERSTVA PAPEŽA - 2. del

Christus Rex


Posted: 17 Mar 2017 01:29 PM PDT
Papa Ivan XXII. (1316.-1334.), rođen kao Jacques Duèze

U drugom nastavku studije od 6 dijelova p. Gleize analizira često spominjanu legendu o krivovjerju Ivana XXII. tijekom 14. stoljeća.


II. dio: slučaj pape Ivana XXII.

Legende uporno žive. Legenda o krivovjerju pape Ivana XXII. je jedna od upornijih. Kao i u drugim slučajevima, djelomična priča je ovdje zamijenila pravu. Ne poričemo, međutim, da lekcije iz povijesti mogu biti od velike pomoći. Ustvari, vrlo često je potrebno napraviti usporedbu kako bismo razumjeli. A da bismo usporedili, potrebno je na raspolaganju imati točke za usporedbu. Doista, nije dovoljno posjedovati načela. Potrebno je također izmjeriti opseg njihovog značenja, provjeravajući kako svjetlo koje bacaju objašnjava konkretno iskustvo i kako također konkretna stvarnost zahtijeva to svjetlo i potvrđuje njegovo prosvjetljenje. ,,Metafizička razina apstrakcije po kojoj se definiraju naša razmišljanja, piše Etienne Gilson,[1] „omogućuje veliku jednostavnost i olakšava kratkoću, ali moramo priznati da ne dopušta prvoj filozofiji ispuniti svoju funkciju u potpunosti.... Kako bi predstavili naše apstraktne zaključke u njihovoj razumljivoj učinkovitosti, bit će korisno pokazati ih u određenom slučaju na djelu, dajući tako primjer vrsta disocijacija od ideja kojima metafizika podvrgava stvarnost, ali i na način na koji se na nju baca svjetlo samim tim analizama. "

Isto je i s teološkim promišljanjem, koje koristi filozofiju kao svoje najdraže oruđe, a koje je odraz neke vrste mudrosti. Ovu potonju vrstu promišljanja treba projicirati na činjenice kako bi u njima mogli provjeriti njihovu vlastitu svjetlost, u isto vrijeme ono baca svjetlo na njih. I ove činjenice daje povijest.

To pokazuje u kojoj bi mjeri nerazumijevanje povijesti moglo biti pogubno, ili barem izvorom neravnoteže. Ono je to bilo i moglo bi opet biti.

"Čitajte od početka do kraja djela najslavnijih skolastičkih pisaca, a oni nikada neće nastojati da dobijete osjećaj za pojedinca; oni nikada neće dopustiti da vidite relativne, promjenjive aspekte stvari; oni se bave istinitim, bez dobi ili datuma. Najčešće istina koju razmatraju nema sama po sebi nikakve veze s praksom, pa čak i kada pripada praktičnoj znanosti, način na koji se predlaže ili o njoj  raspravlja ovisi o čistoj spekulaciji... Neosporno je da  navika apstraktnog mišljenja čini da gube smisao za činjenice, a time i za povijesne studije: nekompetentnost srednjeg vijeka, u tom smislu, ne može se dovoditi u pitanje: čak nam je teško dobiti ikakvu ideju o njemu u povijesnom, književnom vremenu kao što je naše.

Čitatelj jedva da je bio zahtjevan prema povjesničaru, on nije tražio od njega da citira svoje izvore ili da raspravlja o njima, on mu je odmah vjerovao na riječ, a ako se njegov izvještaj činio vjerojatnim, poučnim ili čudesnim, bio je prilično sklon smatrati ga istinitim. Umjetnost otkrivanja, odabira i tumačenja dokumenata koji sadrže istinu bila je nepoznata. Može se navesti nekoliko izuzetaka... ali oni ne dokazuju apsolutno ništa s obzirom na opće stanje svijesti na koje ukazujemo. Doista smo dužni na povijesne epohe primjenjivati pravilo po kojem se stvari određuju ovisno o tome što u njima prevladava.[2]
Ova praznina se pokazuje posebno štetnom kada teolog traži presedan kao potporu svojih hipoteza. Nedavna aktualna zbivanjima to opsežno ilustriraju: očigledno objašnjenje za iznenadnu zaljubljenost s kojom su najmanje kvalificirani nestručnjaci krenuli proučavati čine i djela pape Ivana XXII. je njihova namjera da podrže korak koji su poduzela četiri kardinala koji osporavaju Amoris laetitia. Tako pisci tu i tamo spominju ,,zajedničko pismo teologa pariškog Sveučilišta, koje bi, ako je stvarno postojalo, predočavalo i istovremeno opravdalo dubije naših kardinala. Neki govore i o osudi ili prije svrgnuću pape Ivana XXII., koje bi, uz pretpostavku da je to propisno utvrđena povijesna činjenica, uskoro mogla biti koristan presedan. Ono što bi se moglo nazvati "analogijom povijesti" je sasvim legitiman način postupanja. No, još uvijek je potrebno biti siguran da to počiva na odgovarajućim temeljima.

Život i djela Ivana XXII.

Jacques Duèse, rođen u Cahorsu, bio je neposredni nasljednik Klementa V., koji se nastanio u Avignonu. Jacques Duèse izabran je 7. kolovoza 1316. nakon 27-mjesečne sedisvakancije (Klement V. umro je 20. travnja 1314.).  Izabran je jednoglasno; novi papa imao je 72 godine. Po struci je bio kanonist; predavao je u Toulouseu. Bio je miljenik napuljskoga kralja, Karla II. Anžuvinca.

Izabran za biskupa Fréjusa 1300. god., bio je od vladara pozvan u Napulj za kancelara Kraljevine Sicilije početkom 1308. Služio je u tom svojstvu dok ga papa Klement V. nije prebacio na Avinjonsku stolicu 18. ožujka 1310. Imenovan kardinalom s titularnom biskupijom sv. Vitalija u prosincu 1312., promaknut je u biskupa Porta u travnju 1313.

Nakon što je postao papa s imenom Ivan XXII. (1316.-1334.), služio je svetoj Crkvi meritorno u više točaka. Prvo, on je bio taj koji je kanonizirao sv. Tomu Akvinskog 18. srpnja 1323., i tom prilikom je iskazao počast onome koji će kasnije biti proglašen naučiteljem Crkve. ,,Zašto tražiti čuda?, Rekao je Papa, govoreći o anđeoskom naučitelju. ,,Učinio je onoliko čuda koliko je napisao članaka u Summa Theologiae .... Njegov je život bio svet, a njegovo učenje nije moglo biti ništa drugo nego čudesno; jer je prosvijetlio Crkvu više od svih drugih naučitelja i čitanjem njegovih djela dobije se više u samo jednoj godini studija nego proučavanjem nauka drugih tijekom cijelog života.[3]

Drugo, on je bio taj koji je izrekao prvu osudu lažnog načela laicizma, koji se pojavljuje u Defensor Pacis Marsilija Padovanskoga († 1343.).[4] Ovaj rad datira iz 1324. godine i  brani raskolnički stav njemačkoga cara Ljudevita Bavarskog. Njegovu ekleziologiju će osuditi papa Ivan XXII. u svojoj Apostolskoj konstituciji Licet juxta doctrinam (23. listopada 1327.), zajedno s tvrdnjama br. 3,[5] br. 4,[6] i br. 5,[7] koje su anatemizirane jer su ,,u suprotnosti sa Svetim pismom i neprijateljske katoličkoj vjeri, krivovjerne ili slične krivovjerju i pogrešne.

Papa dodaje da [su] ,,gore spomenuti Marsilije i Ivan krivovjernici, doista, očiti i zloglasni zakleti krivovjernici.[8] Treće i posljednje, dugujemo Ivanu XXII. veliku reformu 1316.-1317., koja je revidirala teritorijalnu raspodjelu biskupija u francuskom kraljevstvu izmjenjujući crkvenu podjelu dviju pokrajina Akvitanije i prve Narbone, stvarajući tako 25. lipnja 1317., među ostalim, biskupiju Montauban, koja je izdvojena iz biskupije Toulouse.[9]

Je li Ivan XXII. imao nekakvu mračnu povijest i treba li na njega gledati kao na prototip ,,krivovjerničkog Pape, ovisnog o pravdi njegovih kardinala? Osnovne činjenice tog predmeta lijepo su navedene u Dictionnaire de théologie catholique, u članku "Benoît XII".[10] Dva puta je, 1318. i 1326. godine, Ivan XXII. naučavao da duše svetih uživaju blaženo gledanje čim stignu na nebo, a prije općeg uskrsnuća svega čovječanstva. No, od 1331. godine podržao je suprotno mišljenje u svojim propovijedima: na blagdan Svih svetih 1331., a potom na treću nedjelju Došašća te iste godine, opet uoči Bogojavljenja 1332., te konačno na četvrtak nakon Uzašašća, 5. svibnja 1334. Glavni autoritet na kojega se oslanja je sv. Bernard. Potonji je bio pod utjecajem sv. Hilarija, sv. Ambrozija i sv. Augustina, čiji jezik nije uvijek bio vrlo jasan.[11]

Optužbe za herezu

Bitna stvar je sljedeća:

,,Ivan XXII. se nije predstavio u svojim propovijedima kao papa koji govori ex cathedra nego kao privatni učitelj koji  daje svoje mišljenje (hanc opinionem = ovo mišljenje), a priznaje da je ono sporno kad ga se pokuša dokazati. U njegovom drugom govoru čitamo ove riječi: "Kažem, poput sv. Augustina, da me ako sam ovdje pogriješio,  onaj koji zna bolje ispravi. Tako se to meni čini, ništa drugo; osim ako mi netko pokaže suprotnu odluku Crkve ili autoritativni argument iz Svetoga pisma koji bi izrazio ovaj predmet jasnije od ranije navedenih znalaca.

Vidjeti ovdje stav preteče koji objavljuje Amoris laetitia bilo bi prilično hrabro; poštedite nas takvog licemjerja.

No, kao i uvijek u ovom palom svijetu, pa čak i prije izuma interneta, umovi su se oko toga počeli uzrujavati, osobito u Francuskoj, gdje je kralj Filip VI. već saslušao optužbe koje su brže-bolje usmjerile protiv Pape. On saziva u Vincennesu 19. prosinca 1333. godine sabor na kojem se okupilo dvadesetak učitelja sa Sveučilišta u Parizu. Kralj Francuske je proslijedio rezultat ovog razmatranja Papi tražeći od njega da bude tako ljubazan i preciznije objasni svoju misao.

To nije bila naredba Sveučilišta u Parizu, dakle, nego jednostavno inicijativa tadašnjeg suverena, koji je za tu svrhu konzultirao svoje teologe.[12] Štoviše, Ivan XXII. je već preuzeo vodstvo zahtijevajući da se izvede teološko istraživanje sporne točke, sazivajući za tu svrhu konzistorij kardinala 28. prosinca 1333. A iznad svega je on 3. prosinca 1334. izrekao u prisutnosti ovih kardinala eksplicitno, svečano odricanje, čija izjava je tiskana u Dictionnaire de théologie Catholique:

,,Mišljenje koje  trenutno imamo i koje smo imali po ovom pitanju, u jedinstvu sa svetom Katoličkom crkvom, izražavamo na sljedeći način. Priznajemo i vjerujemo da se duše odvojene od tijela i potpuno pročišćene nalaze na nebu, u kraljevstvu nebeskom, u raju, a uz Isusa Krista u društvu anđela, i da nakon općeg suda one gledaju Boga i božansku bit licem u lice i jasno, koliko to dopušta stanje  odvojene duše. Ako smo na bilo koji način rekli nešto drugo ili smo se izrazili drugačije po ovom pitanju, rekli smo to ostajući vezani za katoličku vjeru, in habitu fidei catholicae, a govorili smo na način izlaganja i rasprave; to je ono što tvrdimo, i u tom smislu treba sve shvatiti.[13]

Papa je zatim, kada je umirao, podnio sudu Crkve i svojih nasljednika ono što je rečeno i napisano o ovoj točki ili u bilo kojoj drugoj.

Detaljnija analiza stvari

Jedan od prvih čina njegovog nasljednika, Benedikta XII., bilo je objavljivanje ispravka u obliku bule. Nema krivovjerja u napomenama Ivana XXII., ,,jer u vrijeme polemika točka o kojoj se govori još nije bila pod sankcijama Crkve, ni po formalnoj definiciji  ni po vjerovanju koje je u stvarnosti bilo dovoljno jasno i općenito.[14] Nije bilo svrgnuća, nije bilo osude. Upravo suprotno: dogmatska definicija koju je objavio Benedikt XII. nije ništa drugo nego ponavljanje same izjave Ivana XXII.!

Pa, onda, odakle dolazi legenda? Od onih koje je Ivan XXII. osudio, ne samo pristaša careve prevlasti nad papom, koji su bili proglašeni krivovjernicima u buli Licet juxta doctrinam, nego i franjevačkih rigorista, i "duhovnih" ili "fratičelija", koji su inzistirali na pretjeranom konceptu evanđeoskog siromaštva, tako da ih je Ivan XXII. morao osuditi  kao krivovjernike u Buli Quorumdam exigit (7. listopada 1317.).

Te nepokorni skupine našle su glasnogovornika u osobi Williama od Occama. On je majstorski izjavio je da je Papa bio prisiljen napraviti čisti i jednostavni opoziv, bez okolišanja, ovim ili istovjetnim izrazima: ,,Odričem se krivovjerja koje sam odobravao i poučavao tvrdeći da duše svetih nemaju na nebu jasnu viziju Boga.[15]

Ogorčen zbog svoga neuspjeha i osude, Ljudevit Bavarski podržavao je  ove raskolničke intrige, čak idući tako daleko da je predviđao saziv sabora koji će svrgnuti "Jacquesa de Cahorsa". Mora se priznati: ovo je daleko od Amoris Laetitia i kardinala Burkea. Mogu se usporediti samo stvari koje su usporedive, a ovdje ne postoji moguća točka usporedbe.

Najviše što se moglo priznati jest da je možda kod Jacquesa Duèsea nedostajalo umjerenosti u njegovom intelektualnom istraživanju, recimo izvjesna ekscentričnost koja je proizlazila iz neobuzdane teološke znatiželje. No, papa Ivan XXII.  imao je dovoljno mudrosti da ne predstavi to istraživanje kao formalni nauk Učiteljstva, a prije svega da ne ustraje uporno u tim rizičnim pogledima. Osim toga, nije li ta znatiželja, uz istraživanje do kojega je dovela, znak svojevrsne vitalnosti? Svaki čovjek prirodno želi znati, rekao bi dobri stari Aristotel. A ako mu se zabrani da to učini, dodaje Anđeoski naučitelj, bit će lišen sreće i frustriran u svojim prirodnim težnjama. Moramo li onda kriviti Papu koji je kanonizirao općeg crkvenog naučitelja koji je imao takav apetit, pa makar on bio pomalo bujan?

p. Jean-Michel Gleize



[1] Etienne Gilson, „Introduction aux arts du beau (Pariz - Vrin, 1998.), 145.
[2] Timothée Richard, ,,Usage et abus de la scolastique“ u: Revus thomiste, 12 (1904.) 572.
[3] Citirao Jacques Ramirez, „De Auctoritate doctrinali sancti Thomae Aquinatis“ (neobjavljena disertacija, 1952.), 36.
[4] Vidi Jeanine Quillet, La Philosophie politique de Marsile de Padoue (Pariz - Vrin, 1970.), kao i kritičko izdanje Defensor Pacis, iste znanstvenice, koje je objavio Vrin 1968.
[5] ,,Dužnost je careva ispraviti i kazniti papu kao i postaviti ga i ukloniti" (DS 943).
[6] ,,Po Kristovoj ustanovi svi svećenici, bilo papa, nadbiskup, ili obični svećenik, imaju jednake ovlasti i nadležnosti; ali ono što netko ima više nego drugi odgovara onome što je car više ili manje odobrio, i baš kao što je odobrio, on također može opozvati (DS 944).
[7] ,,Papa, odnosno Crkva u cjelini, ne može nikoga kazniti obvezujućom kaznom bez obzira koliko zao on bio, osim ako im car ne da ovlasti (DS 945).
[8] DS 946.
[9] Leon i Albert Mirot, Géographie historique de la France (Pariz - Picard, 1980), 317.-318.
[10] Xavier Le Bachelet, S. J., "Benoît XII" u: Dictionnaire de théologie Catholique, II / 1 (1932), stupci 658.-669.
[11] Vidi Jacques Ramirez, "De hominis beatitudine", 4 u: Sabrana djela, sv. 3 (CSIC, 1971), br. 307.-324., str. 370.-401. (Komentar na I-II, pitanje 4, članak 5 - Je li tijelo potrebno za blaženstvo?).
[12] Le Bachelet, isto, rubrika 666-667
[13] Navod Le Bacheleta, isto, rubrika 667
[14] Le Bachelet, isto, rubrika 669
[15] Le Bachelet, isto, rubrika 668