Front page pictures

ponedeljek, 24. april 2017

OBLIKOVANJE ZNAČAJA V ŠOLI IN V DRUŽINSKEM DOMU - IZ BLOGA CHRISTUS REX

Christus Rex


Posted: 24 Apr 2017 03:05 AM PDT

Povremeno čujemokritiku da gdje god imamo škole da previše maturanata upadne u loš način života, dok neki potpuno napuštaju praksu katoličke vjere. Prvi poticaj je pomisliti da nešto nedostaje u njihovoj formaciji i budući da je formacija karaktera glavno djeloobrazovanja, često se upire prstom u školu. Škola doista igra važnu ulogu, i ako učitelji i upravitelji ne rade primjereno svoj posao, mogu negativno utjecati na primjereno formiranje karaktera. Ali nemojmo zaboraviti da se veći dio formacije karaktera odvija doma.

Jedan članak u starom časopisu Fortnightly Review iz sv. Louisa u Americi pozabavio se tim čestim problemom prije mnogo godina.

Kritike su, koje stižu i iz naših redova i od nekatolika, sve češće usmjerene protiv djelotvornosti formacije karaktera kako se prakticira u našim katoličkim školama. Žalosno je da djeca odgojena u katoličkoj atmosferi upadnu u zle navike nakon što napuste školu kao i ona koja nisu imala vjersku poduku. Ta optužba zaslužuje da ju se prouči.

Možda će djelovati uvredljivo ako promotrimo prošlost mladih
prijestupnikas gledištem podijeljene krivnje između škole i doma. Ali maloljetničkim je sudovima, činjenica je, jako važna „okolina“; i obično gledaju situaciju u domu prijestupnika ili prijestupnice i njihov uspjeh u školi. Dr. William Healy iz Bostona koji je napravio najiscrpniju studiju o maloljetničkim prijestupima u svom djelu ,,Pojedinačni prijestupnik”, spominje veliki broj slučajeva s „lošim uvjetima u domu“ kao značajni faktor, a često kao glavni uzrok prvog pogrešnog koraka i početka zločinačke karijere. Zar ne bi bilo vrijedno istražiti naš problem iz tog stajališta?

Nema namjere u ovom tesktu prebacivati neuspjeh naših napora u formiranju karaktera sa škole na dom. I nema sumnje da se u mnogim slučajevima gdje krene po zlu s katoličkom mladeži, odnosno uđu u kriminalnu karijeru, ne može kriviti ni školu ni dom. Uzrok može biti posve u slaboj volji i zlim navikama pojedinca. Ali nevjernički dom – katolički samo nominalno, kao faktor u doprinosu mladenačkoj delikvenciji, često previđaju oni koji su spremni napasti „loše metode formacije karaktera koje prevladavaju u katoličkim školama“.
U mnogim katoličkim domovima nadahnjujući i korisni nauk koji se daje djeci u školi ne samo da nije osnažen, već ga se izruguje i gleda s prezirom. Ohrabruju se principi i načini ponašanja koji su izravno u suprotnosti s onime što je dijete naučilo dok je bilo pod skrbi katoličkih učitelja. Koji je rezultat tih dvostrukih standarda, koji se svakodnevno predstavljaju osjetljivim mladim osobama? Oni će spremno slijediti primjer i prihvatiti poglede svojih starijih kod kuće. Napokon, mladi vrlo dobro razumiju da nije važna škola, nego dom, gdje se susreću otac, majka, prijatelji i susjedi. U glavi mladih dom, a ne škola, predstavlja uzorak onoga što se događa u velikom svijetu oko njih. Dijete gleda na školu samo kao na neku epizodu, nešto kroz što treba što prije proći da bi započelo „pravi život“. Škola se ponekad gleda kao nužno zlo koje se mora susresti prije negoli se postigne velika povlastica potpunog življenja u svijetu, slobodnog od predavanja i groznih učitelja.

Neki primjeri pokazati će kako se često kućna poduka i kućni primjer sukobljavaju s idealima katoličke škole. U školi mladi uče, već u prvom razredu, svrhu i cilj svoga postojanja. Njihova prva lekcija u katekizmu kaže im da nisu stvoreni za ovaj svijet, već „da štuju Boga, ljube ga, služe mu i spase svoju besmrtnu dušu“. Kod kuće često čuju potpuno drugačiju filozofiju života. Evanđelje uspjeha je najčešća tema razgovora. Hvali se susjedov sin, koji je možda protuha, jer je „on uspio“ i puno zarađuje. Takve stvari dječak mora slušati kod stola, cijele dane i noći. Zarađivanje novca izgleda kao važna stvar u očevoj glavi. Majka neumorno njeguje poznanstva s osobama dubokog džepa (novčanika). O siromašnima se često priča s prezirom. Što sad ostaje od „njihove prve vjeronaučne lekcije“?

Krepost samosvladavanja ili kršćanskog mrtvljenja često se spominje u školskim prostorijama. Dijete od rane dobi shvati da mu je potrebna vježba u toj kreposti. Ali kod kuće svi idu linijom manjeg otpora. Nitko se ne trudi ustati ranije da bi prisustvovao Misi u radne dane. „Uzmi najviše što možeš od života“ kao da je ispisano po cijelom domu. Materijalna dobrobit je lozinka. Posebna bogoslužja u vrijeme korizme ili došašća, čije bi pohađanje moglo izazvati neku nelagodu, pažljivo se izbjegavaju. „Neka idu susjedi; oni su pobožni.“

Ali što se u međuvremenu dogodi s dječjim razmišljanjem o pokori i idealima koji se tiču nasljedovanja života svetaca koji su se istakli duhom mrtvljenja? Te stvari se jedva više spominju. Naravno da u takvim obiteljima nikada neće biti propitivanja ili razgovora o djetetovom pozivu u službu Bogu u svećeništvu ili redovništvu. Poznajem slučaj mladića koji je imao snažnu želju za redovničkim životom, ali ga je svjetovni otac tjerao da se dopisuje s djevojkom za vrijeme njegovog odsutstva iz svog doma. Novac, svijet, užitak, „dobra zabava“, društvo, „samo polako“ – to su neke od glavnih teme koje zaokupljaju pažnju.

U školi učenici promatraju predmete pobožnosti – raspelo, slike svetaca, kipove, itd. Mnogi takozvani katolički domovi nemaju nikakvu vanjsku oznaku svog „katoličanstva“. Uzalud ćete tražiti pobožnu sliku ili sliku križa. Svjetovnost je napisana svugdje po zidovima. Možda ćete vidjeti prikaze koji više pristaju u poganski hram nego u prebivalište kršćana. Tu su razni ornamenti i ukrasi, ali nema mjesta za sliku Isusa ili Njegovih svetaca. Dijete, ako uopće o tome razmišlja, može biti zbunjeno tom razlikom, a može se i zapitati nije li, napokon, način njegovih roditelja najbolji. Jer oni sigurno znaju, već imaju puno životnog iskustva. Dijete koje je podignuto u takvoj svjetovnoj atmosferi, vrlo brzo počinje gledati na školu, s njezinim podsjetnicima na Krista, Blaženu Djevicu, itd. s visoka kao da je to „staromodno“.

U školi se dijete upozorava da ne šteti ugledu drugih lažima i klevetom, ili preuveličavanjem pogrešaka drugih ili otkrivanjem istih bez nužde. Kod kuće se nabrajaju nedostaci bližnjih, a možda čak i svećenika, ili drugih autoriteta, koji dobivaju svoju porciju oštre kritike. Kako možemo očekivati da će mladi odrasti s poštovanjem prema autoritetu ako vide da te dobre ideale koje su postavili njihovi učitelji za vrijeme školskih sati, njihovi roditelji gaze kod kuće?

U školi se naglašava važnost vanjskog klanjanja, davanju dužne časti Bogu, našem Stvoritelju, molitvom. Ali kod kuće odrasli propuštaju jutarnje i večernje molitve. Ne moli se prije i poslije objeda. Zar neće mladima biti teško pomiriti to razilaženje u praksi i početi gledati na „molitvu“ kao na nešto beskorisno?

U vrijeme školovanja dijete obično započinje svoj radni dan prisustvom Misi. Kod kuće, od jednog kraja godine do drugog, nitko niti ne razmišlja o odlasku na Misu radnim danima. Nikada nema dosta vremena za odlazak na klanjanje ili na večernju molitvu. Ti sati se radije posvećuju beskorisnim razgovorima ili posjećivanju prijatelja. Ovdje ponovno postoji značajna razlika od onoga što dijete uči u školi i što se prakticira kod kuće. Članstvo u bratovštini krunice, interes za katoličke misije i karitas, uglavnom se potiču u školi. Te stvari stariji kod kuće često marljivo izbjegavaju, jedva da znaju o postojanju katoličkih misija u stranim zemljama, ili ih to sve uopće ne zanima. Dok se mlade uči da je prikladno i korisno činiti male žrtve za dobrobit misija, roditelji nikada ne spominju tu temu u krugu obitelji.

U katoličkim školama njeguje se ukus za dobre knjige i učenicima se govori da se čuvaju zlih knjiga i časopisa i da ih se klone kao otrova. Mnoge katoličke obitelji ne posjeduju nikakva pobožna djela, ali se prostiru po stolu i pažljivo čitaju ilustrirane nedjeljne novine. Dok nemaju katoličke časopise, redovito možete naći opasnu literaturu. Pod takvim okolnostima mladi um teško može razviti ukus za zdravo štivo. U ranoj dobi dijete će biti vođeno da bude znatiželjno o stvarima koje se, prema svetom Pavlu, ne trebaju čak niti spominjati među kršćanima. A ta znatiželja koja se prerano i opako potiče i nije zakonito zadovoljena, može biti prvi korak na putu prema propasti.

U školi se učenik uglavnom druži sa svojima. Uči ga se da se čuva lošeg društva jer ono „kvari dobro vladanje“. Ali prečesto ukućani primaju one koji nisu vjernici i važni su im oni katolici koji se najmanje ističu svojim vjerničkim duhom. Zapravo, odrasli sinovi i kćeri iskreno preferiraju društvo nekatolika. A da ne govorimo o jednoj vrlo opakoj posljedici te prakse – mješanim brakovima – dijete se odmah isključuje iz katoličke atmosfere, u kojoj provodi nekoliko sati dnevno u školi, da bi došao i živio i bivao veći dio vremena u praktično nekatoličkoj atmosferi, na mjestu gdje vjersko ravnodušje prevladava i gdje je katolički život na vrlo niskoj razini, ako nije posve mrtav.

Tako da se na sve te načine mnogi katolički domovi, umjesto da surađuju sa školskim učenjem i načelima, istima izravno suprotstavljaju. Samo postojanje te nespojivosti između rada u školi i prakse kod kuće dovoljno je da uzrokuje neviđenu štetu osjetljivom dječjem umu – i to posebno u godinama kada se priprema za svirepu životnu borbu nakon završetka škole.

Neka oni, onda, koji su toliko spremni kritizirati naše škole, prvo daju pravednu šansu našem sustavu formacije karaktera. Neka daju načelima koji se podučavaju u razredu priliku da napreduju u obiteljskom krugu, umjesto da ih se uguši, rugajući im se i suprotstavljajući im plitka načela sebičnog svijeta, koji sve gleda iz perspektive „uspjeha“. Naravno da postoje tisuće domova gdje roditelji primjenjuju nauk koji se prenosi njihovoj djeci u katoličkim školama. Iz tih domova stiže velika vojska mladih koji su ponos Crkve i nada domovine. Ali njihov broj bio bi daleko veći da svi roditelji jednako pažljivo daju važnost tom nauku u njihovom ognjištu.

Iako neke kritike u ovom tekstu predstavljaju ekstremne slučajeve – sigurno većina domova ima barem jednu svetu sliku; većina od nas ulaže neki trud prema mrtvljenju – koliki od nas su posve slobodni od nedostataka ovdje nabrojenih? Korisno bi bilo uzeti neko vrijeme da sami sebe preispitamo, u svjetlu gore navedenih zapažanja, kao pojedince, obitelji i zajednice: članove Otajstvenog Tijela koje teži zajedničkom cilju.

Neka nam Bog svima udjeli, milost da se potpunije okrenemo najvažnijem elementu formacije karaktera kod svakog od nas: nasljedovanje Presvetog Srca Isusovog i Bezgrješnog Srca Marijinog. Jer jedino ako to radimo možemo doista dijeliti radost Uskrsnuća.

p. John D. Fullerton