Kratak komentar o kompromitiranoj Sinodi o obitelji.
Duga crkvena rasprava, sada već punih dvanaest mjeseci, konačno je iza nas…tako se barem čini. Rasprave su često žestoke i dovode do podjela. Za crkvene vlasti koje raspravljaju u srcu kršćanstva pred zajedničkim ocem o jednoj tako važnoj temi kao što je obiteljski život, postojao je veliki rizik s obzirom na propadanje zakonodavstva koje hara u vodećim zapadnim zemljama.
Premda je veći broj skupinā napustio Vječni grad prije s pozitivnim stavom, rezultat je u stvarnosti neodlučnost koja svakoga ostavlja zbunjenim i zgranutim. Neki su Sinodu nazvali „III. vatikanski sabor“, a kako se čini, nije baš da nemaju pravo. Nitko nije zbilja pobijedio, a svi su ostali poraženi u svojim pregnućima jer je dokument koji je iz toga proistekao kompromis. Čak je i slika Pape kao glave podijeljene kuće postala tmurna. Kako je napisao Roberto de Mattei: „Na koncu smo suočeni s dvoznačnim i proturječnim dokumentom koji svima dopušta proglasiti pobjedu premda nitko nije nešto dobio.“[1]
Oh! Nije sve izgubljeno u ovoj borbi za obranu utvrde civilizacije i obitelji. Priča se da je konzervativni nadbiskup Chaput dobio najviše glasova na Sinodi. Osim toga, progresivnima nije uspjelo progurati svoju agendu izričitog preferiranja rastavljenih ponovno civilno oženjenih i homoseksualaca. Možda je trajni dobitak, premda ipak ograničen, da oni konzervativni koji uvijek još gaje iluzije o rimskim vlastima, lagano počinju shvaćati kako su uzaludne bile njihove nade i da danas više nema nekog velikog smisla očekivati puno od hijerarhije.
A sada loše vijesti. Zaključni dokument je tekst kompromisa i remek-djelo višeznačnosti. To znači da se granične crte između dobra i zla rasplinjuju. Grijeh nije tako loš i može se pronaći rješenje da se preljubnike tako ne naziva. Najvažniji paragrafi koji omogućuju ovaj otrov jesu s naslovom „Sposobnost razlikovanja i integracija“ što omogućuje rastavljenima i ponovno građanskioženjenima pristup sakramentima. Bile su potrebne dvije trećine glasova da se taj odlomakprihvati i prihvaćen je sjednimglasom više nego što je potrebno da se postigne ova većina. Dva stoljeća ranije pala je glava francuskog kraljaLuja XVI. na giljotini jednim glasom većine u Narodnoj skupštini.
Sve to puno govori o načinu mišljenja naših hijerarha i o njihovim pogledima na crkveni nauk i moral. Baršunastim riječima „milosrđe“ i „integracija“ savjest postaje novo crkveno pravo koje postaje i kanonsko. „Decentralizacija“ s kojom je otpočeo sam Papa, a koja će papinsku vlast rastočiti u mnogobrojnim biskupskim konferencijama i kulturama, dovest će do trajnih napada na crkveno jedinstvo. Rješenje „od slučaja do slučaja“ u moralnim pitanjima, kao i inkulturacija, dovode do relativiziranja i rastaču moralni zakon koji je po svojoj naravi apsolutan.
Ovaj dokument kompromisa zbilja kompromitira katolički moral i cijelu Crkvu.
[1] Citirano po članku na Rorate Caeli od 27. listopada 2015.
Izvor: sspx.org
