Tri bergoglianske ,,teze za Veliki četvrtak“
Eugenio Scalfari, deklarirani ateist i osnivač rimskoga dnevnoga lista La Repubblica, objavio je na Veliki četvrtak svoj peti intervju sa ,,svojim prijateljem“ papom Franjom. Taj intervju podigaoje još jednom puno prašine. U njemu Franjo iznosi tri tvrdnje koje izražavaju njegovo shvaćanje kako se Bog ophodi s grešnicima:
1. ,,One (zle duše) neće biti kažnjene“
2. ,,Oni koji se ne pokaju će nestati“
3. ,,Nema pakla“
Takve izjave iz ustiju najvišega učitelja kršćanstva izazvale su, razumljivo, po cijelome svijetu pozornost i zapanjenost. Jer one se očito suprotstavljaju ne samo jednoznačnome svjedočanstvu Svetoga pisma, Predaje i vjekovnoga crkvenoga Učiteljstva, nego i ljudskome razumu. I to oštro.
a) Sveto pismo
Tko samo povremeno uzme Bibliju u ruku dobro zna da ona govori o beskrajnome milosrđu Božjem, ali koji i kažnjava grešnike, nepokajane čak s vječnom patnjom. Naš preblagi Otkupitelj Isus Krist sam govori 14 puta nedvoznačno o paklu da bi grešnike upozorio o toj strašnoj stvarnosti te ih opomenuo na obraćenje. U svome prikazu posljednjega suda on govori recimo: ,,Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!... Ovi će ući u muku vječnu.“ (Mt 25, 41. 46). O ,,nestanku“ nepokajanih nema u Bibliji ni najmanje naznake. Gornji citat, naprotiv, pobija ,,tezu uništenja“.
b) Predaja (Tradicija)
Svi crkveni oci na najjasniji način posvjedučuju postojanje pakla, jednoglasno, bez iznimke.
c) Crkveno Učiteljstvo
Isto tako ništa ne nedostaje jasnoći izjava crkvenoga Učiteljstva kroz 2000 godina, pa ni sadašnjemu službenomu Katekizmu Katoličke Crkve koji u osam točaka opširno i solidno izlaže tradicionalni nauk.
d) Ljudski razum
Ako Bog zle duše ne kažnjava, kako onda one mogu nestati? Budući da je Bog stvorio duše kao besmrtne (za razliku od tjelesa), da nestanu morao bi ih on ponovno uništiti činom svoje svemoći. A to je ipak itekako kazna! Tim više jer je Bog ipak svakoga čovjeka stvorio za vječni život, a ne za raspad u ništa ili nirvanu.
Poricatelji pakla pozivaju se na bezgranično milosrđe koje bi isključivalo Boga koji vječno kažnjava. Tu ipak ponovno upadaju u misaonu pogrešku, kao da Božje milosrđe i Njegova pravednost ne bi gradili jedan savršeni sklad. Oni su ipak dvije osobine jedne beskrajne ljubavi koja čini bit Božju.
Bog je u stvarnosti beskrajno milosrdan prema svim svojim stvorovima koji su proizašli iz Njegove ruke. Upravo zato što je pravedan, obazire se na sve naše ljudske slabosti i krhkosti. Zato Njegova milosrdna ljubav ne poznaje granice sućuti te je ne može iscrpiti nijedna opaka zloća ni tvrdokornost. On je uvijek spreman pomoći i oprostiti. Samo jedno traži On od nas grešnika: da otvorimo naše srce te izađemo ususret Njegovoj ljubavi. On to mora tražiti jer ljubav je po svojoj naravi upućena na drugoga. Samo kada joj se odgovori, može postati djelotvorna. A kod Boga postaje ona beskrajno djelotvorna: kada grešnik otvori svoje srce Bogu, tada će se u njegovu dušu izliti obilne bujice milosti. Nadiruća ljubav Božja postiže tada u grešniku iskreno kajanje zbog počinjenoga zla kao i odluku da ga popravi i živi prema presvetoj Božjoj volji. Duša koja ljubi ne želi, doista, Boga nikada više žalostiti. Inače ne možemo govoriti o ljubavi.
Ljubav uz to uvijek pretpostavlja slobodu. Ljubav se ne može iznuditi silom. Kada se čovjek zatvori ljubavi Božjoj, tada Bog poštuje tu slobodnu odluku. Grešnik ostaje odvojen od Boga. Kada je njegova odluka konačna, onda on ostaje konačno od Boga odijeljen. I u tome se sastoji bit patnje u paklu.
Toma i Juda
Otajstva beskrajnoga milosrđa posebno veličanstveno odsijevaju u otajstvima otkupljenja. Apostol Toma mogao ih je sretno iskusiti. Iako je bio okorjeli u svojoj nevjeri, Isus je išao za svojom izgubljenom ovcom te mu izašao ususret sa svojom dobrotom. Još prije nego je Toma došao do spoznaje i pokajao se, objavio je Uskrsli svoju slavu, ispunio je čak drske zahtjeve svoga apostola da bi ga potaknuo na obraćenje. Juda je mogao doživjeti isto iskustvo da je htio. Sve do kraja nudio mu je Isus svoje milosrđe. Čak i u trenutku njegove sramotne izdaje nazvao ga je ,,prijateljem“ da bi mu poručio: ,,Još nije prekasno da se vratiš!“ Juda je ipak okorio u svome ponosu, objesio se i propao. Nije primio k srcu posljednju opomenu koju mu je Isus uputio: ,,Jao onome tko izdaje Sina čovječjega. Bilo bi mu bolje da se ni rodio nije“.
Kao djeca Katoličke Crkve obvezni smo moliti za našega zajedničkoga oca. To želimo, naravno, revno činiti. Neka on ne doživi sudbinu Jude, nego poput Tome dođe do prave spoznaje da bi se i na njemu ispunila Isusova riječ upućena Petru: ,,Zato podupri i utvrdi jednoć braću svoju!“.
Neka Majka milosrđa bude našom zagovornicom. Nek nam izmoli svima, posebno našim krizmanicima, Duha Svetoga, Duha istine i ljubavi. On je onaj koji u nama ostvaruje otajstva beskrajnoga smilovanja. ,,Jer se ljubav Božja izli u srca naša Duhom Svetim, koji je dat nama“.
Sa srdačnim pozdravom i svećeničkim blagoslovom,
p. Stefan Frey
