Izvorno objavljeno u rujanskom broju časopisu The Angelus 2001. godine.
Postoje mnogi problemi u Harryju Potteru osim vračanja.1
Kažem osim vračanja, ne zato što mislim da je to manji problem, već zato što mi se čini kao da većina ljudi, koji ne odobravaju tu zbirku knjiga, ima kritički stav isključivo radi vračanja. Iako je takav razlog vrlo dobar (vjerojatno i najbolji) za kloniti se tog svijeta Harryja Pottera, postoje još i mnogi drugi razlozi koje mu možemo prigovoriti.
U našem prostom svijetu, ne trebamo tražiti uvredljiv materijal koji napada naša osjetila. On je već ionako vrlo napadan. On je jako raširen i objestan. On je skoro neizbježan. Ne želim reći da je to jedini način kako nečistoća svijeta utječe na nas. Često nam on dolazi na vrlo suptilne načine. Naravno, suptilno zlo je puno štetnije od napadnog zla, jer ga je teže prepoznati i tako teže izbjegavati. Najštetnije zlo od svih je ono koje dolazi pod krinkom dobroga. Ako mislimo da je nešto dobro, mi ne samo da ga ne izbjegavamo —mi ga prihvaćamo.
Zbirka knjiga 'Harry Potter' spisateljice J. K. Rowling je upravo takva – zlo koje izgleda dobro. Činjenica da je prihvaćaju toliki ljudi čini da ona djeluje još bolje. Počinjemo razmišljati da budući da ona ili ova kršćanska grupa smatra da je u redu, onda ona mora biti u redu. Ako netko koga vi smatrate 'dobrim' roditeljem dopušta svome djetetu da čita Harryja Pottera, onda zaključujete da nema ništa krivo u tome.
Ali zar ne želimo upravo izbjegavati takav način razmišljanja? Pogled na svijet 'svi drugi to rade pa stoga to ne može biti loše' je jedan od najslabijih načina racionaliziranja nemorala. On stoji uz mentalitet 'to je baš zabavno'. Ako 'dobar' roditelj ili 'konzervativna' kršćanska grupa to odobravaju ili čak ohrabruju čitanje takve literature, to ne znači da su te knjige dobre – to znači da je netko ili loše ili krivo informiran.
(...)
KADA MAŠTA POSTAJE STVARNOST, ŠTO SE DOGAĐA SA STVARNOŠĆU
Mnoge stvari u 'svijetu mašte' Harry Pottera koji je stvorila spisateljica Rowling podudaraju se s našim svijetom. Priča je smještena negdje izvan današnjeg Londona. Do ulice s trgovinama magije, Dijagonalne aleje, stiže se kroz gostionicu u Londonu, koja je začarana tako da je samo čarobnjaci i vještice mogu vidjeti. Iza gostionice nalazi se zid od opeke. Da bi se stiglo u Dijagonalnu aleju, čarobnjak ili vještica moraju gurnuti određenu opeku. Hogwarts škola za vračanje i čarobnjaštvo također je začarana, tako da je Bezjaci, ljudi koji nisu čarobnjaci, ne mogu naći. Ona se nalazi na selu, iako također negdje u Engleskoj.
To nije stvoreni svijet fantazije koji je spisateljica Rowling 'stvorila', iako ona voli tako govoriti. Ti likovi žive u našem svijetu i u naše vrijeme. Oni igraju iste video igre, koriste iste kompjutore, voze se istim autima. Oni imaju Svjetsko prvenstvo u metloboju, baš poput našeg Svjetskog prvenstva u nogometu. Momčadi koje se natječu u Svjetskom prvenstvu su Bugarska i Irska, prave zemlje. Postoje čak likovi u njezinim knjigama koji su stvarni. Gdje je granica između činjenica i mašte?
Pravi problem ovdje je što se prepleće stvarnost s 'maštom' što neizbježno stvara konfuziju. Spisateljica priznaje da prima pisma od djece koja žele znati kako se mogu povezati s Albusom Dumbledorom, ravnateljem Hogwartsa. Oni se žele tamo upisati! Neka djeca čak čekaju svoje pozivnice iz Hogwartsa. To je pravo mjesto koje oni ne mogu naći jer su Bezjaci.
J.K.Rowling i Scholastica,11 umjesto da obeshrabruju takvo razmišljanje, zapravo ga potiču. Na službenoj web stranici Harry Pottera,12 djeca se mogu upisati u Hogwarts, kupovati u Dijagonalnoj aleji i slati poruke sovom (putem e-maila). Rowling, u jednom od svojih on-line intervjua koji je sponzorirala Scholastica,13 odgovara na pitanja djece o Harryju i njegovim prijateljima kao da su oni stvarni ljudi. Netko (imena nisu spominjana u intervjuu) je upitao Rowling: "Gdje je Azkaban?" (Kao da je ono stvarno mjesto!) Ona je odgovorila: "Nalazi se sjeverno od Sjevernog mora, vrlo hladnog mora.“ Nije ni čudo što klinci kažu da žele biti baš poput Harryja ili Hermione ili Rona! Ljudi kojima vjeruju govore im, s toliko riječi, da oni postoje! To mora biti još više zbunjujuće za klince u Engleskoj, kojima su mjesta poput Londona i Sjevernog mora stvarna mjesta, a ne samo negdje na mapi.
Prije nekoliko godina, JFK je igrao u kinima. Režirao ga je Oliver Stone i sam je rekao da film nije autobiografski niti povijesni izvještaj o atentatu na pokojnog Johna F. Kennedyja. Rekao je da je film fikcija i da ga se tako treba gledati. Pa ipak se razvila velika rasprava oko tog filma, jer nije bio povijesno točan. Ljudi su bili uzrujani jer film nije prikazao događaj za koji znaju da se dogodio. Zašto se to dogodilo? Ljudi se lako zbune. Koristeći skoro potpuno stvaran povijesni okvir za djelo fikcije čini da razmišljamo o njemu kao da je povijesni i tako da mu možemo vjerovati.
Činjenica da nema jasne granice između stvarnog i izmišljenog je samo jedan od razloga zašto je 'Harry Potter' opasan za djecu. Ako odrasli imaju problema s razabiranjem između stvarnog i nestvarnog, koliko će to biti još teže za djecu i koliko pogubnije? Budući da djeca uvijek ne mogu sama razabrati tu razliku, knjige koje čitaju to moraju učiniti za njih. Ako knjiga podbaci u tom smislu, ona može imati štetno djelovanje, poput onoga što se sada događa, kada djeca misle da su Harry Potter, njegovi prijatelji i njihova škola stvarni. Djeca ne 'prerastu' interes za čarobnjaštvo, već ga jednostavno razviju ili ne. Nadalje, ako autori ohrabruju to zamućivanje između stvarnosti i fantastičnog, to je stoga jer razumiju i žele negativne rezultate koji će slijediti.
ZAMUĆIVANJE DOBRA I ZLA
Govoreći o nejasnim granicama, razlika između dobra i zla kroz knjige je vrlo mutna, ako uopće postoji. Ali kako ja to mogu reći kada svi kažu kako spisateljica Rowling definitivno pokazuje borbu između dobra i zla? Sama spisateljica kaže: "Glavna tema koja se provlači kroz sve moje knjige je borba između dobra i zla.“ No iako se knjige o Harryju Potteru stalno hvale jer "imaju snažnu moralnu poruku i jasno prikazuju dobro i zlo“14, čitatelj se neprestano susreće s proturječjem. Likovi koje se prikaže kao zle, odjednom ispadnu dobri, dok dobri momci na kraju ispadnu zlikovci.
Očit primjer te nedorečenosti je Sirius Black, odbjegli ubojica za kojeg na kraju ispada da je Harryjev 'kum', lažno optužen i pogrešno optužen. Kroz čitavu treću knjigu, on je prikazan kao opasan i zao čarobnjak, iako na kraju saznajemo koliko se brinuo i pomagao Harryjevim roditeljima prije njihove smrti.
Na kraju četvrte knjige vidimo kako Alastor Moody 'Divljooki', koji je pomagao Harryju da izbjegne kaznu čitave godine, na kraju ispada da je Death Eater. Zatim saznajemo da je to bio jedan s višeg položaja u Ministarstvu čarolija, koji je pio Višesokovni napitak15 cijele te godine da bi izgledao kao Moody.
Čak i Harry, koji je 'heroj' čitave zbirke knjiga, nevjerojatno nalikuje Grofu Voldemortu, svojem smrtnom neprijatelju i najopakijem postojećem čarobnjaku. Oni oba mogu pričati sa zmijama; oba su siročići; ožiljak koji je Harry zadobio u borbi s Voldemortom peče kad god je Voldemort u blizini; oba imaju štapove koji su izrađeni od pera istog feniksa.16
Pa dobro tko je dobar, a tko zao? Svaka knjiga u zbirci ima barem jedan lik koji na kraju ispada drugačiji negoli je prikazan. Time ne želimo reći da su zapleti ili iznenađujući završetci pogrešni. Neki od najboljih pisaca koriste tu tehniku. No problem nastaje kada je preveliki broj likova nepouzdano dobar ili zao; kada nikada ne znaš tko je tko ili na čijoj je strani. Oni likovi koji su u drugim knjigama ovakvi ili onakvi obično ih se ne prikazuje u pohvalnom svjetlu niti se ne mijenjaju u ono što svi drugi žele. Bilo kako, neosporive poruke su jasne.
Uzmimo sada za primjer Severus Snapa, profesora napitaka. Od početka ga se prikazuje kao strašno zlobnog i nepravedno strogog, jer ne želi trpjeti nikakve Harryjeve sklonosti kršenju pravila. On zna da Harry i njegovi prijatelji nešto smišljaju i obično pokušava spriječiti njihov naum ili ga ispraviti nakon što su učinili nešto pogrješno. Naravno da učenici smatraju da je to od njega pogrešno, ali što o tome misle drugi profesori? Redovito ga i oni kritiziraju pred učenicima jer se miješa u Harryjeve nestašluke. Harry stalno govori kako ne može podnijeti Snapea i kako mora da ga on apsolutno mrzi. Jasna je poruka da su oni koji se pokušavaju držati pravila nepravedni i puni mržnje.
Hermionu, jednu od Harryjevih najboljih prijateljica, su iz početka Harry i Ron izbjegavali jer je ona tako 'dobra i fina'. Uvijek je rješavala svoje domaće zadaće na vrijeme i pripremala se marljivo za testove. Da bi još stvar bila gora, nikada nije dopuštala prijateljima da od nje prepisuju zadaće ili odgovore u testu. Zbog toga nije bila vrijedna postati njihovom prijateljicom dok nije jednom izrekla laž da bi opravdala dječake. Odjednom je zadobila njihovo poštovanje i bilo joj je dopušteno pridružiti im se u njihovim ispadima. Od toga dana ona je postala mozak u pozadini njihovih podviga, od toga da ih je podučavala kako krasti sastojke za napitke do toga kako prevarom mogu doći do zabranjene knjige iz knjižnice. U osnovi, poruka je ta da ako nisi odmah cool, onda možeš postati laganjem.
Iako bi Harry trebao biti 'dobar' u knjigama, on nije prototip heroja kako bi to čitatelji htjeli misliti. Prema mišljenju svijeta, Harry Potter utjelovljuje sve što je kreposno i plemenito, barem koliko je to moguće za dječake koji tek postaju ili jesu tinejdžeri. On je svijetli primjer hrabrosti i vjernosti, netko tko je vrijedan imitiranja i čuđenja. No ipak, tema koja se provlači kroz sve knjige o njemu je 'cilj opravdava sredstvo'. Svaki put kada Harry izađe pobjedonosno iz nekog pothvata, on obično koristi neka nemoralna ili barem upitna sredstva da bi svladao prepreke.
Na primjer, u četvrtoj knjizi, Harry mora uči u Tromagijski turnir, 'prijateljsko natjecanje' koje se nije održavalo nekoliko godina jer je previše ljudi na njemu pogibalo. Harryja se nekoliko puta hvali radi izvedbe na natjecanju. Ali da mu drugi učenici, duhovi, zaposlenici Ministarstva i profesori nisu davali odgovore zagonetkama i znakovima, on ne bi nikada uspio riješiti zadatke koji su mu bili dani. Cedrica Diggoryja, drugog šampiona iz Hogwartsa, hvale zbog njegove ljubavi prema pravednoj igri i integritetu. No on, za vrijeme natjecanja, ne samo da je unaprijed rekao Harryju koji će zadatak dobiti, već je od Harryja uzeo i odgovore koje je ovaj imao (nakon što ih je dobio od nekog trećeg). Na kraju natjecanja, Moody sve to opravdava govoreći: 'Varanje je tradicionalni dio Tromagijskog turnira i uvijek je i bilo.'
KOJA JE POUKA…?
Ovdje baš nema tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Onoga što bi mi nazivali krepostima uopće nema u svijetu Harry Pottera ili se prikazuju izmišljeno kao neke druge bezimene, obično zle kvalitete.
Poslušnost, za Harryja Pottera, ne znači 'slušanje zakonitih autoriteta'. Za njega je to radije 'nastojanje da nešto izgleda kao da ne radiš ništa pogrešno'. Obično su Harry i/ili njegovi prijatelji nagrađeni jer nisu slušali profesora ili školsko pravilo, a ne ukoreni. Ako jesu ukoreni, to je obično od profesora koji se pridržava pravila i stoga ih 'progoni'. Naravno, to je obično i profesor kojeg se najčešće ne sluša, kojemu se laže i od kojega se krade. Razlog za to je jednostavan. Ako ti se ne sviđa neki nadređeni, ili ako on nije fer prema tebi, tvoja obveza da ga slušaš nestaje. Mi to neprestano viđamo. Harry ne treba slušati svoju tetku i svog tetka jer su oni zli prema njemu. On ne treba slušati profesora Snapea, jer ga Snape mrzi. On ne treba slušati upravitelja, Percyja Weasleya, jer je on samo Ronov stariji brat štreber.
Hrabrost, prema Harryju Potteru i prijateljima, znači tražiti opasnosti, obično nakon što su upozoreni da to ne rade. Vjernost je kršenje pravila radi drugoga. Pravda znači da se možeš provući sa svačime ako si poznat, a umjerenost je krepost po kojoj se osoba napije jedino kada je zaista sretna ili zaista nesretna.
Likovi u Harryju Potteru neprestano djeluju za svoje vlastite interese. Na primjer, Hermiona baca kletvu na čitavo tijelo svojeg kolege kada ih pokuša spriječiti da idu u zabranjeno područje nakon policijskog sata. Profesori čaraju pamćenje onog učenika kojemu su otkrili svoje najpovjerljivije tajne. Harry i njegovi prijatelji prave napitak koji će ih pretvoriti u druge ljude kada žele saznati od nekoga određene informacije. Profesor Lupin,17 kada razgovara s Harryjem o njegovom ocu, razmišlja:
„Ponekad se osjećam krivim što sam izdao Dumbledorovo povjerenje... on ništa ne zna o tome kako sam kršio pravila koja je on postavio za moju vlastitu sigurnost i sigurnost drugih... Ali uvijek sam uspijevao zaboraviti osjećaje grižnje savjesti svaki put kad bi sjeli i počeli smišljati avanturu za sljedeći mjesec.“
Očigledno, biti vjerodostojan nije toliko bitno koliko je bitno imati avanture s prijateljima.
A SADA, ŠTO SE TIČE MAGIJSKOG DIJELA
Možda je najviše uznemiravajuća kvaliteta koju se može iskusiti u knjigama opasna znatiželja o magiji i okultnom. Spisateljica Rowling kaže kako nije imala namjeru namamiti djecu u svijet vještičarenja kada je napisala ove knjige. 18 Možda je to bilo tako. Međutim, to je upravo ono što se događa. Djeca žele sve više učiti o čaranju, predviđanju budućnosti i općenito o vješticama i čarobnjacima. Oni to jednostavno ne vide kao fantaziju, kao nešto što se nikada ne mogu nadati dostići. Zastrašujuća stvar je ta – da oni to mogu dostići, i znaju da mogu, jer im spisateljica Rowling i njezin svijet Harryja Pottera govore da mogu.
Najčešći odgovor na ovaj prezir prema magiji je: 'Ali ako je čaranje tako strašno, zašto dopuštamo pa čak i ohrabrujemo djecu da čitaju Kronike iz Narnije ili Gospodar prstenova?' Moj odgovor na to je da su ta klasična djela na posve drugačijoj razini od Harryja Pottera. Većina se ljudi, koji su upoznati s C. S. Lewisom i J. R. R. Tolkienom, slažu da oni pišu barem s kršćanskog stajališta, ako ne posve katoličkog u svojim djelima i razmišljanjima. A Rowling definitivno ne. 'Magija' u njihovim djelima uopće nije ista.
Glavna razlika između te dvije vrste magije je da su likovi Harryja Pottera upleteni u okultnu magiju. Što se tiče Tolkiena, Lewisa i drugih spisatelja fantastičnih djela riječ magija čak nije prikladan termin za ono što se događa u njihovim knjigama. Ti autori ni sami ne koriste riječ 'magija' – nju im obično pripisuju izvana, najčešće čitatelji.
Magija se zapravo definira kao vještina koja koristi nadnaravna sredstva da bi se događaji prilagodili ljudskoj volji. Vještičarenje ima, u samoj svojoj definiciji zlu konotaciju, i nagovještaj razgovora s đavlom. Vračanje je definirano kao 'korištenje moći zadobivene pomoću zlih duhova... vračanje crnom magijom... nekromacija, vještičarenje... sinonim magiji.' 19
Riječ ' okultno' dolazi iz latinskog i znači 'skriveno' ili 'tajno'. Strogo značenje riječi 'okultno' u engleskom jeziku odnosi se na stvari koje su namjerno skrivene ili tajne. Mi kažemo da je naš Gospodin u Presvetom Sakramentu, na latinskom, occultus, odnosno, da je skriven od običnog vida, jer ne izgleda kao da je tamo.
U govornom engleskom, međutim, riječ 'okultno' posebno se odnosi na one prakse koje su 'nadnaravne' kojima osoba pokušava naučiti one stvari koje ne bi trebala, ili kontrolirati stvari iznad sfere njezinog postojanja. Drugim riječima, postoje neke stvari koji ne trebamo znati za vrijeme svog života na zemlji. To su stvari koje su nam je Bog sakrio, jer je On taj koji ima kontrolu. Petljanje s okultnim je jednostavno zadiranje u Božje područje, nešto poput onoga što su učinili Adam i Eva.
Zajednička poveznica koja se provlači kroz svaki aspekt okultnog je korištenje nastranih sredstava da bi se ispunio svoj plan. To je upravo ono zašto su magija i sve njezine podvrste uvredljive Gospodinu. Očito da pokušaj da se nadmudri Božja volja nije od samog Boga. Stoga je zaključak jasan: okultne su prakse od zlih sila, poglavito Sotone.
ROWLING VS. TOLKIEN, LEWIS I OTHERS
Činjenica je da se knjige o Harryju Potteru spisateljice Rowling često uspoređuju s trilogijom Gospodar Prstenova J.R.R. Tolkiena i knjigom Kronike iz Narnije C.S. Lewisa. Usporedba je površna, u najboljem slučaju. A obično se temelji na korištenju 'čaranja' i činjenice da u pričama postoje vještica i/ili čarobnjak. No nikada se ne spominje razlika između toga kako ti likovi izvode svoje 'čaranje'.
Pojam 'magija' ili 'čaranje' mogu se ovdje koristiti jedino ako shvatimo da se koriste dvosmisleno. Fenomen da jedna riječ opisuje dvije posve različite stvari često se događa u engleskom jeziku. Tako imamo riječ 'book' koja znači zbirku jednako oblikovanih stranica zajedno povezanih u obliku kutije, kao i rezervaciju avionskih karata. Jedini način kako ovdje možemo koristiti riječ 'čaranje' je ako shvatimo da se odnose na dvije različite zasebne stvari, zbog nedostatka boljeg pojma.
U Gospodaru prstenova, ono što bi nazvali 'čaranjem' je prirođena sposobnost Vilenjaka, koja se takvom i prepoznaje. U Harry Potteru, 'čaranje/magija' je ovisna o nekoj vrsti nadnaravnog izbora, može se naučiti i podučavati, do boljih ili lošijih stupnjeva. Čarobnjaci, Gandalf (dobar) i Sauruman (zao), nisu ljudi s čarobnjačkim moćima. Oni su posve drugačije i superiornije vrste, čiji su pojedinci obdareni sposobnošću da rade neke stvari koje druga bića ne mogu. Oni su preuzeli ljudski oblik, ali zapravo nisu ljudi. U Harry Potteru, dobri i zli čarobnjaci su svi ljudi, idu u istu školu i koriste isto čaranje.
Kronike iz Narnije zapravo imaju vješticu. Ali ona se smatra i jasno je pokazana kao zla i nema nikakve dvojbe oko toga. Što se tiče čarobnjačkih sposobnosti, ona je za sebe uzela moći koje nisu zakonito njezine. Drugim riječima, Aslan, koji predstavlja dobrotu, koristi moći koje dolaze iz izvora dobrote. Izvor je onaj koji, kao stvoritelj Narnije, ima 'zakonit autoritet nad svim stvarima' i ima konačnu kontrolu nad tom moći. A otkuda dolaze moći koje se koriste u Harryju Potteru?
U Gospodaru prstenova i Kronikama iz Narnije, moć koju dobra bića posjeduju koristi se za dobrobit svih uključenih. Ne koristi se da se zadovoljavaju hirevi nekog pojedinog lika. Niti se koriste moći da bi se zaustavilo nekoga tko se upliće u njihove osobne planove. Uvijek se gleda šira slika, a nju određuje netko drugi, koji ima autoritet nad time. Likovi zlih vještica/čarobnjaka koriste svoje moći da bi služili sebi, u suprotnosti s onime što je već određeno. To se jasno pokazuje kao pogrešno i u Narniji i u Međuzemlju. Nikad nema sumnje u to da je zao karakter zao. U Hogwartsu, pak, nikada ne možeš biti siguran.
Samo zato što Lewis koristi riječ 'vještica' i Tolkien koristi riječ 'magija' ne znači da se spisateljica Rowling s njima može uspoređivati. J.K. Rowling, iako se jako oslanja na okultno kod svojih likova, izmišlja i svoje vlastito. Znači li to automatski da je na istoj razini kao i Tolkien? Likovi spisateljice Rowling govore raznim britanskim narječjima. Znači li to da je na istoj razini kao Lewis? Njihove priče možda imaju neke sličnosti tu i tamo, ali duh im je različit. Postoji razlika u tome kako njihovi autori razmišljaju. Zasigurno to kako pisac razmišlja utječe na njegovo djelo. Kako Rowling razmišlja? U jednom intervjuu ona kaže: 'Radite što želite, a ne ono što vaši roditelji žele.' 20 Je li to u istom stilu kao i Tolkien i Lewis?
JEDNOSTAVNO GROZNO
U knjigama spisateljice Rowling postoje primjeri imena, ljudi i stvari koji su izravno uzeti iz povijesti okultnog.21 Ona, sama, priznaje da je jednu trećinu materijala bazirala na pravom okultizmu.21 No, sjetite se, kako je rekla da nema namjeru mamiti djecu u svijet okultnog. Sjetite se kako ona prepoznaje činjenicu da djeca zaista postaju znatiželjna oko okultnih praksi nakon što pročitaju njezine knjige.
Ne samo da su knjige 'Harry Potter' pune činjenične, okultne drame, već također često uključuju iznimno krvave detalje koje malo prepuštaju mašti. Dječja mašta je ionako vrlo aktivna. Stoga ne postoji prava potreba za grafičkim prikazivanjem krvavih scena u dječjoj literaturi. Osim toga, ionako ne treba te slike ucrtavati u njihove mlade umove.
U drugog knjizi u jednoj podradnji, jedan od profesora čeka da mandragore sazriju, jer su mu potrebne da napravi lijek za učenike koje je basilisk skamenio. Povjesno, mandragora je biljka za koju se vjerovalo da raste ispod mjesta gdje je čovjek bio obješen. Njezin korijen su opisivali kao kvrgavu, smežuranu mrtvu bebu, koja navodno ispušta vrištav krik kad je se čupa iz zemlje. U 'Harry Potter i Odaji tajni', mandragora je biljka, čiji je korijen prava beba.
„Umjesto korijena, mala, blatnjava i strašno ružna beba iskočila je iz zemlje. Listovi su rasli pravo iz njezine glave. Imala je blijedo zelenu, pjegavu kožu i očigledno je vikala iz petnih žila. Profesor Sprout uzeo je veliku teglu koja je stajala ispod stola i gurnuo mandragoru u nju, zakapajući je u tamni, vlažni kompost... Mandragori se nije svidjelo izaći iz ove zemlje, niti joj se nije svidjelo vratiti u nju. Ostale su se previjale, borile, mlatile svojim oštrim sitnim šakama i škrgutale svojim zubima; Harryju je trebalo desetak minuta da ugura jednu posebno debeljuštkastu u teglu.“ 22
Njezini jauci su fatalni za one koji ih čuju, tako da svi prisutni učenici moraju nosi štitnike za uši. J.K. Rowling zatim opisuje razvojne faze života mandragora kao da su ljudska bića. Kasnije, kada su mandragore dovoljno 'zrele' za upotrebu, one se režu u komadiće i kuhaju. U istoj knjizi, duh djevojke koji opsjeda toalet djevojčica jadikuje radi činjenice što je ona već mrtva pa se ne može ponovno ubiti.
Zatim su tu Dementori, čuvari Azkabana, koji su 'jedna od najpodmuklijih bića koja hodaju ovom zemljom'. Zatim slijedi opis koliko su stvarno podmukli. Dementor '…će se tobom hraniti dok te ne svede na nešto poput sebe... bez duše i zlo. Neće ti ostati ništa drugo osim najgorih iskustava tvoga života'. Kao da to nije bilo dovoljno, opisuje nam točno kako to oni rade. To se zove 'Dementorov poljubac' :
„To je ono što Dementori rade kada te žele dokrajčiti... oni pričvršćuju svoju vilicu oko usana žrtve i – isišu joj dušu... više nemaš osjećaj sebe, nemaš sjećanja, nema ... ničega. Ne postoji nikakva mogućnost za oporavak. Ti ćeš samo – postojati. Kao prazna ljuštura. A tvoja duša će biti izgubljena... zauvijek.“
Prema kraju knjige 'Harry Potter i Plameni pehar', Harry je čarolijom (i bez svoga znanja) prenesen na groblje gdje ga čekaju Voldemort i njegov pomoćnik Wormtail. Wormtail se baš sprema uskrsnuti Voldemorta da bi ponovno postao posve funkcionalni čarobnjak. Voldemort je prebivao u nečijem tuđem tijelu budući da nije imao svoga nakon što ga je Harry porazio prije četrnaest godina.
„Izgledalo je kao da se Wormtail sapliće preko kamena i otkriva nešto ružno, sluzavo i slijepo – ali još gore, sto puta gore. Stvar koju je Wormtail nosio imalo je oblik zgrčenog ljudskog djeteta, samo što Harry nije vidio ništa što manje podsjeća na dijete. Bilo je bez kose i prekriveno ljuskama, tamno, sirovo crveno-crno i njegovo lice – niti jedno živo lice nikada nije imalo lice poput ovoga – plosnato i poput zmije, sa svjetlećim crvenim očima... Harry je vidio odvratnost u Wormtailovom pogledu, na njegovom malodušnom i blijedom licu pod svjetlom vatre dok je prinosio to biće rubu kotla. A kada je Wormtail spustio biće u kotao; čulo se siktanje i onda- je nestalo ispod površine; Harry je čuo kako to slabašno tijelo udara o dno tupim i mekim udarcem. Neka se utopi, Harry je pomislio... preklinjem... neka se utopi.“
Zatim je tu bio poseban obred i čarolija da se lord tame pripoji svojem tijelu:
„Sada je Wormtail plakao. Izvukao je dugački, tanki, sjajni bodež iz svog plašta... Tijelo — sluge – koje se svojevoljno predaje – da bi – oživilo –svoga gospodara. Ispružio je svoju... ruku na kojoj je nedostajao jedan prst. Stisnuo je bodež jako čvrsto i zamahnuo ga prema gore... Nije mogao suzdržati vrisak koji ... je prošao kroz Harryevo tijelo kao da je i njega probo bodež. Čuo je kako nešto pada na tlo... a zatim odvratan pljasak vode, kao da je nešto upalo u kotao... napitak se pretvorio i vatreno crvenu... Wormtail je izdisao i stenjao u agoniji... Krv neprijatelja... nasilno uzeta... ti ćeš... uskrsnuti svog neprijatelja. Ugledao je sjajan srebrni bodež kako drhti u onoj ruci koja je preostala Wormtailu. Osjetio je kako njegov vrh prodire u pregib njegove desne ruke i kako krv kapa niz rukav njegove poderane odjeće. Wormtail... preturao je po svojim džepovima tražeći staklenu bočicu i prinio je Harryevoj rani tako da je krv kapala u nju. Doteturao je nazad do kotla s Harryevom krvlju... i ulio je u njega.“
Zatim opis povratka lorda Vordemorta:
„Ali potom, kroz izmaglicu ispred njega, vidio je, s ledenim naletom užasa, tamnu siluetu čovjeka, visokog i skeletno mršavog, kako se polako uzdiže iz kotla... bijelji od lubanje, sa širokim, modro crvenim očima i nosom koji je bio plosnat poput zmijinog s prorezima umjesto nosnica... Lord Voldemort je ponovno uskrsnuo.“
Ne možemo se ne čuditi: 'Je li ovo primjereno za djecu?'
ZAKLJUČAK
Različiti problematični aspekti Harryja Pottera ne uspijevaju odvratiti od njega mnoge čitatelje, uključujući i katolike. Zašto je to tako? Harry i njegovi prijatelji ('heroji') nisu tipični uzori koje bi djeca trebala imati. Ono što mladi čitatelji vide da izmišljeni likovi rade, i oni to žele raditi. Oni počinju razmišljati budući da taj lik to radi, onda je to normalno ili barem prihvatljivo. Poznata je činjenica da im knjige koje čitaju daju ideje. Hoće li te ideje biti konstruktivne ili destruktivne ovisi o knjizi i poruci koju ona daje. Harry Potter redovito laže i to mu prolazi. Ne mislite li da će dijete misliti da je nepravedno kada se njemu ne odobrava ono što se Harryju odobrava?
Oni koji hvale djela spisateljice Rowling stalno ističu pohvalno kako priča prikazuje borbu između dobra i zla. No, što je tu dobro,a što zlo? Kada lik ima tolike mane poput Harryja, riječ 'dobar' ne pada nam na um. Za mene to ne izgleda kao borba između dobra i zla – već mi izgleda kao borba između zla i malo manjeg zla.
A što se tiče vještičarenja u knjigama, ljudi govore kako je bezopasno, da nema ništa s okultnim, itd. Ako pretražite internet kada upišete riječ 'vještičarenje' Harry Potter će izaći kao sedmi na listi rezultata. Broj sedam (a to je bilo u rujnu 2001. ubrzo nakon što su knjige objavljene: webmaster)! A to uz druge web stranice koje reklamiraju pribor poput knjiga čarolija, 'krunice' vještica pa čak i kotlove za prodaju. Knjige o vještičarenju i čarolijama spominju kako su knjige Harryja Pottera sjajne jer su 'vještice ograničene samo ograničenjima mašta njihovih autora – i njihovih čitatelja.' 23 Nikako se ne može zanijekati veza između Harryja Pottera i okultnog kada to tako jasno piše. Razlog za čast koju autori knjiga o vještičarenju ukazuju nije slučajna. Ne može se opravdati pukim sličnim ukusom.
Gospodin kaže: „Čuvajte se lažnih proroka, što vam dolaze u ovčjem ruhu, a unutra su grabežljivi vuci! Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve? Isto tako, svako dobro stablo rađa dobrim plodom, a zlo stablo rađa zlim plodom. Ne može dobro stablo roditi zlim plodom, a zlo stablo dobrim plodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim plodom, siječe se i u oganj baca. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim plodovima.“ 24
Koji su plodovi knjiga o Harryju Potteru? J.K.Rowling, bivša učiteljica, oduševljena je vidjeti kakve sve ideje potiču njezine knjige.25 Provjerite bilo koji website o savjetima za učiteljice i vidjet ćete obilje ideja kako integrirati priče Harryja Pottera u kurikulum. Otiđite u bilo koju trgovinu pribora za učiteljice da biste saznali kada se održavaju satovi za djecu o vještičarenju i čaranju. Želite li ideju za sat znanosti? Upitajte gospođu na dječjem odjelu u knjižnici o najnovijim eksperimentima inspiriranima Harry Potterom i ona će vam dati pregršt ideja. Mogućnosti su beskrajne. Zapravo, čak su i određene 'crkve' počele slijediti te ludost. U Engleskoj, jedna je crkva imala natpise i druge simbole iz Harryja Pottera po zidovima. Pastor se odjenuo poput Albusa Dumbledorea, uz ostale koji su bili maskirani poput Harryja, pjesme o Bezjacima i metloboja. Koji je razlog tom apsurdu? Bilo je povezano s poslanicom, Jakovljevom 1,17-2726, koja govori o Božjim blagoslovima.27
Ako 'Harry Potter' ima takav utjecaj na odrasle, što će to učiniti našoj djeci? Ne želim to saznati. Ovo drvo treba odrezati i baciti u vatru prije negoli još veći broj djece počne ubirati njegov plod. Ne možemo ih naučiti o moralu i etici kod kuće i školi da to sve bude poništeno u dokolici. Djeca vrlo lako prepoznaju takve proturječnosti. Pogodite koji će primjer slijediti, a koji će baciti kroz prozor.
Fusnote:
1. Webster’s Unabridged Dictionary: "čin ili pojava korištenja vračanja sa zlom namjerom; navodno općenje s đavlom."
2. The Sorcerer’s Stone(u Americi knjiga Kamen čarobnjaka) je u Europi The Philosopher’s Stone(Kamen mudraca). Rowling je smatrala da će riječ 'čarobnjak' biti bliža Amerikancima od 'mudraca'.
3. Miks nogometa, košarke i hokeja, koji se igra u zraku na metlama.
4. U povijesti okultnog postoji vjerovanje da je kamen mudraca zapravo prah koji kad se izmiješa pravilno i s pravom čarolijom može pretvoriti druge metale u zlato i proizvesti eliksir života, koji će učiniti onoga koji ga popije besmrtnim. Tako se to i spisateljica Rowling opisala u knjizi. Alkemit koji je to navodno otkrio bio je Nicholas Flamel, kojeg se također spominje pod tim imenom i u stvarnoj starosti u knjizi Kamen mudraca.
5. Odaju tajni podigao je jedan od utemeljitelja Hogwartsa, Salazar Slytherin. On je sakri/o neopisivo zlo u Odaju, koje je mogao osloboditi samo njegov zakoniti nasljednik, da bi oslobodio školu svih onih koji nisu 'vrijedni' prakticiranja magije. (tj. rođenih Bezjaka)
6. Basilisk je ogromna zmija koja, kada je se izravno pogleda, ubija. Kada je se pogleda neizravno, onda samo 'skamenjuje', odnosno, baca žrtvu u komu.
7. Pola orao, pola konj.
8. Zatvor čarobnjaka.
9. Čuvari Azkabana koji isisavaju dušu.
10. Tri neoprostive kletve: jedna baca žrtvu u vrstu nekontroliranih napada; druga daje čarobnjaku potpunu kontrolu nad voljom žrtve i treća ubija žrtvu. Za korištenje tih kletvi kažnjava se doživotnim zatvorom u Azkabanu. 11. Američki izdavač knjiga spisateljice Rowling.
12. harrypotter.warnerbros.com.
13. Scholastic.com on-line intervju od 3. veljače 2000.
14. Predstavnik Bloomsbury Publishing. Bloomsbury je britanski izdavač.
15. Sa sastojcima poput mrežokrilaca, praha roga dvoroga, i komadića osobe u koju se želite pretvoriti, ovaj će napitak učiniti da korisnik izgleda i zvuči poput neke druge osobe.
16. U četvrtom nastavku saznajemo da su pera uzeta s Fawkesa, feniksa Albusa Dumbledorea. Da, on je nazvan prema Guy Fawkes, koji je pokušao 1605. Izvesti atentat na kralja. Fawkesov lik se još i danas svake godine pali u nekim djelovima u Engleskoj. Feniksi redovito izgore u vatri i ponovno se vraćaju u život.
17. Iz latinskog, lupus, znači "vuk". Profesor Lupin je vukodlak..
18. Richard Abanes, Harry Potter and the Bible(Camp Hill: Horizon, 2001), str.22-24.
19. Webster’s Dictionary.
20. Scholastic.com
21. Isto
22. Rowling, Odaja tajni.
23. Pauline Bartel, Spellcasters: Witches and Witchcraft in History, Folklore, and Popular Culture (Dallas: Taylor Trade Publishing, 2000), str.244-247.
24. Matej 7:15-20.
25. Scholastic.com
26. Protestantske verzije Biblije - King James Version.
27. Ruth Gledhill, "Crkva mami mlade Harry Potterom", The London Times, 1. rujna 2000.
