Iz vsega napisanega moremo videti, kako zaslepljeni so modernisti in kako jih njihov modernizem vodi do absurdnih in kričečih krivic, ki jih počnejo. V tem primeru p. Tilošanecu ne dovolijo, da bi krstil dva svoja nečaka v cerkvi, kjer je bil sam krščen. A če bi kakšni krivoverci hoteli imeti cerkev na voljo, bi jo verjetno pri priči dobili. Tako kot so v Bruslju dobili muslimani Marijino cerkev s kupolo, da so jo spremenili v džamijo - po njihovem izboru.
BLAŽENI KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC, PROSI ZA NAS IN ZA PATRA TILOŠANECA. PROSI ZA HRVAŠKO, DA SE BO ČIMPREJ VRNILA K 2000 LETNI KATOLIŠKI TRADICIJI - TRIDENTINSKI SV. MAŠI, VERI NAUKU IN MORALI!
HVALA TI!
**************
Christus Rex |
|
Posted: 07 Jun 2016 02:47 AM PDT
Vjerujemo da ovoj prepisci koju prenosimo nije potreban dodatni komentar. Ovo je ogledno očitovanje crkvene krize kroz koju prolazimo posljednjih pola stoljeća, gdje se svećenike koji su odlučili ostati vjerni katoličkom nauku i bogoslužju svih vjekova progoni ne birajući sredstva ni metode. Molimo za sve one koji stoje u službi ove pokoncilske revolucije da spoznaju stvarnost kakva ona uistinu jest i počnu slijediti onaj put kojim su išli njihovi prethodnici, u vjernosti vjekovnoj Tradiciji Crkve.
(17. veljače 2016.)
Hvaljen Isus i Marija!
Dragi vlč. Nikola, obraćam ti se kao biskupovom tajniku s jednom zamolbom za biskupa, mons. Mrzljaka. Uskoro bi trebali biti kršteni dvoje mojih nećaka (...). Zato bih htio zamoliti biskupa za dopuštenje ako bih mogao ja kao stric krstiti ovo dvoje djece u crkvi u Kotoribi ili Svetoj Mariji u privatnom okružju obitelji i rodbine.
Zahvaljujem na odgovoru, Božji blagoslov!
p. Marko Tilošanec
(19. veljače 2016.)
Uvijeke, dragi vlč. Marko!
U ime varaždinskog biskupa, zahvaljujem Ti na upitu te prenosim biskupov odgovor.
Prema odluci varaždinskog biskupa (Br. 374/2013) od 7. prosinca 2013., nakon više razgovora i korespondencije putem pisama, zabranjeno Ti je svako svećeničko i pastoralno djelovanje u Varaždinskoj biskupiji. Kao razlog navedeno je svojevoljno napuštanje službe župnog vikara u župi bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici te pristupanje Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. Isto tako prema zapisu razgovora s generalnim vikarom i kancelarom naglasio si da više ništa ne tražiš od Varaždinske biskupije i da odlaziš u Njemačku jer te čak ni najviši u hijerarhiji ne mogu prisiliti da se odrekneš svog uvjerenja i ostvarenja odluke o pristupanju bratstvu sv. Pija X.
Zabrana svećeničkog djelovanja prema gore navedenom dekretu također obuhvaća i podjeljivanje sakramenta krštenja za koje moliš dopuštenje.
Dokle god ustraješ u svojoj odluci, dekret će biti na snazi. Ako budeš promijenio mišljenje i uvjerenje, biskup poručuje da će ti mogućnost povratka u Varaždinsku biskupiju biti omogućena.
Uz iskreni pozdrav i Božji blagoslov,
Nikola Tomašević
tajnik biskupa
(22. travnja 2016.)
Dragi vlč. Nikola, zahvaljujem na odgovoru. U prilogu ti šaljem svoj odgovor - pismo biskupu. Bio bih ti zahvalan ako bi ga mogao Preuzvišenomu dostaviti.
Hvala, Božji blagoslov!
vlč. Marko
Preuzvišeni,
zahvaljujem na Vašem odgovoru i ovime bih se želio osvrnuti na ono što je u njemu rečeno.
Primio sam Vaše posljednje pismo od 7. prosinca 2013. u kojemu ste mi izrekli zabranu svećeničkog djelovanja. Na isto sam Vam odgovorio svojim pismom od 25. veljače 2014. u kojemu sam iznio sve doktrinarne i kanonsko-pravne razloge zbog kojih tu izrečenu cenzuru smatram neutemeljenom i nevaljanom. Do danas na njega nisam dobio odgovor. Isto tako nisam dobio odgovor ni dužan ispravak od odgovornog urednika Službenog vjesnika Varaždinske biskupije, mons. Perčića – kojemu sam također uputio pismo, zbog lažne tvrdnje koja je iznesena u 4. broju Vjesnika iz 2013. god. (str. 242) – da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ,,nije u zajedništvu rimokatoličke Crkve“.
Budući da Vaš odgovor na moje posljednje pismo nisam primio, moja sadašnja zamolba nije se temeljila na traženju onoga na što po Vašem gledištu ne bih imao pravo, nego na nadi u Vašu ljudsku susretljivost povodom svečanosti iz uže obitelji. Tu susretljivost i milosrđe danas susrećemo svugdje u Crkvi iznad svega što je dosad viđeno, čak i na račun naravnog i božanskog zakona. Tako smo svjedočili da je Papa primao u audijenciju homoseksualne osobe, da je sudjelovao u susretima sa svim religijama – židovima, muslimanima, protestantima, pravoslavcima, u kojima se mogla iščitati poruka da su te religije dobre i da vode spasenju, da je davao sporne intervjue ateističkim novinarima. Vidjeli smo da se na protekloj Biskupskoj sinodi raspravljalo o pripuštanju pričesti osoba koji žive u preljubu – za što se suptilno otvaraju vrata posljednjom Papinom apostolskom pobudnicom. Ipak, u svemu zbunjujućemu Papa nije zaobišao ni Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kojemu je u svome pismu povodom otvaranja Godine milosrđa priznao opću ovlast ispovijedanja. U svim tim primjerima izlaženja iz svih okvira u ime milosrđa, svatko bi se razumno mogao nadati da će jedan biskup jednom katoličkom svećeniku dopustiti da u privatnom okviru obitelji i rodbine može u crkvi krstiti djecu svoje braće. Svatko bi razumno mogao pretpostaviti da bi se pored svega rečenog, papa Franjo nesumnjivo s time složio. Zato će Vaš odgovor običan vjernik koji promatra današnja zbivanja u Crkvi nesumnjivo doživjeti u još većoj zbunjenosti i kao sablazan.
Tijekom svoje formacije u zagrebačkoj Bogosloviji mogao sam često čuti našeg rektora kako je isticao da je uvijek čovjek na prvom mjestu. Je li to doista tako i u ovome slučaju, ili pak tu vrijede neka druga pravila?
Za Vas očigledno u mome slučaju vrijede samo mjerila stroge pravičnosti. Zanimalo bi me ipak vrijede li ona i u slučaju svećenika koji su se očito ogriješili o ćudoređe i crkvene propise? Vrijede li sankcije i za one svećenike koji su (...)? Takvi slučajevi, čega ste Vi dobro svjesni, itekako postoje u Vašoj biskupiji. Je li se ikad moglo čuti da je itko od njih neposlušan i jesu li tada poduzete propisane kaznene mjere? To nažalost nije slučaj, već se takvi problemi rješavaju samo premještajima, financijskim zbrinjavanjem ili guranjem pod tepih. To su sve, nažalost, plodovi ove pokoncilske revolucije koja potresa Crkvu posljednjih pola stoljeća, a čije je obilježje kolegijalistička zabluda koja potkopava i uništava autoritet na svim razinama. Vlast se primjenjuje očito još samo prema onima koji žele živjeti dosljedno katolički i ne žele prihvatiti progresivističke zablude i svetogrđa.
Varaždinski biskupija uzima kao svoje zaštitnike bl. Alojzija Stepinca i sv. Marka Križevčanina. Njih su obojica slavili onaj isti tradicionalni rimski obred koji danas služi i Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a prema kojemu – što se očito nameće iz naših razgovora, Vi ne gajite simpatije. Bl. Alojzije je svoj život dao za katoličku vjeru radije nego da učini i najmanji ustupak bezbožnom komunističkom režimu, čiji su nam zločini i strahote dobro poznate. No Drugi vatikanski sabor namjerno je odbio osuditi tu protukršćansku ideologiju te je, još više, postavio zahtjev da s njome treba dijalogizirati. Toga su se posla prihvatili i naši progresivistički 'koncilski teolozi', koji su bili i Vaši učitelji i koje Vi sve iznimno cijenite. Iz njihovih su se usta mogli čuti pozivi za dijalog s komunizmom pa je tako primjerice osnovan tzv. TDKS koji je sam kardinal Šeper osudio, kao što je i bl. nadbiskup Stepinac osudio prijašnja kompromiserska 'svećenička udruženja'.
Sv. Marko Križevčanin podnio je mučeništvo od strane protestanata. Ti su isti krivovjernici – da bi svoju krivu vjeru očitovali i u bogoslužju, postojeće katoličko bogoslužje izmijenili tako da su uklonili sve sporne molitve i obrede. Novi obred Mise koji je uveden nakon II. Vatikanskog sabora i kojeg Vi držite jedinom prihvatljivom opcijom, nalikuje gotovo posve protestantskim obredima jer je stvoren u ekumenskom duhu, sa željom da se iz tradicionalnog obreda uklone sve bitne razlike koje dijele katolički obred od obreda krivovjernika (kao što sam predočio u priloženim materijalima uz svoje pismo od 28. listopada 2013.). Takav obred sv. Marko Križevčanin ne bi bio služio ni za što na svijetu i on je, dapače, zbog tog uvjerenja i dao život za katoličku vjeru.
Stoga je upravo zapanjujuće da Varaždinska biskupija provodi program koji je u potpunoj suprotnosti s onime za što su se borili dvojica njezinih zaštitnika. Kako je moguće da ta biskupija traži od svećenika da služe protestantizirani obred, prilagođen željama krivovjernika od čijih je ruku svetac kojeg naziva svojim zaštitnikom podnio mučeništvo? Kako je moguće da se svećenike odgaja u duhu dijaloga s krivim religijama i bezbožničkom ideologijom kojoj se bl. Alojzije Stepinac beskompromisno suprotstavio i pretrpio mučeništvo? Kako je moguće da se promiče prezir i omalovažavanje prema obredu koji su ova dvojica Božjih ljudi slavili cijeli život i po kojemu su se posvetili naši brojni sveci i mučenici?
Uistinu, svakome svećeniku s katoličkim osjećajem, savjest govori da u tom potkopavanju vjere ne može sudjelovati. No, prema Vašoj osobnoj izjavi iz našeg razgovora, Vama svećenička savjest koju brinu sva ta svetogrđa i zastranjenja koja se događaju svakodnevno po našim crkvama, tu uopće ne igra ulogu. Vama je jedino važno da ona stoji u službi postojeće neomodernističke politike, da svećenik poput protestantskog službenika udovoljava prohtjevima naroda. No, kako nam jasno govori sv. Petar: ,,Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima“. Doista, kao što apostole nisu mogli židovski poglavari prisiliti da se odreknu odvažnog svjedočenja za Krista, tako ne mogu ni današnje crkvene vlasti prisiliti katoličkog svećenika da se odrekne onoga što je obećao na dan svoga svećeničkog ređenja – vjernosti katoličkoj vjeri. Ne mogu to učiniti ni prijetnjama, ni ponižavanjima na ljudskoj razini jer za svaki članak naše vjere vrijedi dati i život ako je to potrebno, kao što su to učinili bl. Alojzije Stepinac i sv. Marko Križevčanin.
Ta ista vjera uči nas da nitko nema pravo uvoditi nekatoličke obrede koji dovode do iskrivljivanja vjere, već da smo svi dužni držati se vjekovnih, katoličkih obreda koji su jamstvo očuvanja vjere i kojima se Bogu iskazuje najviša čast i hvala. To znači da danas prolazimo kroz vrijeme velikih zloporaba. No Bog neće ostaviti svoju Crkvu i dati će da se jednom ponovno obnove ruševine pokoncilske revolucije. Jednog dana će ponovno u našim crkvama zasjati isti drevni rimski obred i na onim istim velikim oltarima koji danas služe samo kao ukras (a na više mjesta su barbarski uništeni) ponovno će se služiti onaj obred za koji su oni podignuti. Nadam se da ćete i Vi taj dan imati prilike doživjeti!
Vama odani u Kristu Gospodinu,
p. Marko Tilošanec
(5. svibnja 2016.)
Dragi vlč. Marko,
Ukratko ti želim prenijeti biskupov odgovor na tvoje pismo njemu upućeno 22. travnja 2016. godine.
Biskup Mrzljak je svojevremeno, kad je bl. Alojzije Stepinac boravio u kućnom pritvoru u Krašiću, svakodnevno ministrirao nadbiskupu kod oltara za vrijeme mise po tradicionalnom obredu na latinskom jeziku. Stoga, biskup dobro poznaje obred o kojem govoriš.
No, povrh svega što je biskup naučio od bl. Alojzija treba izdvojiti poslušnost Papi koje čuva zajedništvo i jedinstvo Crkve, o kojem biskup Mrzljak danas često govori povjerenom kleru.
Biskup moli i na tebe zaziva Božji blagoslov.
U svoje osobno ime, kao i u biskupovo ime, iskreno te pozdravljam.
Nikola Tomašević
Biskupov tajnik
(29. svibnja 2016.)
Dragi vlč. Nikola, na ovaj biskupov komentar valjalo bi odgovoriti onom riječi iz Evanđelja: ,,I nemojte početi u sebi govoriti: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam: Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.“ (Lk 3,8). Iluzija je vjerovati da bi bl. nadb. Stepinac blagoslivljao sva zastranjenja, svetogrđa i zablude koja se događaju po našim hrvatskim biskupijama i župama kada im se sam najodlučnije protivio. Tko može zanijekati da su naši 'veliki koncilski teolozi' koji su se zalagali za dijalog s komunističkim režimom djelovali u direktnoj suprotnosti s onime što je činio bl. nadb. Stepinac? Evo što je on kazao o takvim nastojanjima: ,,Slažem se s Tobom da neprijatelj ne će mirovati. Ali ga se ne treba bojati! Ni najmanje! Ako dođe taj udarac, onda neka sav Episkopat jedinstveno zamahne "gladio excommunicationis" i izbaci trulež sa zdravog organizma Crkve Božje. Pa što ostane, ostane.“ (Glasnik postulature, 21. 9. 2008., str. 46). A nisu li upravo Turčinović, Šagi-Bunić i sl. svojevremeno uvjeravali u suprotno – da treba surađivati s režimom kako bi se Crkvi olakšala situacija u kojoj se nalazila? Ovdje prilažem tekst pok. preč. Vitkovića koji vrlo precizno analizira sva ta zbivanja. Tu se dokumentiraju njihove makinacije i kako je kard. Šeper izričito osudio to udruženje. Kardinal Šeper bio je hrvatski prelat koji je dobio najveće moguće odlikovanje, postavši predstojnikom Kongregacije za nauk vjere. U crkvenoj javnosti se danas njega gotovo uopće ne spominje, dok se spomenute progresivističke teologe neprestano veliča – predstavlja ih se kao vrhovne uzore za Crkvu u Hrvatskoj, iako su na općoj crkvenoj razini čisti anonimci.
O nauku pak koji je propovijedao bl. Alojzije Stepinac se svatko može osobno uvjeriti iz njegovih spisa i usporediti ga s onim koji biskupi i svećenici odani 'koncilskom nasljeđu' propovijedaju danas. Tu suprotnost počinje uviđati sve više vjernika i prolaze ona vremena kada se zloupotrebljavala ona poslušnost u kojoj su vjernici bili odgojeni prije koncila – da bi ih se uvjerilo na prihvaćanje revolucionarnih ideja.
Kada već govorimo o poslušnosti, spomenut ću da se – pored svih gesta naklonosti koje sam prethodno naveo, 1. travnja papa susreo s našim Generalnim poglavarom, mons. Fellayom. U razgovoru je papa istaknuo da će se produljiti ovlasti ispovijedanja koje su nam dodijeljene za ovu godinu milosrđa te se začudio na vijest da nam mnogi biskupi uskraćuju pristup crkvama radi sklapanja sakramenta ženidbe i obećao da će se on osobno zauzeti da se taj problem riješi. A to je definitivno puno više od molbe koju sam ja uputio. Stoga se pitam: koliko je odluka Preuzvišenog u skladu s Papinim postupcima i željama? Ili možda to pravilo u ovom slučaju ne vrijedi?
U svakom slučaju, sve ovo pokazalo je žalosno stanje stvari u Varaždinskoj biskupiji. Odluku da se jednom svećeniku uskrati pristup crkvi u kojoj je on sam kršten ne može se, uz svo dužno poštovanje, označiti drukčije nego sramotnom i zbog težine predmeta morat ćemo o tome izvijestiti u našim glasilima.
Dužan sam još jedan ispravak – moja izjava da nemam nikakvih potraživanja prema Varaždinskoj biskupiji odnosila se samo na eventualnu materijalnu pomoć i bila je potvrdni odgovor na istu tvrdnju mons. Perčića u našem zadnjem razgovoru. O svemu drugome – zadobivanju drugih prava koja su meni i svećenicima našeg Bratstva nepravedno oduzeta, nije bilo riječi. Mi želimo da se ta nepravda ispravi, no postavljam si pitanje: imaju li daljnji kontakti uz ovakvo nerazumijevanje i bezosjećajnost ikakvog smisla? Papa je očitovao želju da nam jednostrano vrati ona prava koja su nam nepravedno oduzeta. Hoće li se možda promijeniti stvari ako se to dogodi, ili će u Varaždinskoj biskupiji i tada biti sve po starome?
Hvaljen Isus i Marija!
p. Marko Tilošanec
 |
