Izjava u obranustare Mise
Držim sestare Mise, one koju je kodificirao, ane proizveo, sv. Pio V. uXVI.stoljeću u skladu s višestoljetnom tradicijom. Ne prihvaćam red Mise Pavla VI.
Zašto? Zato što, zapravo, taj red Mise ne postoji. Postoji samo sveopća i stalna liturgijska revolucija, koju je na svoju ruku uveo, ili koju traži sadašnji papa, i koja na sebe stavlja, na petnaest minuta, masku reda Mise od 3. travnja 1969. Svaki svećenik ima pravo odbiti nositi masku ove liturgijske revolucije. Smatram da je moja svećenička dužnost odbiti slaviti Misu dvoznačnog obreda.
Ako prihvatimo ovaj novi obred, koji promiče zbrku između katoličke Mise i protestantske večere - kako to slično kažu dva kardinala i kako pokazuju solidne teološke analize- onda ćemo odmah upasti u Misu koja je međusobno zamjenjiva (kao što to, uostalom, priznaje jedan protestantski pastor) u stvarno heretičnu i stoga ništavnu Misu. Pokrenuta od pape, a onda prepuštena nacionalnim crkvama, revolucionarna reforma Mise ide svojim putem u pakao. Kako prihvatiti da u tome postanemo sudionici?
Pitat ćete me: a sada, protiv sviju, Misa svih vremena, jeste li razmišljali o tome čemu se izlažete? Svakako. Izlažem se, da tako kažem, ustrajnosti u vjernosti svome svećeništvu, i time dajem Velikom Svećeniku, koji je naš vrhovni sudac, ponizno svjedočanstvo svoje svećeničke službe. Izlažem se tome da ohrabrim izbezumljene vjernike koji su u napasti da se predaju skepticizmu ili očaju. Doista svaki svećenik, koji se drži obreda Mise koju je kodificirao sv. Pio V., veliki dominikanski papa protureformacije, omogućuje vjernicima da sudjeluju u nedvosmislenoj Svetoj Žrtvi; u Pričesti, bez opasnosti da budu prevareni, u utjelovljenoj i žrtvovanoj Riječi Božjoj, stvarno prisutnoj pod svetim prilikama. Međutim, svećenik koji se prilagođavanovom obredu, kojega je izmislio Pavao VI., surađuje u postupnoj uspostavi lažne Mise gdje Kristova prisutnost više nije stvarna, nego će se pretvoriti u prazni spomen; s time da se žrtva križa više neće prinositi Bogu stvarno i sakramentalno; konačno će pričest postati vjerski obrok u kojem ćemo pojesti malo kruha i popiti malo vina; ništa drugo; kao kod protestanata.
Ne pristati na suradnju u revolucionarnom uvođenju dvosmislene Mise, usmjerene na uništenje Mise, to znači podnijeti nekoliko vremenitih nevolja, kojih nevolja na ovom svijetu? To zna Gospodin čija milost je dovoljna. U stvarnosti milost Srca Isusova, koja je stigla do nas po svetoj žrtvi i sakramentima, uvijek dostaje. Zato nam Gospodin govori tako tiho. "Tko zbog mene izgubi svoj život na ovome svijetu, čuva ga za život vječni." (Mt 16,28).
Prihvaćam bez oklijevanja autoritet Svetoga Oca. Međutim, tvrdim da svaki papa, u obavljanju svojih ovlasti, može zloporabiti ovlasti. Tvrdim da je zlouporaba ovlasti pape Pavla VI. izuzetno ozbiljna kada je izgradio novi obred Mise na definiciji Mise koja je prestala biti katolička. "Misa, piše u svom Ordo Missae, je okupljanje naroda Božjega, na čelu sa svećenikom, radi slavljenja spomena Gospodnjega." Ova opasna definicija pristrano izostavlja ono što čini katoličku Misu katoličkom, zauvijek nesvedivom na protestantsku večeru. Jer se u katoličkoj Misi ne radi o bilo kakvom spomenu; spomen je takve naravi da zapravo sadrži žrtvu križa, jer su tijelo i krv Kristova stvarno prisutni na temelju dvostrukog posvećenja. Ne može biti zablude o tome u obredu kojega je kodificirao sveti Pio V., ali je i dalje nesigurno i nejasno u obredu koji je stvorio Pavao VI. Slično tome, u katoličkoj Misi, svećenik ne predsjeda bilo kako; označen božanskom naravi koja ga izdvaja za vječnost, on je poslužitelj Kristov, koji po njemu vodi Misu; nipošto ne treba svećenika uspoređivati s nekim pastorom, delegatom vjernika radi dobrog ponašanja njihove zajednice. To što je prilično očito u obredu Mise koju je oddredio sv. Pio V., prikriveno je, ako ne i sakriveno u novom obredu.
Stoga obična iskrenost, ali neusporedivo više svećeničku čast, od mene zahtijeva da ne zamijenim drsko katoličku Misu, koju sam primio na dan ređenja. Budući da se radi o vjernosti, a prije svega u pitanju od božanske važnosti, nema na svijetu vlasti, pa bila to i papinska vlast, koja me može zaustaviti. Nadalje, prvi dokaz vjernosti i ljubavi kojega svećenik mora dati Bogu i ljudima je zadržati netaknutim beskrajno dragocjeni polog koji mu je povjeren, polaganjem biskupovih ruku. Vrhovni Sudac će me suditi u prvom redu po ovom dokazu odanosti i ljubavi. S pouzdanjem očekujem od Djevice Marije, Majke Velikog Svećenika, da mi izmoli da ostanem vjeran do smrti katoličkoj Misi, istinskoj i nedvosmislenoj. Tuus sum ergo, salvum me fac.
p. Roger Calmel, OP, 27. studenog 1969.
