Dok će priče o velikim obiteljima ohrabriti tek vjenčane parove, vjerojatno će biti i napeti oko skorašnjih odgovornosti i svjesni nedostatka svog znanja.
Uporište mog života kao oca velike obitelji bio je Penny-katekizam koji sam naučio kao dijete. Prva dva pitanja bila su: ,,Tko te je stvorio? – Bog me je stvorio; Zašto te je Bog stvorio? – Da bi Ga upoznao, ljubio i služio Mu u ovom životu i da bi zauvijek bio sretan s Njime u idućem životu.“ Zatim smo naučili da smo stvoreni na sliku i priliku Božju jer imamo besmrtnu dušu. Moramo se više brinuti za dušu nego za tijelo jer: „Što vrijedi čovjeku ako zadobije cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?“
Svaku osobu Bog je stvorio za ljubav. Svako dijete je uzvišena molitva i dar Bogu koje će, vođeno tako da roditelji surađuju s milostima svog poziva, zauvijek voljeti i hvaliti Svemogućeg Boga.
Zato nije čudo da su obitelji poslušne Božjoj volji tako blagoslovljene. Postoje teška razdoblja, koja su iscrpljujuća i traže mnoga odricanja, ali opet, On je žrtvovao Svoj život da bismo mi mogli biti blagoslovljeni. Roditelji slijede Njegove stope da bi njihova djeca bila blagoslovljena.
Sjećam se kako sam razmišljao da je brak prva ozbiljna i možda najvažnija odluka koju ću ikada učiniti i kako nemam iskustva kako se nositi s takvim odgovornostima. Dvije stvari su pomogle mojoj supruzi i meni da budemo uvjereni u našu zajedničku odluku. Prije nego što smo se upoznali, oboje smo bili predani Gospi i molili joj se za dobrog, katoličkog supružnika, roditelja naše djece.
Upoznali smo se u skupini prijatelja. Dok još nismo razmišljali o braku, prepoznali smo jedan drugoga kao dobrog potencijalnog partnera i roditelja. Tako smo uputili i našu djecu, da mole i da prosuđuju potencijalne supružnike prije nego se zaljube. Jer jednom kad se zaljube, pamet zakaže.
Vjenčali smo se kada je Drugi vatikanski sabor završio. Radovali smo se velikoj obitelji sa šestero ili više djece, ali smo zaboravili brojati. Bog nas je blagoslovio s četiri dječaka i šest djevojčica. Još više nas je blagoslovio s dva svećenika u FSSPX-u i jednom klauzarnom sestrom karmelićankomi dvadeset i osmero unuka, zasada. Svi osim jednog u obitelji prakticiraju tradicionalnu vjeru. Crna ovca je podlegla privlačnostima svijeta, ali nije odbacila vjeru. Budući da sva braća i sestre mole za nju, siguran sam da će se jednog dana i ona vratiti.
Uskoro je moja žena započela svakodnevno s obiteljskom molitvom krunice. Ta sveta navika nastavlja se i u obiteljima naše djece.
U sedamdesetima, kada smo imali šestero djece, uključili smo se u Marijinu legiju. Ona je oživjela našu vjeru. Bilo nam je dodijeljeno posjećivanje obitelji i tako smo vidjeli mnogo primjera milosti na djelu, ali također i sjene kako se nadvijaju nad Crkvom.
Majka je pripremala svako dijete za njegovu Prvu Pričest i ispovijed oblikujući osobnu, duhovnu i cjeloživotnu vezu između majke i djeteta. Moja draga žena određivala je duhovni ton. Njezina ljubav prema Bogu i Gospi i spremnost da prinese borbe i iscrpljenost njezinih majčinskih dužnosti do krajnosti nadahnule su i mene i djecu. Kada se osjećala nesposobnom da podnese više, rekla bi to Gospi i tražila pomoć. Uvijek bi se poteškoće rastopile.
Postali smo zabrinuti da djeci nedostaje entuzijazma za radosti koje bi trebale biti njihove. Rješenje je bilo izbacivanje TV-a. Odmah su počela čitati, igrati zajedno igre i diviti se životu oko sebe. U međuvremenu, djeca su nastavila stizati, na radost roditelja i braće i sestara. Majke su herojska bića. Pokraj njih feministice djeluju kukavički. S velikom obitelji vi živite u svojem vlastitom katoličkom društvu. Sreća i mir, koji se nalaze ispod sve buke i meteži, privlači one izvana. To drži djecu blizu domu.
Kao glava obitelji, moje odgovornosti su nemjerljivo lakše jer moja supruga prihvaća moj autoritet. To je tako produbilo moju ljubav i poštovanje prema njoj da joj nisam mogao odbiti ništa, ali ona je ionako bila dovoljno mudra da ne traži ništa što bi uzrokovalo neki problem. To je način na koji milost djeluje. Podvrgni se Božjem redu i blagoslovi su daleko iznad onoga što bi se moglo postići svojim vlastitim trudom. Sv. Augustin to kratko objašnjava: „Ljubi i čini što hoćeš.“ Božanski izvor roditeljskog autoriteta bila je tema koja se dojmila djece.
Kada je došlo do borbe volja u vezi važnih i obično nepopularnih stvari, morali smo učiniti jasnim da naš autoritet dolazi od Boga i da ga moramo upotrijebiti u vodstvu djece prema jedinoj stvari koja je važna – prema poznavanju, ljubljenju i služenju Bogu da bi bili sretni s Njim na nebu.
Imali smo dva gesla u našoj obitelji: „Ti ćeš biti drugačiji!“ i „Život nije fer!“. Prvo je bilo podsjetnik da naš poziv na jedinu, pravu vjeru zahtijeva hrabrost da se nadiđe ljudski obzir. Drugo geslo je poziv da se nadiđu neugodne stvari u životu. Bilo kakvi prigovori oko toga kako nešto nije pravedno izazvalo bi da braća i sestre u isti glas kažu: „Život nije fer!“.
Savjet za očeve kada je potrebna Solomonova mudrost za obiteljske rasprave - kažite da to zahtijeva malo promišljanja. Što dulje razmišljate o tome, to je vjerojatnije da će se problem sam riješiti, ili umirivanjem strasti ili ženskom intuicijom. Dodatni plus je da to pokazuje da se na polagano promišljanje gleda kao na znak mudrosti.
Imao sam veliko poštovanje prema intuiciji moje supruge. Nisam imao sumnje da je vođena milošću i da ima sposobnost brzo procijeniti osobu. Šalili smo se među sobom da su njezini brzi intuitivni zaključci točni, ali da treba vremena da shvatim zašto i da joj to kažem. Ona je bila konjica, a ja pješadija.
Nakon deset godina Novus ordo Mise kod konzervativnog župnika, osjećali smo da nam vjera opada. Bilo nam je teško prenijeti vjeru našoj djeci. Nismo znali što da radimo. Prijatelj nam je rekao o „nedopuštenoj“ tridentskoj Misi. U maloj, potpuno ispunjenoj sobi privatne kuće čuli smo riječi: „Introibo ad altare Dei...“, i isti tren smo oboje znali da je to ono što nam je nedostajalo, Misa koja dolazi od Apostola.
Isprva, djeca su mislila da pretjerujemo. No ipak, Misa tradicije ponovno je zapalila i u njima vjeru. Starija djeca, koja su napustila dom, vidjela su dobar utjecaj na njihovu braću i sestre i priključila im se.
Zbog toga što smo podržavali tridentsku Misu i svećenika, moja supruga i ja bili smo pozvani kod biskupa. On je poznavao obitelj i bio je ljubazan, ali nije odgovorio na naša pitanja i brige. Razgovor je završio tako što je rekao: „Ja moram biti poslušan. Vi morate biti poslušni“. Dobro u tome je bilo da smo izgubili naš dobar ugled i da sad više nismo bili sputani ograničenjima „ljudskog obzira“.
Sredinom sedamdesetih pročitao sam enciklike papa i dokumente prije Drugog vatikanskog sabora. Velika pomoć su bila djela Michaela Daviesa. Kasnih sedamdesetih moja supruga načula je o jednom francuskom biskupu koji je propovijedao kao pravi katolik. Upoznali smo se s FSSPX-om i nekoliko obitelji koje su ih podržavale. Shvatili smo da trebamo biti pod doista katoličkim biskupom. Samo Misa i sakramenti nisu bili dovoljni za obitelj koja raste.
Najbliža redovita nedjeljna Misa koju su služili svećenici FSSPX-a bila je udaljena stotinama milja. Za Misu i zajedništvo s obiteljima koje slično razmišljaju četiri sata vožnje svake nedjelje bilo je vrijedno truda. Djeca su sklopila cjeloživotna prijateljstva.
Do sada, život je bio relativno lagan, a sada je započela prava borba za duše naše djece.
Otkrili smo kako je strašno stanje u katoličkom nauku navodno katoličkih škola. Moja supruga i ja bili smo izgubljeni kako se nositi s opasnim učenjima na vjeronauku i na ostalim predmetima poput engleske književnosti. Tu je pomogla uvijek djelatna milost sakramenta ženidbe.
Otkrili smo u sebi ljutnju protiv onih koji su stavljali duše naše djece u opasnost. Poznavajući vjeru i čitajući upozorenja dobrih autora, bili smo sposobni prepoznati i uobličiti propuste u tim katoličkim školama.
Obrazovanje je strogo nadzirano u Ujedinjenom Kraljevstvu. Školovanje kod kuće je moguće, ali je otežano, osobito nakon osnovne škole. Nije bilo druge alternative nego povući našu djecu. Oni su se herojski ponijeli u prihvaćanju situacije. Svi skupa su zajedno pohađali šesnaest različitih škola.
Neke obitelji koje su dolazile na Misu FSSPX-a slale su svoje djevojčice tradicionalnim sestrama dominikankama, a dječake u škole FSSPX-a u Francuskoj. I mi smo posjetili te tradicionalne škole i, iako nismo govorili francuski, nagovorili smo poglavare da prime naše dvije kćeri i dva sina. Zatim je došlo do najveće krize u našem obiteljskom životu - kako to reći djeci.
To je bilo grozno vrijeme. Otpor tako drastičnoj promjeni bio je ogroman, ali njihove duše su bile u opasnosti. Kao roditelji, radili smo ono što nam se činilo najboljim i oslanjali smo se na našeg Gospodina i Gospu da nas kroz to provedu.
Pisma koja smo u početku primali bila su srcedrapajuća. Kako su naučila jezik i sklopila prijateljstva stvari su se smirile. Nikad nisu posve uživali u strožoj disciplini koja formira karakter u usporedbi s UK, ali na kraju su prepoznali dobrobiti. Primili su vrhunsko katoličko obrazovanje. Kasnije su im se priključile još dvije kćeri.
Samo misao - da smo ograničili broj naše obitelji ta dva zvanja ne bi postojala.
Kažu da za takve blagoslove Bog traži žrtvu. To se dogodilo na povratku iz bogoslovije, mojoj supruzi je dijagnosticiran tumor mozga. Obitelj je sve dovodila u red i pazila na nju poput kraljice. Rekla je da je dvanaestero djece moja kruna koju ću nositi u nebu. Bilo je tu još dvoje malenih koje nismo nikada upoznali i koje smo izgubili prije rođenja.
Četiri mjeseca kasnije umrla je kod kuće okružena većinom svoje obitelji. Njezine posljednje riječi bile su one obiteljske krunice. Našem najmlađem djetetu bilo je dvanaest. Njezina braća i sestre su se brinula o njoj - i o meni. Bilo je utješno vidjeti to kao da imam jednu svoju polovicu u nebu. Njezine molitve za obitelj Bog će čuti.
Dvije godine kasnije naša šesnaestogodišnja kći je iznenada preminula. To je bila sveta smrt. Ona je sve prinijela Bogu. Nije bilo sumnje da je ušla u nebo. Budući da je to svrha braka, tuga je uravnotežena radošću. Kada je naš sin zaređen, njegov stariji brat je napustio poslovni svijet i ušao u bogosloviju FSSPX-a te je nakon šest godina bio zaređen.
Brak je pustolovina daleko više očaravajuća od istraživanja kontinenata ili uspinjanja na planine. Otkrivena blaga su sjajne duše djece i unuka i iskustva Božje velikodušnosti.
Zašto se čudimo kada Bog drži svoje obećanje da će blagosloviti obitelji? Pozivam vas da polako pročitate i razmatrate molitve tradicionalnog obreda sklapanja ženidbe. U njima je izražena ljepota Božje ljubavi - kako dijeli svoju ljubav s dvoje koji se vole tako da njihova ljubav umnoži.
Mark Andrew
