Christus Rex |
|
Posted: 20 Aug 2016 12:36 AM PDT
U okviru velike Križarske vojne svete krunice kao priprava za 100. obljetnicu ukazanja Majke Božje u Fatimi pozvao je Generalni poglavar FSSPX-a na molitvu i žrtvu.
Od 15. kolovoza ove godine do 22. kolovoza 2017. treba na čast Gospe Fatimske biti stvoren jedan ,,duhovni cvjetni vijenac“od ukupno 12 milijuna krunica i 50 milijuna žrtvi.
U pogledu nakana molitve Krunice piše p. Firmin Udressy: ,,Tko već redovito moli krunicu za jednu posebnu nakanu, može unatoč tome dodati jednu dodatnu molitvenu nakanu i potom unijeti desetice; sa svakom deseticom može se načelno povezati više nakana“.
Smisao žrtve
U Teološkoj sumi (III. knjiga, 22. čl., 2. p.) objašnjava sv. Toma Akvinski što je žrtva: ,,Prema sv. Augustinu 'je svaka vidljiva žrtva sakrament, tj. sveti znak nevidljive žrtve'.
Nevidljiva je pak ona žrtva u kojoj čovjek Bogu prikazuje svoj duh, prema Ps 50: ,,Žrtva Bogu duh je raskajan“. Sve dakle što se Bogu prinosi sa svrhom da se čovjekov duh usmjeri prema Bogu može se označiti žrtvom“.
P. Firmin Udressy to osvjetljava:
,,Jedna žrtva ili jedno pokorničko djelo sadržava dakle jedan manje ili više vidljivi čin (npr., molitvu, odricanje od slatkiša ili cigareta, djelo milosrđa, dobro ispunjenje staleške dužnosti, osmjeh na protivnost, čin strpljivosti u ljutnji, itd.) i nutarnji stav (uzdizanje duha Bogu, ljubav, predanje, poslušnost...). Djelo je znak tog nutarnjeg stava koji je najvažniji i bez kojega čin ne bi bio žrtva. Post i milostinja oholog farizeja u prispodobi (Lk 18, 9-14) nisu se Bogu svidjeli jer nisu bili iz ljubavi prema Bogu, nego iz samodopadnosti. Nemojmo dakle tražiti žrtve ,,prema svojem ukusu“, nego budimo obazrivi na Božju providnost koja nam šalje prigodu svladati se i očitovati svoju ljubav.
Smrt koju je Gospodin Isus Krist uzeo na sebe bila je najsavršenija žrtva. Ona je bila vidljivi znak našeg nutarnjeg predanja: ,,Žrtva je uvjet ljubavi, i Gospodin nam je to dobro stavio pred oči, rukama raširenim na križu, probijenim rukama i nogama, probodenim srcem. To je žrtva našeg Gospodina iz ljubavi prema Bogu, svom Ocu, i iz ljubavi prema bližnjemu za spasenje duša. Kroz žrtvu nam se daje važan nauk o ljubavi.“(nadbiskup Marcel Lefebvre)
Kao članovi otajstvenog Tijela Kristovog nastavljamo žrtvu Bogočovjeka. Iz njegovih zasluga primaju naša djela – bolje rečeno djela Kristova u nama, svoju nadnaravnu vrijednost. Tako imamo svakog dana tisuće mogućnosti prinijeti male žrtve. Sve što Bogu prinosimo na nutarnji način u ljubavi da bismo naš duh usmjerili na njega, da bismo vježbali i razvijali kreposti, ima jedno tajanstveno značenje u trajnom djelu otkupljenja. Zato je Majka Božja kazala djeci pastirima u Fatimi: ,,Činite iz svega što možete žrtvu i prinosite je Bogu kao zadovoljštinu za grijehe po kojima ga se vrijeđa i za obraćenje grješnika“.“ Također još jednom navodimo nakane naših Krunica i žrtvi. Križarska vojna prati želju koju je Bezgrješna Djevica sama navela: (I) Isus želi u svijetu učvrstiti čašćenje Bezgrješnog Srca Marijinog. Zbog toga su svi vjernici pozvani:
1. dnevno moliti Krunicu, sami ili u obitelji;
2. na usavršavanje predanja kroz pričesti zadovoljština na 5 uzastopnih prvih subota. Isto tako i na umnoženje dnevnih žrtvi u duhu okajavanja uvreda protiv Marije;
3. nositi Čudotvornu medaljicu te je dalje širiti;
4. posvetiti svoje kuće i stanove Bezgrješnom Srcu Marijinom.
Pored širenja ovog predanja molit ćemo dodatno:
(II) za pobjedu Bezgrješnog Srca Marijinog
(III) za Papu i sve biskupe katoličkog svijeta, da posvete Rusiju žalosnom i Bezgrješnom Srcu Marijinom.
Kao posebnu nakanu ćemo dodati molitvu za zaštitu Bezgrješnog Srca Marijinog za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i sve njegove članove kao i za sve redovničke zajednice Tradicije (IV).
Uključimo se velikodušno u ovu molitvenu akciju!
Radi lakše evidencije izmoljenih krunica i prikazanih žrtvi mođete skinuti obrazac na sljedećoj poveznici.
 |
|
Posted: 20 Aug 2016 04:18 AM PDT
Jesmo li moralno obvezni glasovati?
Posve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskog dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom.
Reagirajući protiv toga, znajući koliko je izborni sustav nepravedan, shvaćajući koliko je moderna demokracija utemeljena na lažnim liberalnim načelimaljudske slobode, koja odbacuje sav objektivni božanski i moralni zakon, svjesni uskog područja izbora među kandidatima, a također i imajući dojam (iako krivi) da glas jednog čovjeka neće učiniti pravu razliku u takvom sekularnom, bezbožnom sustavu – lako možemo zaključiti da nismo uopće ni obvezni glasovati.
Pa ipak crkveni nauk po tom pitanju nije nov. Bez da odobrava moderni sustav demokracije i njezinalažna načelasuverenosti ljudi, Crkva nas ipak obvezuje da pridonesemo zajedničkom dobru društva, zbog dužnosti zakonskepravednosti. Toje načelodobro objasnio papa Pio XII. 20. travnja 1946. u svom govoru Talijanskoj katoličkoj akciji:
,,Ljudi su pozvani preuzeti uvijek veći udio u javnom životu nacije. To sudjelovanje donosi sa sobom ozbiljnuodgovornost. Stoga je nužno za vjernike imati jasno, pouzdano i precizno znanje o svojim dužnostima u moralnoj i religijskoj domeni u odnosu na korištenje svojih građanskih prava, posebno prava glasa.“
Zapravo, papa Pio XII. jasno je obrazložioda upravo zbog antikatoličkog i sekularnog duha koji okružuje katolike, oni imaju dužnost braniti Crkvu ispravnim korištenjem svog prava glasovanja. A to je da se spriječi veće zlo.
Župnicima Rima izjavio je 16. ožujka 1946. sljedeće:
,,Korištenje prava glasovanjaje čin ozbiljne moralne odgovornosti, barem u odnosu na izbor onih koji su pozvani dati zemlji njen ustav i zakone, posebno one koji utječu na posvećenje nedjelje i blagdana, braka, obitelji, škola i pravednih i nepristranih propisa u vezi mnogih društvenih pitanja. Radi se o dužnosti Crkve da objasni vjernicima moralne obveze koje proistječu iz tog izbornog prava.“
Papa Pio XII. bio je čak i izravniji dvije godine kasnije, kada se ponovno obratio župnicima Rima. Objasnio je da su upravo okolnosti tog vremena obvezujupod teretom smrtnog grijeha sve vjernike, i muškarce i žene, da koriste svoje glasačko pravo, budući da zajedničko dobro ovisi o tome da svi katolici mudro glasaju.
Evo teksta od 10. ožujka 1948.:
,,U sadašnjim okolnostima radi se o strogoj obvezi za sve oni koji imaju pravo glasati, muškarce i žene, da sudjeluju u izborima. Tko god se suzdrži od toga, posebno zbog lijenosti, nemara i slabosti, čini grijeh koji je u sebi težak, smrtnu krivicu. Svatko mora slijediti naloge svoje savjesti. Međutim, očito je da glas savjesti nameće svakom katoliku da dadesvoj glas kandidatu koji uistinunudi dovoljnajamstvada će štititi Božja prava i prava duša, za istinsku dobrobit pojedinaca, obitelji i društva, u skladu s ljubavi prema Bogu i katoličkom moralnom nauku.“
Ta primjena crkvenog društvenog nauka na određenu situaciju nekog vremena je u skladu s naukom moralnih teologa, koji govore o teškom grijehu propusta onih koji jednostavno zanemare izabrati dobre, katoličke predstavnike i o dužnosti da učinimo sve što je u našoj moći da ohrabrimo odgovarajuće laike da rade na korišenju izbornog sustava da se izbore vrijedni zakonodavci.
Ali koliko smo mi daleko od te situacije. Jasno je, mi više nismo u situaciji da moramo birati između katolika i nekatolika, moralno ispravnih i liberalnih predstavnika. Sve mogućnosti su liberalne, medijske obmanei manipulacijejavnosti jako su raširene. U praksi sesve svodi na to je li dopuštenoili nije glasati za nedostojnog kandidata (npr. kandidata koji jedino odobrava abortus u slučajevima silovanja ili incesta), jer on bi barem (pod pretpostavkom) bio manje zlo. U takvom slučaju ne može postojati obveza glasovanja jer se svi razlozi koje je spomenuo papa Pio XII. koji bi nas obvezivali više ne mogu primijeniti. No ipak, još uvijek je dopuštenoglasati u tom slučaju, ako je osoba sigurna da bi to uistinubio manje zao odabir i da postoji ozbiljan razlog da se to učini (npr. da se izbjegne abortus na zahtjev ili promoviranje neprirodnih metoda kontrole rađanja), i ako osoba ima dobre namjere pružiti dobro društvu koliko najbolje može. To se zove materijalna suradnja. Međutim, to nikada ne može biti obvezujuće.
Stoga, u rijetkim slučajevima kada postoje informirani katolički kandidati koji podržavaju nauk Crkve, postoji stroga moralna dužnost da se glasa, pod kaznom smrtnog grijeha. Kada je zbogispravno korištenja glasa moguća jasna dobrobitza nekog drugog kandidata, to valjapreporučiti ili savjetovati. Međutim, kada nema jasne prednosti, bilo bi se bolje suzdržati, tako da se ne pridonese čak niti materijalnim sudjelovanjem.
The Angelus, veljača 2007.
Može li katolik glasovati za kandidata koji odobrava inicijative koje nisu u skladu s moralnim zakonom?
Katolička Crkva ne kaže katolicima da izbjegavaju svako sudjelovanje u politici samo zato što postoji nepravda, pohlepa, ambicija... da spomenemo samo neka zla koja su povezana s njome. Crkva nas uči da naše sudjelovanje u politici mora biti motivirano, inspirirano i usmjereno crkvenim društvenim naukom, a posebno društvenim kraljevanjem našeg Gospodina Isusa Krista. Glasovanje, kao i sudjelovanje u političkim kampanjama, mora imati kao svoj krajnji motiv taviša, nadnaravnanačela:da Božji zakon, Deset zapovijedi i prava jedine prave Crkve budu javno priznata u društvu.
Očito, trenutno smojako daleko od postizanja tih ciljeva. Ali to ne znači da ništa ne trebamo raditi. To znači, ipak, da ćemo što god činilinužno tolerirati mnoga zla, štoni na koji način ne želimo. Međutim, može biti dopuštenotolerirati manje od dva zla proporcionalno razlogu, a takva tolerancijamože biti radi zajedničkog dobra, upravo zato što se radi o manjem zlu. Tako je moguće glasati ili čak voditi kampanju za kandidata čiji program sadrži zla s kojima se ne slažemo. Sve ovisi o hijerarhiji najvažnijih vrijednosti i koja pitanjaimaju prioritet pred manjim važnima.
Za katolika, ne treba biti sumnje da problemi koji moraju imati najviši prioritet moraju biti moralni problemi, a ne osobni ili ekonomski problemi. Cijeli nastavak društva kakvog poznajemo ovisi o tome i oni koji poriču najosnovnija načelanaravnogreda prouzročuju nečuvenu nastranost. Stoga, dopušteno je i razborito glasati za nekoga na temelju jednog spornog pitanja poput zabrane abortusa, ili istospolnih brakova, ili sprječavanja eutanazije, ili slobode da Katolička crkva upravlja obrazovnim institucijama. Sva ta pitanja su od najveće važnosti. Stoga, bilo bi dopušteno i razborito glasati čak i za kandidata koji promovira neopravdani rat, na temelju jednog od ovih spornih pitanja. I zbog toga je i dopušteno glasati i za kandidata za kojeg se zna da je mason, iako je masonstvo zlo udruženje koje je Crkva osudila i koje je oprečno Katoličkoj crkvi, ako podržava nekovažnonačelonaravnogzakona kao npr. da je abortus zlo.
Manje važna pitanja su također od moralne važnosti, poput pravednosti i nepravednosti određenog rata, ili isplaćivanja pravednih plaća zaposlenicima, podržavanje prava na privatno vlasništvo ograničavajući uplitanje države, itd. Sve druge stvari su podjednako važne i osoba može glasati na temelju tih pitanja. Međutim, bilo bi pogrešno glasati za kandidata koji ima ispravno stajalište u vezi nekoga od tih pitanja, ali nastrano i pogrešno stajalište u vezi puno važnijeg pitanja.
Prema tome, bilo bi očito nemoralno i grješno glasati za kandidata koji se pretvara da je katolik, ali koji je zapravo za pobačaj, za istospolne brakove i za eutanaziju.
Glasovati na lokalnim i nacionalnim izborima može se samo smatrati moralnom obvezom kada kandidat predlaže solidan katolički, neliberalni program koji uistinupromičedruštveno kraljevanje Gospodina Isusa Krista. Nije obaveza glasati za manje zlo, već je naprosto razborito i dopušteno. Međutim, bilo bi zasigurno obvezno koristiti demokratski proces u malo vjerojatnom slučaju kada bi on mogao biti korišten da se predstave katolički kandidati koji ne prihvaćaju propagandu moderne liberalne demokracije.
The Angelus, kolovoz 2007.
 |
