|
Posted: 24 Aug 2016 01:00 AM PDT
Ovo predavanje održao je nadbiskup Marcel Lefebvre u Montrealu u Kanadi 1982. godine. Ona pokazuje osobno iskustvo tragične pokvarenosti modernizma još iz vremena pape Pija XI. Nadbiskup opisuje neobičan utjecaj mons. Annibala Bugninija na oblikovanje nove Mise te kako je njegova neviđena drskost doprinijela “dopuštanju” te protestantizirane liturgije. Predstavljamo je našim čitateljima kako bi s jednog osobnog stajališta dobili uvid u nadbiskupovu bitku za Crkvu i vjeru.
Povijesni sažetak
Sretan sam primijetiti da se svugdje u svijetu, svugdje u katoličkom svijetu, hrabri ljudi udružuju oko svećenika koji su vjerni katoličkoj vjeri i Katoličkoj crkvi da bi sačuvali tradiciju, koja je bedemnaše vjere. Ako postoji jedan tako sveopći pokret, to je zato što je situacija u Crkvi doista ozbiljna.
Ako je moguće da se katolike i dobre svećenike, među kojima su oni koji su služili u župama i tridesetak godina na veliko zadovoljstvo svojih župljana, napada uvredama i tretira kao neposlušne pobunjenike i disidente, to je samo zbog obrane katoličke vjere. Oni to čine svjesno, slijedeći duh mučenika. Bilo da nekoga progone braća ili neprijatelji Crkve, to još uvijek znači podnositi mučeništvo, ako se čini zbog očuvanja vjere. Ti su svećenici i vjernici svjedoci za katoličku vjeru. Oni radije odabiru biti smatrani pobunjenicima i disidentima negoli izgubiti svoju vjeru.
Po cijelome se svijetu nalazimo u tragičnoj i nečuvenoj situaciji, koja se, izgleda, nikada prije nije dogodila u povijesti Crkve. Moramo barem pokušati objasniti taj neobičan fenomen. Kako se moglo dogoditi da se dobri vjernici i svećenici moraju boriti da bi sačuvali katoličku vjeru u katoličkom svijetu, koji je u procesu potpunog urušavanja?
Sam papa Pavao VI. govorio je o samodestrukciji unutar Crkve. Što taj pojam samodestrukcija znači, ako ne da Crkva samu sebe uništava, a tako i svoje vlastite članove. To je već rekao papa sv. Pio X. u svojoj prvoj enciklici kada je napisao: “Od sada neprijatelj Crkve više nije izvan nje, on je sada unutar nje.” I papa nije oklijevao imenovati točna mjesta gdje se on može naći: “Neprijatelj se nalazi u bogoslovijama.” Stoga je već sveti papa Pio X. obznanio prisutnost neprijatelja Crkve u bogoslovijama na početku 20. stoljeća. Očigledno je da su tadašnji bogoslovi, koji su bili prožeti modernizmom, silonizmom i progresivizmom, kasnije postali svećenici. Neki su od njih čak postali biskupi, a neki i kardinali. Mogli bismo citirati imena onih koji su bili bogoslovi na početku stoljeća i koji su sada mrtvi, ali čiji je duh bio očito modernistički i progresivistički.
Tako je već papa sv. Pio X. obznanio tu podjelu u Crkvi, koja će biti početak vrlo stvarne pukotine unutar Crkve i među klerom. Ja više nisam mlad. Za vrijeme svog života kao bogoslov, kao svećenik i kao biskup vidio sam tu podjelu. Već sam je vidio u francuskoj bogosloviji gdje sam po Božjoj milosti mogao studirati. Moram priznati da nisam bio previše oduševljen studirati u Rimu. Osobno bih radije studirao s bogoslovima u svojoj biskupiji na Bogosloviji u Lilleu i postao župni vikar, a na kraju župnik u maloj seoskoj župi.
Težio sam samo tome da sačuvam vjeru u nekoj župi. Vidio sam se kao duhovnog oca stanovništva kojem sam poslan poučavati ga o katoličkoj vjeri i moralu. Ali dogodilo se nešto drugo. Nakon Prvog svjetskog rata moj brat već je bio u Rimu jer je bio odvojen od obitelji zbog ratnog stanja u sjevernoj Francuskoj. Stoga su moji roditelji inzistirali da odem k njemu. ,,Budući da je tvoj brat već u Rimu, na francuskoj bogosloviji, idi i pridruži mu se da nastaviš svoj studij uz njega.” Tako sam krenuo u Rim. Studirao sam na Gregorijanskom sveučilištu od 1923. do 1930. Bio sam zaređen 1929. te sam ostao kao svećenik na bogosloviji još jednu godinu.
Prva žrtva modernizma
Za vrijeme mog boravka na bogosloviji dogodili su se tragični slučajevi, koji me sada podsjećaju na to što sam točno preživio za vrijeme Koncila. Ja sam sada praktično u istoj situaciji kao rektor naše bogoslovije o ono vrijeme, o. Le Floch. Kada sam bio tamo, on je već bio rektor francuske bogoslovije u Rimu trideset godina. Porijeklom iz Engleske, bio je vrlo izniman čovjek, jak i čvrst u vjeri kao britanski granit. Podučavao nas je papinske enciklike i o pravoj naravi modernizma kojeg je osudio sv. Pio X., o modernim zabludama koje je osudio Lav XIII. i o liberalizmu koji je osudio Pio IX. Jako smo voljeli našeg o. Le Flocha. Bili smo mu jako privrženi.
Ali njegova čvrstoća u nauku i u tradiciji očito se nije sviđala progresivnom krilu. Progresivni katolici već su postojali u ono vrijeme. Papa ih je morao osuditi. Ne samo da se o. Le Floch nije sviđao progresivistma, već se nije sviđao ni francuskoj vladi. Francuska vlada bojala se da će po posredništvu o. Le Flocha i po toj formaciji, koja je dana bogoslovima na Francuskoj bogosloviji u Rimu, u Francusku doći tradicionalni biskupi i dati Crkvi u Francuskoj tradicionalan i jasan antiliberalni smjer.
p. Le Floch
Jer francuska vlada bila je masonska i stoga potpuno liberalna i uplašena na pomisao da bi neliberalni biskupi mogli preuzeti najvažnija mjesta. Zato su pritisnuli papu da eliminira o. Le Flocha. Francisque Gay, budući vođa Mouvement républicain popular,bio je glavni u tom pothvatu. Došao je u Rim izvršiti pritisak na papu Pija XI., optužujući o. Le Flocha da je, kao što je on rekao, član političkog pokreta “Action française”[1] (Francuska akcija) ipolitičar koji podučava svoje bogoslove da i oni postanu članovi tog pokreta.
To je sve bila čista laž. Tri godine sam slušao o. Le Flocha na njegovim duhovnim nagovorima. Nikada nam nije pričao o “Action française”. Tako i meni sada ljudi govore: “Vi ste prije bili član Action française.”A ja nikad nisam bio član tog pokreta. Očigledno smo bili optuženi da smo članovi “Action française”, da smo nacisti i fašisti i nazivali su nas svakakvim pogrdnim imenima jer smo bili protiv revolucije i protiv liberalizma.
Tako je provedena istraga. Kardinal nadbiskup Milana (kard. Schuster) poslan je na bogosloviju. On nije bio tek običan kardinal, bio je benediktinac velike svetosti i inteligencije. Postavio ga je papa Pio XI. da ispita Francusku bogosloviju i otkrije jesu li optužbe Francisqua Gaya istinite ili ne. Istraga je učinjena. Njezin ishod bio je: Francuska bogoslovija djeluje savršeno pod vodstvom o. Le Flocha. Nemamo nikakav razlog za prigovor rektoru bogoslovije. Ali to nije bilo dovoljno. Tri mjeseca kasnije započela je nova istraga, ovoga puta s naredbom da se makne o. Le Floch. Novu istragu provodio je član rimske kongregacije. On je zaključio kao ishod da je o. Le Floch prijatelj “Action française”, da je opasan za bogosloviju i da mora predati ostavku. I to je upravo ono što se dogodilo.
Sveta stolica je 1926. tražila o. Le Flocha da ljubazno napusti svoj položaj rektora Francuske bogoslovije. Bio je shrvan od žalosti. O. Le Floch nije nikada bio političar. Uz to, bio je i veliki prijatelj pape sv. Pija X., koji je imao veliko povjerenje u njega. Upravo zbog toga što je bio prijatelj sv. Pija X., bio je neprijatelj progresivnog krila.
U isto vrijeme kada sam bio na Francuskoj bogosloviji napali su i kardinala Billota. On je bio prvorazredni teolog u to vrijeme i danas ga poznaju i proučavaju u našim bogoslovijama. Mons. Billot, kardinal svete Crkve, bio je smijenjen. Oduzeli su mu čast kardinala i poslali su ga kao pokoru u Castelgandolfo, blizu Albana, gdje su isusovci imali kuću. Zabranili su mu da ju napušta pod izgovorom da ima veze s “Action française”.
Zapravo ni kardinal Billot nikada nije pripadao tom pokretu. On je, pak, cijenio Maurrasa i citirao ga je u svojim teološkim knjigama. U drugom svesku koji se bavi crkvom (De Ecclesia), na primjer, kardinal Billot napisao je veličanstvenu studiju liberalizma gdje je uzeo, u obliku bilježaka, citate od Maurrasa. To je bio smrtni grijeh! To je bilo sve što su mogli naći da svrgnu kardinala Billota. To nije bila neka mala tragedija, jer on je bio jedan od najvećih teologa svog vremena pa su ga opet svrgnuli s položaja kardinala i sveli na položaj običnog svećenika, jer više nije bio ni biskup. (U to vrijeme još su postojali kardinali đakoni.) To je već bio progon.
Papa Pio XI. bio je podvrgnut utjecaju progresivnog krila
Sam papa Pio XI. pao je pod utjecaj progresivista koji su već bili prisutni u Rimu. Vidimo upečatljivu razliku između papa prije i poslije. Svejedno je papa Pio XI. u to vrijeme napisao neke veličanstvene enciklike. On nije bio liberal. "Divini Redemptoris", njegova enciklika protiv komunizma, bila je veličanstvena. Također i njegova enciklika o Kristu Kralju, koja je ustanovila blagdan Krista Kralja i proglasila društveno kraljevstvo našeg Gospodina Isusa Krista. Njegova enciklika o kršćanskom obrazovanju je apsolutno vrijedna poštovanja te ostaje i danas temeljni dokument za one koji brane katoličke škole.
Iako je na razini nauka papa Pio XI. bio izvrstan čovjek, na razini praktičnog djelovanja bio je slab. Lako se na njega moglo utjecati. Tako su na njega snažno utjecali u vrijeme meksičkog građanskog rata da je dao Cristerosima, koji su bilu u procesu obrane katoličke vjere i borbe za Krista Kralja, naredbu da imaju povjerenje u vladu i da odlože svoje oružje. Čim su predali svoje oružje svi su bili masakrirani. Tog strašnog masakra i danas se sjećaju u Meksiku. Papa Pio XI. stavio je svoje povjerenje u vladu koja ga je prevarila. Nije mogao zamisliti kako ih je vlada, koja je obećala da će se pošteno odnositi prema onima koji brane svoju vjeru, mogla masakrirati. Tako su tisuće Meksikanaca ubijeni zbog svoje vjere.
Već na početku ovoga stoljeća nalazimo jasne situacije koje najavljuju podjelu u Crkvi. Polako smo do nje došli, ali podjela je bila vrlo jasna baš pred koncil. Papa Pio XII. bio je veliki papa i u svojim djelima i u načinu na koji je vladao Crkvom. Za vrijeme Pija XII. vjera je čvrsto čuvana. Naravno, liberali ga nisu voljeli, jer je usmjerio pažnju na temeljna teološka načela i na istinu.
No potom je došao Ivan XXIII. On je imao posve drugačiji temperament od Pija XII. Ivan XXIII. bio je vrlo jednostavan i otvoren čovjek. On nigdje nije vidio problem.
Kada je odlučio održati sinodu, Rim mu je rekao: “Ali Sveti Oče, sinodu treba pripremiti. Potrebna je barem godina dana ili možda dvije da se pripremi takav susret, da bi bilo brojnih plodova i da se reforme dobro prouče i zatim primijene tako da naša rimska biskupija ima koristi od toga. To se sve ne može odmah napraviti u razmaku od dva – tri mjeseca nakon kojih bi se dva tjedna održavali sastanci da bi nakon toga sve bilo u redu. To nije moguće.”
“O da, da, znam, znam ja, ali to će biti vrlo mala sinoda. Možemo je pripremiti u nekoliko mjeseci i sve će biti u redu.”
Tako je sinoda ubrzano pripremljena: nekoliko povjerenstava u Rimu, svi su bili zaposleni i nakon dva tjedna sastanaka sve je bilo gotovo. Papa Ivan XXIII. bio je sretan sa svojom sinodom, ali rezultati su bili nikakvi. Ništa se nije promijenilo u Rimskoj biskupiji. Situacija je bila identična kao i prije.
Pad počinje s Koncilom
Isto se dogodilo i s Koncilom. “Namjeravam održati Koncil.” Već su papu Pija XII. neki kardinali tražili da sazove Koncil, ali on je odbio, vjerujući da je to nemoguće. Mi ne možemo u naše vrijeme održati Koncil s 2,500 biskupa. Pritisak koji mogu izvršiti masovni mediji je preopasan da bismo se usudili održati Koncil. U opasnosti smo da podbacimo . I zapravo nije bilo koncila.
Ali papa Ivan XXIII. rekao je: “Ali sve je u redu: ne trebamo biti pesimistični. Trebamo gledati stvari s pouzdanjem. Sastat ćemo se na tri mjeseca s biskupima cijelog svijeta. Počet ćemo 13. listopada. Zatim će sve završiti između 8. prosinca i 25. siječnja. Svi će otići kući, Koncil će biti gotov i završen.”
I tako je papa održao Koncil! I pored toga trebalo ga je pripremiti. Koncil se ne može učiniti odmah, u kratkom rokupoput Sinode.I doista se za njega pripremalo dvije godine unaprijed. Ja sam osobno bio imenovan kao član Središnje pripravne komisije kao nadbiskup Dakra i predsjednik Biskupske konferencije zapadne Afrike. Zbog toga sam dolazio u Rim barem deset puta u te dvije godine da bih sudjelovao na sastancima Središnje pripravne komisije.
Oni su bili jako važni jer je trebalo proučiti sve dokumente sekundarnih komisija i predočiti ih Koncilu. U tom vijeću bilo je sedamdeset kardinala i dvadesetak nadbiskupa i biskupa, kao i stručnjaka. Ti stručnjaci nisu bili članovi vijeća, ali bili su prisutni da se na kraju s njima može konzultirati kao s članovima.
Nastupanje podjele
Tijekom te dvije godine sastanci su se redali jedan za drugim i postalo je jasno svim prisutnim članovima da postoji duboka podjela unutar same Crkve. Ta duboka podjela nije bila ni slučajna ni površna već je bila čak i dublja među kardinalima, nego među nadbiskupima i biskupima. Jednom prilikom tijekom glasanja vidjeli smo konzervativne kardinale kako glasaju u jednom smjeru, a progresivne kardinale u drugom. I sva su glasovanja na kraju uvijek isto završila. Očigledno je postojala stvarna podjela među kardinalima.
Opisao sam sljedeći incident u jednoj od svojih knjiga “Biskup progovara”. Često ga spominjem jer on točno prikazuje kraj Središnje komisije i početak Koncila. To se dogodilo za vrijeme posljednjeg sastanka prije kojeg smo primili deset dokumenata o istoj temi. Kardinal Bea pripremio je tekst pod nazivom “O vjerskoj slobodi”. Kardinal Ottaviani pripremio je drugi, “O vjerskoj toleranciji”.
Činjenica da su na istu temu postojala dva različita naslova bila je značajna zbog dva različita koncepta. Kardinal Bea govorio je o slobodi za sve religije, a kardinal Ottaviani o slobodi katoličke religije uz toleranciju zabluda i lažnih religija. Kako je Komisija mogla riješiti takvu neslogu?
kardinal Bea
Od početka je kardinal Ottaviani upirao prstom u kardinala Beu i govorio: “Uzoriti, vi nemate pravo predstaviti takav dokument.”Na što je kardinal Bea odgovorio: “Oprostite, ali ja imam savršeno pravo sastaviti dokument kad predsjednik Komisije za jedinstvo. Stoga sam ja svjesno sastavio ovaj dokument. Čak i više od toga, ja potpuno osporavam Vaše mišljenje.”
Tako su dva najuglednija kardinala, kardinal Ottaviani, prefekt Svetog oficija, i kardinal Bea, bivši ispovjednik pape Pija XII., isusovac koji je imao velik utjecaj na sve kardinale, koji je bio poznat u Biblijskom institutu i odgovoran za napredne biblijske studije, bili suprotstavljeni oko temeljnih postavki u Crkvi. Jedinstvo svih religija je jedna stvar, odnosno reći da se sloboda i zabluda stavljaju na istu razinu; ali sloboda za katoličku religiju uz toleranciju zablude je nešto sasvim drugo. Prije je Crkva uvijek imala isto mišljenje kao kardinal Ottaviani, a ne kao kardinal Bea, čije je mišljenje bilo posve liberalno.
Zatim je kardinal Ruffini, iz Palerma, ustao i rekao: “Mi smo sada u društvu dvojice braće koji su suprotstavljeni jedan drugome po pitanju koje je jako bitno u Crkvi. Stoga smo dužni pozvati se na viši autoritet.”
Vrlo često papa bi došao predsjedati našim sastancima. Ali on nije bio tamo za vrijeme tog posljednjeg sastanka. Kao posljedica toga kardinali su tražili da se glasa: “Mi ne možemo čekati Svetog Oca. Glasat ćemo.” Glasali smo. Jedna polovica kardinala glasala je za mišljenje kardinala Bee i druga polovica za ono kardinala Ottavianija. Svi oni koji su glasali za mišljenje kardinala Bee bili su nizozemski, njemački, francuski i austrijski kardinali, i svi su oni uglavnom bili iz Europe i Sjeverne Amerike. Tradicionalni kardinali bili su oni iz rimske Kurije, iz Južne Amerike i uglavnom oni koji su govorili španjolski. To je bio pravi raskol u Crkvi. Od tog trenutka pitao sam se kako će Koncil teći s takvom opozicijom u vezi tako važnih točaka. Tko će pobijediti? Hoće li to biti kardinal Ottaviani s kardinalima španjolskih ili romanskih jezika, ili će to biti europski kardinali uz one iz Sjeverne Amerike?
U stvarnosti je to značilo da je bitka započela odmah, od prvih dana Koncila. Kardinal Ottaviani predstavio je listu članova koji su pripadali pripremnim komisijama, ostavljajući potpunu slobodu svakome da izabere što želi. Bilo je očigledno da ne možemo svi poznavati jedni druge, budući da je svatko došao iz svoje vlastite biskupije. Kako bi netko mogao poznavati 2,500 biskupa svijeta? Tražili su nas da glasamo za članove koncilske komisije. Ali koga bismo izabrali? Nismo znali biskupe iz Južne Amerike, ni iz Južne Afrike, ni iz Indije…
Kardinal Ottaviani mislio je da bi, ako bi Rim odabrao ljude za pripremna povjerenstva, to moglo pomoći kao upozorenje za koncilske oce. Bilo je zapravo posve normalno predložiti iste. Kardinal Lienart je ustao i rekao: “Mi ne prihvaćamo taj način rješavanja stvari. Tražimo 48 sati da razmislimo, da bolje upoznamo one koji će sačinjavati različite komisije. Ovo je pritisak na prosudbu otaca. Mi to ne prihvaćamo.”Koncil je započeo samo dva dana ranije i već je postojala žestoka opozicija među kardinalima. Što se dogodilo?
Za vrijeme tih 48 sati liberalni kardinali već su pripremili liste iz svih zemalja svijeta. Distribuirali su ih po sandučićima svih koncilskih otaca. Mi smo stoga primili listu predloženih članova za ove ili one komisije; odnosno npr. ovaj biskup i onaj iz različitih zemalja. Mnogi su govorili: “Na kraju krajeva, zašto ne. Ja ih ne poznajem. Budući da je lista već spremna mi se samo moramo njome poslužiti.” Četrdeset i osam sati kasnije liberalna lista bila je sprijeda. Ali ona nije dobila dvije trećine glasova, koje su bile potrebne po pravilima Koncila.
Što će sada papa učiniti? Hoće li papa Ivan XXIII. učiniti iznimku u koncilskim pravilima ili će ih primijeniti? Očito su se liberalni kardinali bojali da će ih primijeniti pa su mu dotrčali govoreći: “Slušajte, mi imamo više od polovice glasova, skoro 60%. Vi to ne možete odbaciti. Mi ne možemo tako nastaviti i imati još jedno glasanje. Tako nikada nećemo završiti. Ovo je jasno volja većine na Koncilu i Vi to jednostavno morate prihvatiti.” I papa Ivan XXIII. je to prihvatio. Od početka je sve članove koncilskih komisija odabralo liberalno krilo. Lako je zamisliti koji ogroman utjecaj je to imalo na Koncil.
Siguran sam da je papa Ivan XXIII. prerano umro zbog onoga što je vidio na Koncilu, iako je mislio da će kroz nekoliko mjeseci sve završiti. Koncil je trebao trajati tri mjeseca. Nakon toga su svi trebali reći doviđenja i otići kući sretni što su se susreli u Rimu i što su održali ugodan mali sastanak. On je otkrio da će Koncil biti svijet za sebe, svijet neprestanih sukoba. Nijedan tekst nije proizašao s prvog koncilskog zasjedanja. Papa Ivan XXIII. bio je shrvan time i siguran sam da je to ubrzalo njegovu smrt. Čak se govorilo da je na svojoj smrtnoj postelji govorio: “Zaustavite Koncil; zaustavite Koncil.”
Papa Pavao VI. daje podršku liberalima
Došao je papa Pavao VI. Očito je da je on dao podršku liberalnom krilu. Zašto je to bilo tako? Od samog početka njegovog pontifikata, za vrijeme drugog koncilskog zasjedanja, odmah je imenovao četiri moderatora. Oni su trebali voditi Koncil umjesto deset predsjednika koji su predsjedali prvim zasjedanjem. Predsjednici, od kojih je jedan predsjedao nad jednim sastankom, drugi nad drugim, treći nad trećim, sjedili su za stolom na povišenom mjestu. Četri moderatora postali su pravi predsjednici Koncila.
Tko su bili ti moderatori? Kardinal Döpfner iz Münchena bio je jedan. On je bio vrlo progresivan i vrlo ekumenski nastrojen. Kardinal Suenens, kojega cijeli svijet zna po njegovim karizmaticima i koji je održavao predavanja na kojima je zagovarao ženidbu svećenika, bio je drugi. Kardinal Lercaro, koji je poznat po svom filokomunizmu i čiji je generalni vikar bio član komunističke partije, bio je treći. Na kraju tu je bio kardinal Agagianian, koji je predstavljao donekle tradicionalno krilo, ako mogu tako reći. Kardinal Agagianian bio je vrlo diskretan i povučen čovjek. Zbog toga nije imao nikakav pravi utjecaj na Koncil. Ali ovi troje postigli su svoj cilj uz udarce bubnjeva. Stalno su skupljali liberalne kardinale, što je davalo značajan autoritet liberalnom krilu Koncila.
Očigledno je da su od tog trenutka tradicionalni kardinali i biskupi zaboravljeni i prezirani. Kada je siroti kardinal Ottaviani, koji je bio slijep, počeo pričati, moglo se čuti kako ga ismijavaju mladi biskupi kada nije završio u deset minuta koje je imao na raspolaganju. Tako su mu dali do znanja da ga ne žele više slušati. Morao bi završiti; bilo je strašno. Taj preuzvišeni kardinal, koji je bio cijenjen po cijelom Rimu i koji je imao veliki utjecaj na svetu Crkvu, koji je bio prefekt Kongregacije Svetog Oficija (danas Kongregacija za nauk vjere), što nije nevažan položaj, bio je primoran stati. Bilo je skandalozno gledati kako tretiraju tradicionaliste. Mons. Staffu (koji je otada imenovan kardinalom), koji je bio vrlo energičan, utišali su koncilski moderatori. To su bile nevjerojatne stvari.
Revolucija Crkve
To je ono što se dogodilo na Koncilu. Bilo je očito da su na sve dokumente i tekstove Koncila utjecali liberalni kardinali i komisije. Nije čudo da imamo takve dvosmislene tekstove, koji su naklonjeni brojnim promjenama, pa čak i pravoj revoluciji u Crkvi. Jesmo li mogli išta učiniti, mi koji smo predstavljali tradicionalno krilo biskupa i kardinala? Iskreno govoreći, nismo mogli puno. Bilo nas je oko 250 koji smo bili naklonjeni očuvanju tradicije i koji smo bili protiv tako velikih promjena u Crkvipoput lažne reforme, lažnog ekumenizma, lažne kolegijalnosti. Mi smo bili protiv tih stvari. Tih 250 biskupa sigurno su pridonijeli nekoj ravnoteži i u nekim prilikama učinili pritisak da određeni tekstovi budu modificirani. Tako je zlo donekle bilo ograničeno. Ali nismo mogli spriječiti usvajanje određenih pogrešnih mišljenja, osobito u shemi o vjerskoj slobodi, čiji su tekstovi prepravljani pet puta. I peti put iznijeto je isto mišljenje. Svaki put smo joj se suprotstavili.
Uvijek je bilo 250 glasova protiv. Stoga je papa Pavao VI. tražio da se dodaju dvije kratke rečenice u tekst, koje govore da u tekstu ne postoji ništa što je u suprotnosti s tradicionalnim naukom i da Crkva ostaje zauvijek prava i jedina Kristova Crkva. Tada su određeni španjolski biskupi rekli: “Budući da je Papa dao takvu izjavu, više ne postoji problem. Ne postoji ništa protivno tradiciji.” Ako su te stvari kontradiktorne, onda je ta mala fraza kontradiktorna svemu drugome, što je u tekstu. To je kontradiktorna shema. Mi je nismo mogli prihvatiti. Na kraju je ostalo, ako se dobro sjećam, samo 74 biskupa protivnje. To je jedina shema koja je doživjela takvu opoziciju, ali 74 naprema 2,500 je doista malo!
Tako je završio Koncil. Ne trebamo se čuditi reformama koje su nakon toga bile uvedene. Sve otada je povijest liberalizma. Liberali su bili pobjednici na Koncilu i tražili su da im Pavao VI. da mjesta u rimskim kongregacijama. I zaista su progresivnom kleru dani važni položaji. Čim je neki kardinal umro ili se ukazala prilika, papa Pavao VI. zaboravio bi na tradicionalne kardinale, smjesta ih zamjenjujući liberalnima. Tako su Rim okupirali liberali. To je činjenica koja se ne može opovrgnuti. Niti se ne može zanijekati da su koncilske reforme takve reforme koje odišu duhom ekumenizma i da su one jednostavno protestantske, ništa više i ništa manje od toga.
Nastavlja se...
[1] Nacionalno orijentirani politički pokret nastao u Francuskoj krajem 20. st. koji se borio protiv liberalne i masonske vlade, ali je bio pod utjecajem određenih spornih ideja karakterističnih za nacionalne pokrete.
|
