Tako je mogao s ponosom uskliknuti Ivanov otac, kad se sjećao njegova vladanja i svega, što mu je učinio za života. Nevoljkost je očevu pobudio Ivan jedino junaštvom svog odricanja, kad ga je našao da na podu spava gunjcem zamotan, a s tvrdom knjigom pod glavom. Majci je zadao jedinu žalost boreći se za svoje zvanje i životno Božje poslanje.
Ivan se uza sve majčino protivljenje osposobio za profesora. To će mu zvanje osigurati čedan kruh i dati mu prilike, da i drugima dijeli tjelesni i duševni kruh. Gdje bi to mogao s većom korišću nego uzgajajući svećenički podmladak? Baš kad se Ivan iz Pariza vratio, trebala je nadbiskupska gimnazija u Zagrebu francuskog i njemačkog jezika. Ivan zatraži ovo mjesto i odmah ga dobije.
Tome se silno protivila - kako prije tako i sada - Ivanova majka. "Pa kakova ga budućnost čeka? - znala bi ona reći u najužem krugu. - Tako sposoban, pa da ostane samo srednjoškolski profesor! I to još bez mirovine. A mogao bi biti brzo i sveučilišni profesor. I meni bi lakše bilo, da se oženi, pa da nešto u svijetu vrijedi. Ovako se umiješao samo među mladež i taj mali svijet. Život troši u zrak... te pobožnosti - to trapljenje! ... Sve je to pretjerano i bez smisla. Čovjek treba da se na zemlji užije života..."
Ovo slobodnjačko shvaćanje majčino, a djelomično i očevo, bila je Ivanovu srcu najteža rana. Za rata, a još više iz Pariza nastojao je - inače vrlo plemenite roditelje svoje - privesti pobožnom životu. Pisao im je o lurdskim čudesima, koja potvrđuje istinitost katoličke vjere; poticao ih na molitvu i primanje sv. sakramenata." Najsretniji dan bio bi za mene, kad bi mi majka i otac postali dobri kršćani; kad bi naša obitelj postala katoličkom obitelji; jer obitelj je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca djeluju dokazi, pa se treba samo uvjeriti, kako je odgojen u predrasudama. A kod majke će moći djelovati ljubav prema meni." (4. kolovoza 1918.)
Kako je odlučio, tako je i radio. Vođen milošću, priopćuje mu otac, kako osjeća težnju, da izađe iz sebe i uskog kruga osobnih briga, a Ivan ga opet upućuju i bodri: "Postoji jedan Bog, koji neprestano djeluje na ljudske duše. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim... Svaki teži, da postane u neku ruku Bogom. Ti nećeš, dragi oče, naći niti jedan filozofski sustav, koji bi ovu misao tako istaknuo i tako divno izgradio, kao što to čini kršćanstvo, koje tvrdi, da je težnja i zadaća svakog čovjeka, da postane djetetom Božjim. Ova tvoja težnja, tvoje nastojanje i tvoje nezadovoljstvo, to je nesvjesna težnja za Bogom."
Otac se zaista opet iza više godina pričestio prigodom srebrnog pira i javio to Ivanu u Pariz. Ivan mu radostan među ostalim odgovara: "Ja sam tvrdo osvjedočen, da događaji koji su okruživali tvoj srebrni pir, nisu bili puki slučaj, već su bili spremljeni od Providnosti, koja neizmjerno ljubi svoje stvorenje. Tvoje je pismo tako snažno, da bi moglo naći mjesta u novijim izdanjima ispovjedi suvremenog obraćenika, kao dokaz za istinitost kršćanstva. To što si ti doživio, proživjeli su svi obraćenici od sv. Augustina do Bensona i Brunetierea. Nadam se, da će ona ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, koju imamo, biti u ovom životu i u vječnosti združeni u Bogu...
Sad su obojica nastojali, da i majka postane revna katolkinja. Iz ljubavi prema Ivanu počela je ona moliti krunicu, a Majka joj Božja pomogla i dalje. Teška bolest upale zglobova privezala ju je od 1924. godine uz krevet, pa joj je baš ustrajnost dragoga sina u pregaranju bila utjeha i dovela je do srdačne pobožnosti. Barem u prve petke primala je sv. Pričest, najprije za Ivanovo zdravlje i blagoslovljen rad, a po njegovoj smrti u naknadu za grijehe uobraženog svijeta. Uvijek je nosila o vratu zlatnu škapularsku medaljicu, koju joj je Ivan poklonio.
"Svoje je roditelje, veli gđica. M. Majetić, Ivan ljubio posebnom nježnošću. O bolesti svoje majke govorio je s mnogo boli i osjećaja, i kad smo je posjećivali, bio nam je zahvalan, jer je sam bio previše opterećen poslom, što zvaničnim, što organizacijskim, te joj nije mogao posvetiti toliko vremena, koliko je on to želio. Zato mu je bilo drago, kad smo mi to učinili."
Privedavši tako roditelje kršćanskom shvaćanju života, izvršio je Ivan svoju najveću dužnost prema njima, svojim prvim i najvećim dobročiniteljima iza Gospodina Boga. Jako čuvstvo djetinje zahvalnosti, privrženosti i pijeteta uzdiglo se do muževne kreposti, koja je držala zlatnu sredinu.
Kad je 1923. godine opazio, da mu obzir prema roditeljima smeta u zvaničnom radu, sporazumio se s njima tako, te mu sasvim prepustiše veliku sobu stana, da u njoj nesmetano moli, radi i s posjetiteljima razgovara. S roditeljima bi pak razgovarao kod obroka i još u stalan sat. Ugledajući se u Božanskog Spasitelja, bio je Ivan i u saobraćaju s roditeljima ozbiljan, no u srcu mu nije nikad prestala prema njima nježna ljubav. Znao je da će im baš time najviše koristiti, što će ih svojim počitanjem prema duhovnim vrijednostima više dignuti u vrhunaravno shvaćanje, te ih za svu vječnost učiniti sretnima. To se i zbilo. Majka je doduše neko vrijeme iza Ivanove smrti bila teško potresena, no ipak se smirila i junački podnosila njegov gubitak i svoje boli, primajući postojano sv. sakramente. Tako je i lijepom kršćanskom smrću 5. lipnja 1935. preminula. U bolesti ju je vrlo utješio posjet mladog nadbiskupa dr. Stepinca, komu je to bio prvi posjet iza posvete za nadbiskupa.
"Mudar sin - nauka očeva", riječ mudraca (Reč, 13,1), koja se u dvostrukom smislu ovdje ostvarila. Krasno to svjedoči sam Ivanov otac veleći: "Iz Ivanovih riječi nije bilo moguće ma ni izdaleka otkriti kakovu sjenku neistine, on je bio utjelovljena istina, a kao dijete utjelovljena ljubav. Način, kojim je postupao prema svojim roditeljima, nježnost, kojom je dvorio svoju bolesnu majku, sve je to bilo dirljivo. Ivan je bio naš ponos, naša radost, sve naše veselje i nada, a i u starosti nam je imao biti upor i oslon. Ali dragi Bog je odredio drugačije... Da, to vam je bilo dijete, to vam je bio sin!"
Josip Vrbanek - "Ivan Merz, Vitez Kristov" - 1943. - str. 68. - 71.
