Razmatranja o obiteljskoj krunici
Ova majka udala se s devetnaest godina. Postala je katolkinja s trideset, nakon jedanaest godina braka. Njezin suprug obratio se na katoličanstvo dvadeset i četiri godine kasnije. Ima šestoro djece, četrnaest unuka. Jedna od kćeri je časna sestra dominikanka.
Skoro dvadeset godina molimo obiteljsku krunicu, prvo smo molili sa svojom djecom, a sada sa svojim unucima. Ta divna praksa nije bila dio mog nasljeđa – obratila sam se s trideset godina – tako da je to bila praksa poduzeta bez uvjerenja njegovanih plodonosnim iskustvom ili promatranjem već samo iz poslušnosti prema zahtjevu Gospe Fatimske koja je tražila da obitelji mole zajedno, svakodnevno, svetu krunicu.
Tih godina, stvarnost molitve u našoj obitelji bila je daleko od tradicionalnog, prekrasnog, spokojnog prikaza obitelji koja se okuplja da bi zajedno molila krunicu. Znate na koju sliku mislim. Otac u svom odijelu i kravati, koji kleči pred kipom naše Gospe, slikom Presvetog Srca Isusovog na polici iznad kamina, čitava obitelj pobožno sudjeluje, svaki od njih podjednako dobro odjeven i uspravan, osim bake ili majke koje sjede u stolici za ljuljanje s bebom koja mirno sjedi u krilu. Kontrast između krunice naše obitelji i te spokojne scene bio je razlog zašto sam se često pitala: „Što činim pogrešno? Gdje sam podbacila?“
Naše vrijeme za molitvu izgledalo je više ili manje ovako - mama viče: „Krunica! Vrijeme je za krunicu!“ Osmogodišnjak brzo bježi kod susjeda i viče: „Brzo ću se vratiti.“ Obitelj se okuplja i nestrpljivo čeka. Tinejdžer se žali: „Ja uvijek molim krunicu. Danas ne mogu jer moram izići.“ Mama, s krajnjim samosavladavanjem kaže: „Izlazak će morati pričekati! Naša nebeska Majka tražila nas je da molimo krunicu zajedno!“ Osmogodišnjak se vratio i možemo započeti s molitvom. Međutim, u različitim stupnjevima u različite dane, događaju se sljedeća ometanja - Netko zvoni na vratima. Posjetitelja zovemo da nam se pridruži ili ga se brzo otprema. Beba bljucka, ili još gore, treba ju presvući. Dvogodišnjak ima ispade i treba ga disciplinirati. Zvoni telefon. Netko zove iz daleka. Osmogodišnjak i desetogodišnjak se počinju svađati oko toga gdje će tko sjediti, pa se naguravaju jer svaki tvrdi da je mu je ovaj drugi zauzeo mjesto, dok ih se ne razdvoji. Petnaestogodišnjaka, koji žarko želi otići igrati bejzbol te nakon njega košarku, odjednom lovi neobjašniva slabost, zbog čega se zgrbio, pa legao, na kauč. Zbog toga ga treba gurkati dok ne pobjedi tu tajanstvenu bolest da možemo nastaviti s molitvom.
Sjećam se jednog događaja kada smo hrabro okupili oko šezdesetak gostiju (i potrebna je određena hrabrost da bi se pozvalo tinejdžera koji se igra na molitvu) u sparnom, zagušljivom dnevnom boravku radi krunice. Prozori su bili otvoreni, bebe mirne, tako da je đavao pozvao susjedovog psa da sjedne pod naš prozor i zavija dvadeset minuta! „O, pomozi, draga Majko. Molimo svetu krunicu, razmatramo o otajstvima iz života našeg Gospodina kao što si tražila? To je izgleda najbolje što sad možemo dati. Žao mi je!“
Sada vidim sliku vremena koje je naša obitelj provela moleći krunicu iz duge, kumulativne perspektive. Djeca su odrasla, oženila se i imaju sada svoje obitelji. Sačuvala su jedinu pravu vjeru kroz ovo burno vrijeme u Crkvi prepuno zabluda. Jedno od njih je izabralo redovnički život dominikanke. Bebe kojima je ponekad trebalo promjeniti pelene usred molitve sada su tinejdžeri i još mole krunicu. Njihova lica i dalje sjaje ljepotom čistoće i nevinosti, iako ponekad bacaju buntovnički odsjaj. Zahvaljujem našem dragom Gospodinu za milost vjere. I zahvaljujem Gospi na svetoj krunici. Kada se gledaju jedan po jedan dan, plodove obiteljske krunice nije uvijek moguće zamijetiti. Jednostavno moramo predano raditi i ustrajati uz sva životna ometanja i upadice.
Sada, iz perspektive bake, vidim mnoge obitelji koje su uspjele u svom prakticiranju jedine prave vjere. Skoro bez iznimke, to su obitelji koje mole krunicu. Također sam primijetila i obratno. One obitelji koji su, kroz godine i generacije, sve dalje odlutale od nauka Crkve, ili su odustale ili nikad nisu niti počele moliti krunicu. Naučila sam da je kaos kod obiteljske molitve normalan. To je život i ometanja su u životu neizbježna.
Samo radite najbolje što možete i nemojte odustati! Sjetite se da zahtjev da molimo krunicu nije proizašao od nas – već da je došao s neba od naše nebeske Majke – i da Bog blagoslivlja naše dobre nakane. Obiteljska krunica je obiteljska nužda. Usprkos zvonjavi na vratima, neslaganjima, psima i smetnjama, ujedinimo se i ostanimo ujedinjeni pod zaštitom naše Gospe kao vojska obitelji, svi moleći zajedno svetu krunicu.
