Christus Rex |
|
Posted: 09 Jan 2018 12:40 AM PST
Na prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Sveta obitelj obuhvaća ove tri osobe – u središtu je božansko dijete Isus, a uz njega njegova majka i njegov poočim, sv. Josip kojega je Bog postavio da ima ulogu njegova zemaljskog oca, da se brine za svetu obitelj. Svaka obitelj kao pojam sastoji se od ta tri člana – roditelja (oca, majke) i njihova potomstva. A obitelj kao zajednica života proizlazi iz ženidbe, odnosno braka i pokušat ćemo zato promotriti nekoliko najvažnijih obilježja ovog sakramente, životne stvarnosti.
Već u raju zemaljskom Bog je ustanovio ženidbu kao naravnu ustanovu, kada je stvorio Adama i Evu. Od prvoga ljudskoga para poteći će cijelo ljudsko potomstvo i tu nalazimo prvi i najvažniji cilj ili svrhu ženidbe, a to je rađanja i odgajanje potomstva. To je ono specifično što obilježava ženidbu. Bog je čovjeku dao spolnu moć čija je svrha da donosi potomstvo i ta sposobnost morala je imati okvir, ustanovu u kojoj će se ostvarivati, a to je upravo ženidba, životna zajednica između muškarca i žene po kojoj oni postaju jedno. Time dolazimo i do druge svrhe ženidbe, a to je zajedništvo života, uzajamna pomoć između bračnih drugova u ostvarivanju svojih bračnih i staleških obveza. To je pojam ženidbe prema katoličkom nauku koji moramo razlikovati od iskrivljenih pojmova koji se danas nastoje promicati na teološkom području unutar Crkve. Trebamo dobro razlikovati ciljeve ženidbe i njihovu hijerarhiju jer moderna teologija pravi konfuziju u pojmu ženidbe i izokreće poredak ciljeva. U konstituciji Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium et spes, br. 48, nalazimo nejasan izričaj gdje se ne razlikuje hijerarhija ciljeva, nego se stvara dojam da je poredak obrnut: ženidba i bračna ljubav su usmjereni i nalaze svoju krunu u rađanju i odgajanju potomstva. Dok stari Zakonik kanonskoga prava jasno razlikuje te svrhe ženidbe po njihovoj hijerarhiji, novi zakonik to ne čini (kan. 1055) i navodi ciljeve ženidbe po obrnutom poretku[1]. No, svaku stvar definirano prema onome što je za nju specifično, po čemu se ona razlikuje od drugih stvari. Čovjek nije čovjek po tome što je živo biće jer i životinje su živa bića, nego je on čovjek po tome što ima dušu, razum i druge duševne moći. Po tome se on razlikuje od svega stvorenoga i to ga eminentno određuje kao čovjeka. Isto tako ženidbu određuje ne zajednički način života jer je to općeniti pojam, nego upravo usmjerenost na rađanje i odgajanje potomstva.
Zašto je taj teoretski dio bitan? Zato što uvijek naše djelovanje i naš život proizlaze iz onoga što vjerujemo, kakvi su naši stavovi. Praksa uvijek proizlazi iz teorije i zato je važno da dobro poznajemo točan pojam kako katolički nauk definira ženidbu jer to ima svoje implikacije u stvarnosti. Ako su bračni drugovi svjesni da je rađanje i odgajanje potomstvo prvi cilj ženidbe, onda će to postaviti kao prioritet svoga bračnoga života, ako pak misle da je njihovo osobno dobro kao jedan subjektivni pojam prvo, onda će to staviti na prvo mjesto, a potomstvo na drugo. Bog je odmah na početku stvaranja stavio pred čovjeka nalog: rađajte se i množite, napučite zemlju i sebi je podvrgnite (Post 1,28). Bog želi da ljudski rod bude mnogobrojan zato što je, kako kaže sv. Irenej, ,,živi čovjek slava Božja“. Bog je zato stvorio cijeli svijet da bi se umnožila njegova slava i zato on želi da što veći broj ljudi njega slavi, da uživa zajedništvo njegova božanskog života u ljubavi. Želi da što više ljudskih duše postane stanovnicima neba, da bi uživalo zajedno s njime njegovu slavu, da bi ušlo u blaženo zajedništvo svetih. I zato se čovjek rađa na zemlji, da bi došao u nebo i da bi ondje Boga slavio. Bog želi da se zajedništvo svetih umnoži što je više moguće i čovjek u svom poslanju da donosi na svijet novi život u braku sudjeluju u tom Božjem pozivu, na njega se odaziva i ostvaruje ga.
Da bi se taj poziv mogao ostvariti, nije dovoljno samo donijeti na svijet novi život, potomstvo, nego ga je potrebno i odgajati. Da bismo došli u nebo, nije dovoljno roditi se, biti kršten, nego treba u Božjoj milosti koju primamo u krštenju ustrajati, sačuvati je za vječni život. Da bismo to mogli, da bi naša djeca mogla to ostvariti potreban je odgoj zato što na našem životnom putu prijete brojne opasnosti koje žele ugroziti taj dar božanskoga života. Sv. Ivan ap. svjedoči nam, upozorava nas da je cijeli svijet pod vlašću zloga (1 Iv 5,19). Đavao zavodi čovjeka na grijeha i u tome nažalost postiže velike uspjehe te čovjek stupa putem bezakonja. Svuda prijete opasnost za naš kršćanski životu – vjeru, čistoću srca i trebamo se dobro opremiti, zaštiti, oboružati milosnim sredstvima da bismo taj božanski dar mogli sačuvati. Zato je posebna, iznimna uloga roditelja da tu zaštitu osiguraju svojoj djeci, da im osiguraju dobar, zdravi, katolički odgoj. Nažalost, ono što susrećemo u današnjem svijetu, u našoj okolini nije dobro okružje za odrastanje naše djece. Naše škole – javne škole – vrve nemoralom i lošim primjerima i tu će naša djeca ponajprije susresti ono što ne valja, što udaljava od vjere, što vodi u grijeh i propast – prostote, nečistoću, nemoral, relativizam. Jedan obraćeni sotonist – koji je dobro upoznao snagu zla i zavodljivost đavla, govori da je slati djecu u javno škole kao da ih šaljemo na đavlov teren, u njegovo dvorište. Taj isti čovjek svjedoči da je već s 13 ili 14 godina bio iniciran u magiju i da je ubrzo postao član sotonističke sljedbe. A naše škole su preplavljene nemoralom – nečistim razgovorima, filmovima, psovkama alkoholom, drogom i doista treba jedno čudo da se djeca koja se s time susreću ne zaraze tim duhom.
I zato trebamo, dragi vjernici, dragi roditelji, poduzeti sve, koliko god je u našoj moći i odgovornosti da stvorimo zdravo katoličko okružje za našu djecu. Brojni tradicionalni vjernici, roditelji, poduzimaju doista zadivljujuće napore i žrtve da bi to ostvarili jer su svjesni velike odgovornosti koja im je dana za njihovu djecu. Šalju svoju djecu u tradicionalne škole koje vodi naše Bratstvo ili ih školuju sami kod kuću. Naše mogućnosti ovdje u Hrvatskoj su ograničene i možda nemamo na raspolaganju sredstva koja imaju vjernici u drugim zemljama, ali ako molimo Gospodina da nam pomogne u ostvarenju toga toliko važnoga cilja, on će sasvim sigurno providjeti putove i načine kako ga možemo ostvariti, što trebamo poduzeti da bismo sačuvali vjeru kod naše djece. Jer Gospodin želi da očuvamo vjernost, želi da dođemo do spasenja, vječnoga života – zato nas je on i stvorio da bismo mogli postati dionicama njegove nebeske slave. Molimo zato svetu obitelj na tu nakanu, za nas same – dragi roditelji, da vam dade milost da možemo prepoznati ono što Gospodin od nas traži, što trebamo poduzeti da bismo ostvarili naše poslanje da odgajamo, da vodimo duše naše djece prema nebu. Utecimo se pomoći i zaštiti svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Neka nam oni podare prava nadahnuće da bismo se što više mogli suobličavati njihovu uzoru. Da bismo nasljedovali njihove kreposti, da bi naše obitelji bile mjesta u kojima će što više dolaziti do izražaja svetost Isusa, Marije i Josipa, da bismo imali svete, zauzete kršćanske očeve i majke, da bi naša djeca mogla savršeno ostvarivati Božju volju po uzoru na božansko dijete Isusa. Neka nas njihova zaštita trajno prati da bi naše obitelji postale svete po uzoru na svetu obitelj i da bi mogle hoditi ovom zemljom sigurnim putem prema nebu, prema blaženom zajedništvu života sa svetom obitelji u vječnosti. Amen.
p. Marko Tilošanec
(Propovijed održana za blagdan svete Obitelji, 7. siječnja 2018.)
[1] ,,Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta.’’ (ZKP 1983., kan 1055)
|
