5. svibnja slavimo u tradicionalnome kalendaru sv. Pija V., papu kojega danas poznajemo prije svega po njegovim zaslugama za kodifikaciju rimskoga obreda koju je učinio svojom bulom Quo primum. No ovaj se papa odlikovao prvenstveno svetošću života kojom je pokrenuo veliku obnovu Crkve usred buktanja protestantske revolucije. Dio njegovih obnoviteljskih doprinosa bili su i potezi koje je učinio kao poglavar Papinske Države da bi iz nje odagnao svaki nemoral i obnovio kršćanski život na svim razinama. Donosimo izvadak iz njegova životopisa koji nam to opisuje.
Pio V. nije samo donosio zakone za poboljšanje javnoga ćudoređa, on se brinuo i za provedbu tih zakona i to tako uspješno da je već u godinu dana promjena koja se dogodila u Rimu bila očita. Hodočasnici i posjetitelji su to primijetili. Jedan je posjetitelj posvjedočio sljedeće: ,,Nije začuđujuće da su đavao i svi njegovi službenici posramljeni općim djelima pokore i pobožnosti koje čini jedan takav prvosvećenik, sa svojim postovima, svojom poniznošću, nevinošću, svetošću i revnošću za vjeru koja tako sjajno odsijeva. Ako bi ga sam Calvin mogao vidjeti kako blagoslivlja narod koji kleči, on bi u tome, unatoč sebi, prepoznao i častio pravoga Kristova predstavnika“.
Jedan od prvih udaraca koje je Pio V. zadao porocima i iskvarenosti u Rimu bio je izgon iz grada muškaraca i žena lakoga morala. Onima koji su podcjenjivali papinu odlučnost tražeći da se opozove takva iznenađujuća i drastična mjera rekao je da bi, naprotiv, radije preselio svoj dvor drugamo umjesto da oda dojam da na bilo koji način popušta porocima u svetome gradu i prijestolnici kršćanstva.
Razvratnicima i prostitutkama dana je kao alternativa izgonu ili ženidba ili da žive u pokorničkoj ustanovi. Neki su, prihvativši izgon, bili ubijeni od cestovnih razbojnika. Brojni su svojevoljno promijenili svoje živote i vratili se prakticiranju svoje religije. Ali to zlo je bilo toliko duboko ukorijenjeno da se je Papa trebao s njime boriti za cijele svoje vladavine. Ta mu je obnova bila toliko na srcu da je kasnije doveo skupinu kreposnih žena da se potpuno posvete tome teškome djelu. Onima koji su se obratili i popravili pružena je svakovrsna velikodušna pomoć.
Toliko je bio ožalošćen i razdražen raširenošću preljubništva u Rimu da ga se jedva spriječilo da za taj prijestup ne uvede smrtnu kaznu, ali je dao krivce javno kazniti, neovisno o njihovu položaju. Jedan je plemić bio osuđen na doživotni zatvor, poznati bankar na bičevanje.
Kazna za sodomiju bila je spaljivanje.
Sporne gostionice bile su zatvorene, unatoč prosvjedu da je to loše za poslovanje. Na sve takve kritike Pio je odgovorio da dobro duša mora doći ispred razmišljanja o prihodima.
S druge strane, dopuštao je i poticao bezazlene igre i razonodu, ali je zabranio konjske trke na Trgu sv. Petra.
Prema zločincima Pio V. je bio neumoljiv, inzistirajući da se izrečene kazne provedu. U svome nastojanju da vrati čast Pavlu IV., čiji su kip neki ljudi srušili i otkotrljali u Tiber, posegnuo je za smrtnom kaznom za krivce koji su svjesno ozloglasili Papu i njegovu uspomenu.
U svojoj borbi protiv bezakonja i razbojništva dobro se pokazala plemenitost Papinoga karaktera kada su propali svi pokušaji hvatanja poznatoga razbojnika pa je jedan od njegovih rođaka predložio da ga namami tako da ga pozove na gozbu u svoju kuću. Papa Pio nije htio ni čuti za tako nisko i prijevarno sredstvo. Kada je to čuo, razbojnik je napustio papinsko područje svojom slobodnom voljom.
Ali nisu samo razbojnici Papi pravili brige. Morao se boriti i s disidentskim plemićima čije su kuće bile preplavljene odmetnicima, izgnanicima, dezerterima pa čak i pobunjenim redovnicima koji su se suprotstavljali njegovim disciplinarnim i reformnim mjerama. Njima su se ponekad pridruživali krivovjernici ili katolici s krivovjernim simpatijama.
Saznavši da je grad Faenza bio u razdoru disidenata i krivovjerja, Pio ga je htio uništiti, a stanovnike premjestiti drugdje – ali morao se zadovoljiti manje drastičnim činom.
Njegova neumorna nastojanja su općenito bila uspješna. Tijekom njegova pontifikata bila je velika utiha po cijeloj papinskoj državi i dobri učinci njegova zakonodavstva bili su općepriznati. Neka izvješća iz njegova vremena svjedoče da je papa Pio strogo kažnjavao poroke, što je ponekad uključivalo i manje prekršaje, ali primjeri nisu navedeni.
Izvor: Robin Anderson, Saint Pius V, TAN Books, 1989., str. 17-19
