subota, 17. prosinca 2016.
Michael O'Brien 3. - Ako želite sretan i sveti brak, onda se opredijelite za čednost
Ovo je treći članak u nizu o čednosti u kulturi besramnosti. Prvi pročitajte ovdje, a drugi ovdje.
Kao umjetnik često sam proučavao moralno pitanje koje mi se nametalo zbog nagosti u umjetnosti. Teoretičari smatraju da postoji temeljna razlika između nagosti i razgolićenosti, razlika koju nikad nisam posve uspio shvatiti, iako sam dobro poznavao argumente. Svake godine legije novopečenih mladih studenata umjetnosti i studenata medicine suočeni su sa istim problemom dok se po prvi puta susreću s neodjevenim ljudskim tijelom u svom svojem sjaju i bijedi.
Teorija kaže da oni crtaju ili dijagnosticiraju primjerak, oblik koji je odvojen od svojeg osobnog identiteta. Prema toj teoriji, ti mladi profesionalci neće imati problema s neprimjerenom požudom jer su uposleni u ravnodušne radnje obrazovanja – stjecanju znanja i vještina koje će biti za dobrobit čovječanstva. Mogao bih se složiti da nije činjenice da ljudska priroda nije tako jednostavna.
Riskiram pogađati da bez obzira kako se čvrsto ljudi drže principa u svom umu, bez obzira kako slobodni misle da jesu, da će uvijek postojati neka borba s osjećajima. Golo ljudsko tijelo će uvijek biti za nas nešto što ne može biti apsolutno neutralno – upravo zato što to“nešto” nije stvar i nikada neće biti, bez obzira koliko mi odlučni bili da ga takvim učinimo.
U prošlim generacijama postojala je određena količina nezdravog straha od tijela, poput rana koje su uzrokovale zablude puritanskih sekti ili krivovjerja jansenizma. Sada se kaže da je gušenje naše prirodne fascinacije i privlačnosti koju osjećamo prema tijelu samo potisnulo naše strasti pod zemlju, samo da bi one bile izbačene na očajničke, ponekad bizarne načine. Bilo to tako ili ne, to sigurno nije problem našeg vremena. Daleko od toga. Uvjeren sam da je ovo uporno inzistiranje našeg vremena na navodnoj represiji u prošlosti ništa drugo nego simptom naše trenutne opsjednutosti seksom.
Da se vratim u prošlost jedno ili dva stoljeća, mislim da bi našli da su se naši preci, iako je njihov način odijevanja zaista bio puno formalniji, ponekad čak i malo utegnut, ženili i imali redovito sretne brakove – čak i sa zavidnim prosjekom uspjeha. Usporedimo to s našom otužnom, liberalnom erom, u kojoj nam se slika šepurećeg ljudskog tijela gura tisuću puta dnevno sa stranica tabloida, na blagajni u supermarketu, s reklama za žvakaće gume na televiziji, ekrana kućnih kompjutera, od onoga što se nosi na plaži pa do onoga što se nosi u crkvi.
Kako se pornografska kultura raširila i pogoršala, u umovima većine ljudi pomična ljestvica onoga što se smatra “normalnim” proširila se do neviđenih granica. I kao rezultat toga, sam koncept čednosti skoro da je nestao iz suvremene civilizacije. Odjeća koja se jednom smatrala pretjeranom i nemoralnom, provokativno erotičnom kada je nošena u javnosti, postala je, unutar životnog vijeka starije generacije, društveno prihvatljiva.
Mladi koji, iako prirodno, žele biti privlačni suprotnom spolu, posebno su ranjivi na tiraniju modnih dizajnera, stilskih propagandista i mentalitet mase. Žene žele biti lijepe, ali mnoge se više ne mogu orijentirati što ljepota zapravo jest i kako je izraziti. Tako one prihvaćaju savjete modnih časopisa, medijskih idola i uvijek promjenjivih standarda svoje grupe vršnjaka, što rezultira skoro potpunom vladavinom nemoralnih odjevnih stilova.
Ne sugeriram da žene na zapadu prihvate islamsku burku ili hidžab, ali zbog svoje vlastite istinske ljepote bilo bi dobro da razmisle što im se radi – krši se njihovo dostojanstvo i jedinstveni poziv u ime slobode, u ime ljubavi. Jao meni, kritizirati tiranina koji ih ponižava tako često izaziva obrambenu srdžbu i optužbe za sputavanje.
Je li takva reakcija simptom slijepog vezanja na užitak? Ili je to osjećaj podsvjesne krivnje u kombinaciji s osjećajima beznadnosti, kao da kažu: „Budući da sve više i više muškaraca postaju predatori umjesto kavaliri i zaštitnici, ako ne izgledam izrazito seksi možda nikada neću uloviti muškarca, tako da što drugo mogu?“? Ili se radi, možda, o vrsti stockholmskog sindroma?
Mlada djevojka koja se namjerava odijevati provokativno treba dva puta razmisliti o tome kakav će to utjecaj imati na oči mladića – jer namjerno ih izazivati na taj način čini više od toga da im daje priliku za grijeh; to također otkriva skriveni prezir prema muškarcima (izrabljujući istinu da se priroda muškarca lako može na taj način manipulirati). Štoviše, to je i njoj samoj uvreda.
Postoji tragična naivnost kod mladih djevojaka koje misle da će naći ljubav napadno reklamirajući svoju seksualnu vrijednost. Dok je istina da su muškarci napravljeni tako da budu privučeni onime što vide (zbog toga postoji disproporcija u korištenju pornografije kod muškaraca i žena), kada se radi o stvarnim ljudskim odnosima njihova seksualna impulzivnost obično je snažna, ali kratkotrajna.
Mladići su očarani pa čak i opsjednuti pohotnim ljepoticama koje samo mali dio svoga tijela prepuštaju mašti. Oni mogu ići tako daleko da romantiziraju željeno u potjeri za seksom. Ali svaki mladić koji je na putu zrelosti ozbiljno će se zaljubiti, smjerno zaljubiti, možemo reći, u ženu koja odijeva svoju ljepotu čedno, jer takva žena utjelovljuje puninu tajanstvene ženstvene ljupkosti; a njezino samopoštovanje priopćava obećanje najiskrenije ljubavi koja se živi u potpunom darivanju sebe, u vjernosti. Takve su žene kojima većina muškaraca želi dati svoj život. Takve su žene koje oni žene oženiti i kojima su vjerni.
Unatoč svemu ovome što sam spomenuo, bila bi velika pogreška zaključiti da su za trenutnu zbunjenost među spolovima krive žene što su zatajile u tome da budu žene u najvišem i najpotpunijem smislu ženstvenosti. Po samoj prirodi muškarca i žene, muškarac ima dužnost biti odgovoran zaštitnik žene, vrlo je cijeniti i brinuti za nju, stajati kao bedem protiv svega što bi moglo narušiti njezinu čast, položiti svoj život za nju.
Upravo je neuspjeh hrabrih, plemenitih muškaraca našeg vremena korijen tolikog poremećaja među ženama. Ta tema zahtijeva čitavu studiju sama za sebe, ali dovoljno je reći da se trenutno velik i sve veći broj mladića odlučio za tragično zakržljali koncept muževnosti, koja je više ili manje svedena na sposobnost vršenja spolnog odnosa. A za mnoge od njih, čak se i upuštanje u to smatra prenapornim.
Imaginarna uzbuđenja “virtualne muževnosti” uvijek su elektronički dostupna, ne zahtijevaju veliki napor, ne traži se zrelost, nema postepenog rasta u mudrosti koji prati autentične veze, i nema – oni pretpostavljaju – negativnih posljedica. Oni postaju sve pasivniji, pa opet biološki nagonjeni, ali potpuno odvojeni od drugih dimenzija svoje ljudskosti. Je li čudo, stoga, što mnoge mlade žene očajnički pokušavaju privući interes muškarca u nadi da će steći muževno obvezivanje?
Michael O’Brien je slikar, romanopisac i komentator o vjeri, obitelji i kulturi.
Izvor
