Televizija: grešna prigoda?
,,Jednog dana na ispovijed je došlo dijete i optužilo se jer je imalo ozbiljne kušnje protiv anđeoske kreposti, možda im je čak i popustilo u mislima, a tko zna, možda i djelima. No, svećenik je tražio uzrok takve nesreće: „Pa, imaš li televiziju kod kuće?“, pitao je. Dijete je priznalo da ima i da je gledalo prokletu kutiju, ponekad da roditelji ne znaju, a ponekad s njima, obiteljski, i ona je bila uzrok njegovih kušnji.
Svećenik je dao nesretnom i tužnom djetetu sveto odrješenje, no je li ga mogao dati roditeljima?
Dragi kršćanski roditelji, jeste li SVJESNI vaše velike i strašne odgovornosti? Shvaćate li da zbog slabosti prihvaćanja i držanja te sprave u svom domu, koja je izvor kvarenja uma i duše, vi uzrokujete nesumnjivu štetu nevinim dušama? Zbog vašeg kukavičluka se duše, nježne i čiste, kaljaju sramotnim grijehom. Ta će djeca stajati na posljednjem sudu i optužit će vas da ste bili uzrok njihovog prokletstva...
Sjetimo se ozbiljnih riječi našeg Spasitelja: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen oko vrata i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18, 6)
Shvaćate li, po tom tužnom primjeru, što je prilika za grijeh? Naš katekizam nas podučava da ne samo da moramo izbjegavati grijeh, već i grješnu priliku i da je jednako ozbiljno sebe (ili druge) staviti u grješnu priliku kao i počiniti sam grijeh, kada znamo iz iskustva da ćemo upasti u taj grijeh. (...)
Trebamo hrabro uništiti sve grješne prilike za sebe i za one za koje smo odgovorni. Odlučimo da je vrijeme riješiti se tih prljavih kutija. Vratite ju prodavaču i više ju ne spominjite. Umjesto toga postavite lijepu obiteljsku kapelicu / oratorij, postavite tamo kip ili sliku Presvetog Srca Isusovog ili Gospe. I neka dugo živi Isus koji vas je oslobodio od gadnog ropstva.“
Katolički biskup
Ispit savjesti za katoličkog roditelja:
Jeste li sebe svjesno izlagali grješnim prilikama zbog grješne znatiželje, gledajući nemoralne filmove, nečedne predstave ili snimke? Jeste li sa svjesnim užitkom slušali nečedni govor na TV-u? Jeste li ozlijedili nečiju dušu sablazni, uništavajući tu dušu lošim primjerom? Jeste li svojim pokvarenim riječima, djelima ili lošim primjerom, uništili nevinu djecu? Jeste li izložili djecu nečistim kušnjama zbog gledanja TV-a? Jeste li držali u svom domu TV, znajući da je to grješna prilika za vas i vašu djecu? Jeste li dopustili svojoj djeci gledanje TV-a, bez vašeg znanja i pristanka?
Važnost i moć igranih filmova
Još je davne 1936. godine papa Pio XI. upozorio na opasnosti kina:
„Nema nikakve diskusije o tome da su igrani filmovi posljednjih godina postigli svjetsku važnost među modernim sredstvima zabave. Nema potrebe istaknuti da milijuni ljudi svakodnevno idu u kino; igrani filmovi gledaju se u sve većem broju u civiliziranim i poluciviliziranim zemljama; igrani filmovi postali su najpopularnija vrsta zabave koja se nudi za slobodno vrijeme ne samo bogatih, već svih slojeva društva.
U isto vrijeme, danas ne postoji utjecajnije sredstvo koje utječe na mase od kina. Razlog tome može se naći u samoj naravi igranih filmova koji se projiciraju na ekran, u njihovoj popularnosti i okolnostima koje ih okružuju.
Moć igranog filma sastoji se u ovome: da govori pomoću živih i konkretnih slika koje um upija za zabavu i bez napora. Čak su i najprimitivniji i najneizgrađeniji mozgovi, koji niti imaju kapacitet niti želju učiniti napore potrebne za apstraktno i deduktivno mišljenje, očarani i zarobljeni kinom. Umjesto napora koje zahtijeva čitanje ili slušanje, tu je samo neprekidna ugoda niza konkretnih, i takoreći živih slika.
(...) Od tada je kino kao sama škola života koja, za dobro ili za zlo, podučava većinu ljudi efikasnije od apstraktnog razmišljanja, i ono mora biti uzdignuto u sklad s ciljevima kršćanske savjesti i spašeno od podrivajućih i demoralizirajućih utjecaja.
Svi znaju koja je šteta nanesena duši lošim igranim filmovima. Oni su grješne prilike; oni zavode mlade na loš put uzvisujući strasti; oni pokazuju život pod lažnim svjetlom; oni zamagljuju ideale; oni uništavaju čistu ljubav, poštovanje prema braku, privrženost obitelji. Oni su sposobni stvoriti predrasude među pojedincima i nesporazume među nacijama, među slojevima društva, među cijelim rasama.
Igrani film gledaju ljudi koji sjede u mračnim dvoranama i čije su sposobnosti, mentalne, fizičke i često duhovne, oslabljene. Ne treba daleko tražiti takve dvorane: one su blizu vašeg doma, crkve i škole i tako dovode kino u sam centar društvenog života.
Uz to, glumljenje izvode muškarci i žene koji su izabrani zbog svoje umjetničke sposobnosti i zbog svih onih prirodnih talenata i korištenje tih sredstava može postati, pogotovo za mlade, instrument zavođenja. Nadalje, igrani filmovi koriste u svojoj službi luksuzne sastanke, ugodnu glazbu, snagu realizma, svake vrste hira i mašte. Iz tog razloga oni privlače i fasciniraju osobito mlade, adolescente pa čak i djecu. Tako u samoj dobi kada se formira osjećaj za moral i kada se razvijaju poimanje i osjećaj za pravdu i čestitost, dužnost i obvezu, i životni ideali, igrani filmovi sa svojom izravnom propagandom predstavljaju glavni utjecaj u životu mladih ljudi.
Nesreća je da se, kako sada stvari stoje, taj utjecaj redovito vrši za zlo. I to toliko da kada pomislimo na pustošenje počinjeno u dušama mladih i djece, na gubitak nevinosti tako često pretrpljen u kinima, da nam pada na um strašna osuda našeg Gospodina prema onima koji kvare malene: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen oko vrata i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18, 6)
Papa Pio XI., Enciklika Vigilanti Cura, 29. srpnja 1936.
Opasnosti televizije
„Ali televizija, osim elemenata koje dijeli s druga dva izuma o kojima smo pričali za širenje informacija, ima svoju vlastitu moć i utjecaj. Kroz medij televizije gledatelji mogu vidjeti i čuti o jako dalekim događajima u samom trenutku kada se događaju i na taj se način stvara iluzija da su zapravo prisutni i sudjeluju u njima. Taj osjećaj intimnosti još je pojačan zbog domaće atmosfere kojom smo okruženi dok gledamo TV.
Posebna moć koju televizija ima u pružanju užitka unutar obiteljskog kruga može se ocijeniti kao njezina najvažnija značajka. (...) Ako uopće ima istine u onom: 'malo kvasca ukiseli sve tijesto' i ako fizički razvoj mladih može biti zaustavljen zaraznim mikrobima i spriječen da dostigne punu zrelost, koliko više razaranja može biti naneseno živčanom sistemu njihovog vjerskog života zbog nekih podmuklih elemenata u njihovom odgoju koji potkopavaju njihovu moralnu vitalnost! Stvar je uobičajenog i zajedničkog iskustva da su djeca sposobna oduprijeti se snažnom napadu bolesti u širem svijetu, dok nemaju snage izbjeći oboljenju koje je pritajeno kod kuće. Zato je pogrešno ugroziti na bilo koji način svetost doma i Crkve koja je, kako njezino pravo i dužnost nalaže, uvijek nastojala svom svojom moći spriječiti da ta sveta vrata budu povrijeđena pod nekom izlikom zlim televizijskim programima.
Ako mudri savjeti ne izvrše hitni ograničavajući utjecaj na korištenje tog lukavstva, šteta će biti učinjena; šteta koja neće utjecati samo na pojedince, već i na cijelo ljudsko društvo – zaista nije lako procijeniti štetu koja je već uzrokovana.“
Papa Pio XII., Enciklika Miranda Prorsus, 8. rujna 1957.
