Christus Rex |
|
Posted: 10 Mar 2017 04:27 AM PST
Tradicionalni katolički blog Rorate Coelije 16. veljače u suradnji sa svojom sestrinskom stranicom Adelante la Fe objavio intervju s preuzvišenim Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biksupom Nadbiskupije sv. Marije u Astani. Vodio ga je Mauricio Ponce sa stranice Adelante i u njemu se dotiče nekoliko danas važnih tema u Katoličkoj crkvi, a počinje detaljnom raspravom o mogućem sporazumu između Bratstva sv. Pija X. i Rima u budućnosti.
Zahvalni smo biskupu Schneideru što se zalaže za FSSPX i što tako jasno brani mnoge točke vjere i morala u Crkvi. Posebno cijenimo njegovu izjavu o Lutheru, podjeli pričesti za razvedene i ponovno „vjenčane“ i o dužnosti da se odupremo zabludi, pa čak i kada ona potječe od Vrhovnog poglavara.
Govoreći o Bratstvu, biskup ističe razloge za optimizam, kao i razloge za brigu zbog strukture sporazuma. U nastavku donosimo analizu i odgovor na njegove točke.
Regularizacija
U vezi regularizacije FSSPX-a biskup Schneider započinje tako što kaže da ne bi trebalo govoriti o ,,sporazumu“ koji pretpostavlja razlike u vjeru, već samo o kanonskom priznanju sa strane Svete Stolice jer ,,u tom slučaju, ne postoje razlike u katoličkoj vjeri“.
Biskup Schneider poznaje Bratstvo jako dobro jer je u prošlosti dva puta posjetio njegove bogoslovije. Bili smo počašćeni njegovim snažnim svjedočanstvom o Bratstvu koje ,,nosi vrlo očigledne, vidljive i duhovne plodove u uzvisivanju katoličke vjere, u prenošenju cjelovitosti katoličke vjere i liturgije i kršćanskog života, kao što se prakticiralo stoljećima“.
Priznanje Svete Stolice
„…što je zahtjev za svaku katoličku zajednicu, neophodan da bi bila katolička, da također ima kanonsku, vidljivu vezu s Petrovom stolicom, stolicom Kristovog namjesnika. To je temeljni zahtjev za svako katoličko djelo u Crkvi.“
Biskup Schneider govori o tome da je ,,kanonska povezanost“ sa stolicom sv. Petra zahtjev da bi se bilo katolikom i da je za apostolat potrebno kanonsko poslanje. Ako on misli na zakonitu pokornost Svetoj Stolici, slažemo se! Bratstvo nikada nije odbijalo ikakvu zakonitu pokornost papi niti je raskidalo veze liturgije i ispovijedanja vjere. Ako kanonska situacija postane neregularna, a kanonsko poslanje danas nedostaje – to nije bila greška FSSPX-a, nego Rima koji ga je toga lišio, kako sam biskup Schneider argumentira. Nadbiskup Lefebvre uvijek je tvrdio da su kanonske sankcije nevažeće jer su nepravedne; ali njegovu žalba nisu priznali.
Biskup Schneider razmatra o slučaju u hipotetskoj budućnosti gdje bi se FSSPX – kada bude kanonski regulariziran – možda morao vratiti u kanonsku neregularnost ako će ga Rim prisiljavati da napusti neko važno pitanje za koje se zalaže. Znači moguće je biti katolikom usprkos prividnom raskidu od kanonskih pravila! Bratstvo se uvijek oslanjalo na dopunsku vlast upravljanja ( Smiju li katolici pristupati sakramentima kodBratstva) koju Crkva pruža u takvim situacijama nužde tako da vjernici nisu lišeni milosti sakramenata.
Stvar pravednosti?
„FSSPX je inicijalno imalo priznanje Crkve kada ga je nadbiskup Lefebvre utemeljio 1970., ali nažalost to priznanje mu je oduzeto 1975. Nadbiskup Lefebvre uložio je žalbu protiv te zabrane – po mom mišljenju nepravedne – i njegova je žalba odbačena. Da mu Sveta Stolica sada opet dodijeli kanonsko priznanje, to bi bilo poput prihvaćanja žabe nadbiskupa Lefebvrea iz 1975.“
Biskup Schneider je izjavio da bi kanonsko priznanje bilo način da Sveta stolica napokon uzme u obzir žalbu nadbiskupa Marcela Lefebvrea protiv nepravedne zabrane FSSPX-a iz 1975. To je istinito. Međutim biskup Schneider ne zanemaruje činjenicu da razlog za tu nepravednu zabranu i progon Bratstva koji traje otada (a i tradicionalnog katoličanstva u cjelini) ima upravo porijeklo u neslaganju oko vjere, ,,zbog ove duboke krize vjere unutar Crkve“, kako on to kaže, i njezinog najsvetijeg izraza: svete misne žrtve.
To je razlog zašto biskup Bernard Fellay, glavni poglavar FSSPX-a, slijedeći nadbiskupa Lefebvrea, zahtjeva da se FSSPX prizna ,,takav kakav jest“. Također nastavlja da moramo moći nastaviti s javnim odbacivanjem i borbom protiv zabluda koje su trovale Crkvu, uključujući njezinu liturgiju, više od 50 godina.
Kako je biskup Fellay rekao za vrijeme svog posljednjegintervjua na Radio Courtoisie:
„Problem je, još jednom, ta borba ideja. Je li Crkva koja je 40 godina nametala način razmišljanja, taj modernistički način razmišljanja protiv kojega se mi borimo, protiv kojega, ili zbog kojega smo čak proglašavani raskolnicima i štogod drugo, izvan Crkve; je li ta Crkva spremna – da ili ne, pustiti nas da nastavimo ići svojim putem?“
Prelatura bi dopustila da ostanu sadašnje kapelice FSSPX-a, ali što je s novim lokacijama?
Dopuštenje dijacezanskih biksupa
„To je uobičajeni zakon Crkve, ... uobičajena praksa crkve. ....Po mom mišljenju to nije problematično...“
Jedan problem kojeg se dotakao biskup Schneider tiče se statusa kapela Bratstva kada bi ono bilo regularizirano. Kao što on kaže, tradicionalna praksa Crkve je da mjesni biskup mora unaprijed odobriti sva mjesta bogoštovlja unutar svoje kanonske jurisdikcije. To je naravno razlog za brigu jer su mnogi biskupi protiv FSSPX-a i tradicije. Međutim, biskup Schneider smatra da, prema njegovom razumijevanju, kada bi se Bratstvu dala osobna prelatura, da bi njegove sadašnje kapelice mogle ostati bez odobrenja mjesnog ordinarija. Dozvolu bi samo trebalo tražiti za buduća utemeljenja. Prema mišljenju biskupa Schneidera to nije problematično jer FSSPX ima već i više posla nego što može obraditi i da već postoji mnogo biskupa u svijetu koji će rado prihvatiti Bratstvo u svoje dotične biskupije.
Biskup Fellay je, komentirajući o toj mogućnosti osobne prelature, rekao 26. siječnja: ,,Problem nije u kanonskoj strukturi koja ne bi bila prihvatljiva“. Naprotiv, iako postoje ,,pojedinosti koje treba poboljšati ... [i] stvari o kojima još treba raspraviti“, osobna prelatura ,,je primjerena i odgovara našim potrebama“. Nadalje, dok seslažemos biskupom Schneiderom da se Crkvi ne može prilaziti kao pukoj ljudskoj ustanovi, već da se mora gledati kao nadnaravni subjekt, biskup Fellay nastavlja inzistirati na tome da se Bratstvu dadejamstvo da se od njega neće zahtijevati da ispovijeda zablude Drugog vatikanskog sabora i da, u stvari, još ima slobodu boriti se protiv njih. Ovo su njegove riječi:
,,Tako sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su nas očuvala katolicima.“
Što želi Sveti Otac?
Još jedan razlog za brigu su namjere pape Franje. Zbog papinog zahvata u poslove franjevaca Bezgrješne (reda koji je često služio tridentsku Misu), pitamo se zašto bi htio pružiti ruku prijateljstva FSSPX-u? U vezi toga nas biskup Schneider upozorava da ne smijemo imati predrasude u vezi namjera Svetog Oca, iako priznaje da nas ,,[sadašnje] okolnosti” u Crkvi ,,mogu navesti na pretpostavku da [papina] namjera nije dobra“. I kada bi Sveta Stolica prisiljavala Bratstvo da se promijeni ili ga pokušala ukinuti, evo što biskup Schneider ima reći o tome:
„Oni bi se morali [svećenici] oduprijeti i sačuvati svoj identitet...To je hipotetski: ne možemo unaprijed vidjeti budućnost..., [ali] u ovoj vrlo ekstremnoj situaciji kada bi u budućnosti ili u godinama nakon sklapanja prelature Sveta Stolica tražila nešto što je protivno njihovom identitetu oni [bi] se morali oduprijeti [i reći]: ,,To je neprevedno, to je suprotno našoj namjeri kada smo prihvatili prelaturu, to bi uništilo našu karizmu...“ Onda bi morali reći... s poštovanjem prema Svetoj Stolici: ‘Možete nam uzeti prelaturu, mi je ne trebamo; najvažnije je da sačuvamo svoj identitet za dobrobit Crkve, ne nas samih, već Crkve.“ To je hipotetski slučaj kada bi morali odbiti prelaturu i nastaviti kakvi jesu. Stoga oni nemaju ništa izgubiti. Na njima je da sačuvaju svoj identitet.“
Izgleda da se biskup Schneider slaže da je ono što je FSSPX činio više od 40 godina, poglavito čuvao katoličku tradiciju protiv nepravednih optužaba i postupaka Crkve, bilo zakonito. I jednako važno, kao da prepoznaje da je borba nadbiskupa Lefebvrea protiv zabrane FSSPX-a bila opravdana.
II. Vatikanski – pastoralni koncil
„Za [Drugi vatikanski] koncil su pape Ivan XXIII. i Pavao VI. primarno i više puta rekli da je pastoralni koncil, a ne doktrinarni ili dogmatski. Nije bila namjera Crkve dati dokumente s konačnim naukom. Kada nema konačnog nauka, onda se te stvari još mogu razvijati i ispravljati.“
Što se tiče Drugog vatikanskog sabora i zabluda i dvosmislenosti koje su prisutne u nekim od njegovih dokumenata, biskup Schneider inzistira na činjenici da je II. vatikanski bio samo pastoralni i da se te kontroverzne točke ne mogu nametati; one su još otvorene za raspravu. Kao primjer navodi sakrament svetog reda koji je bio predstavljen na ekumenskom saboru u Firenzi, ali ga je tek nezabludivo definirao Pio XII. protivno originalnoj tezi koja je predstavljena u Firenzi.
Radujemo se vidjeti da biskup Schneider inzistira na toj temeljnoj točki „pastoralnosti“ koncila kao i odbacivanju pretjerane „papolatrije“ koja je pogoršala krizu prije pola stoljeća. Unatoč tomu, moramo priznati da su prijedlozi koncila nametnute vjernicima kao dogme. Prigovori Bratstva na koncil nisu vezane za nauk koji nikad Crkva nije razjasnila, nego za zablude koje je učiteljstvo Crkve već jasno i nezabludivo osudilo. Tako dugo dok hijerarhija Crkve i svećenici nastavljaju promicati te zablude, dotle se Bratstvo mora nastaviti boriti, bez obzira na svoj kanonski status ili strukturu.
 |
|
Posted: 09 Mar 2017 07:15 AM PST
Dragi prijatelji i dobročinitelji!
Na Pepelnicu započinje naše duhovno „kršćansko vojevanje svetim postom“.[1] Ovim riječima liturgija nas potiče da u pouzdanju u Božju pomoć hrabro otpočnemo četrdesetodnevno vrijeme pokore „da se mi, koji se imamo boriti protiv duhovnim zloćama, oboružamo oružjem pokore“[2]. Iz iskustva znamo doduše kako nam najčešće teško pada post, kako se brzo ohladi naša revnost za pokorom i kada nam sam Bog pošalje neko trpljenje kao pokoru, onda nezadovoljno reagiramo ili nam se čini da smo pogođeni sudbinom. K tome, u lice nam puše jak vjetar današnjega duha vremena kojemu zahtijevanje pokore slovi kao nešto grozno srednjovjekovno i neljudsko, kao ekstremističko i fundamentalističko, za što se u najboljem slučaju samo odmahne glavom bez ikakvog razumijevanja. No ipak Bog od nas sviju s pravom očekuje „plodove dostojne obraćenja“[3]. Kako bi to uspjelo, predlažem Vam da u ovoj jubilejskoj godini sljedećih 40 dana povjerite vodstvu Majke Božje Fatimske. Kojim ozbiljnim molbama punim ljubavi Gospa opominje i poziva čovječanstvo – svoju djecu – na obraćenje, pokoru i djela zadovoljštine. I kojim se junačkim djelima milosti možemo diviti u izabranim vidiocima koji su posvema odgovorili nebeskim molbama!
Velika ljubavna priča
Fatima je velika ljubavna priča 20. stoljeća koja do danas traje; priča Boga Otkupitelja koji šalje svoju Majku da spasi izgubljeno čovječanstvo. Daruje nam se Srce ove Majke u kojemu gori božanska ljubav u svojoj punini kako bi zapalila hladna ljudska srca. Možemo li ili smijemo li se opirati takvom nastojanju ljubavi? Pokora u ovome surječju nije ništa drugo nego neizostavni zahtjev ljubavi, nužna pretpostavka kako bi se mogla primiti božanska ljubav. Jer mi na svome putu k nebu, nažalost, uvijek iznova udaramo od oštro kamenje spoticanja koje se nagomilava: grijesi! Oni iskrivljuju pogled na Boga i krivi su za to da čovjek ne odgovara na Božju ljubav, ne kreće na put k nebu ili, ako to čini, na tome putu posrće, gubi se ili napreduje puževim korakom. Ovo kamenje spoticanja bezuvjetno se mora ukloniti. A to se događa samo pokorom, pobjednicom nad grijehom.
Stoga zapravo ne začuđuje, ali je ipak zadivljujuće da Gospa već za svog prvog ukazanja 13. svibnja govori o ovoj točci i od djece dosta toga zahtijeva: „Hoćete li se prikazati Bogu, spremni prihvatiti sva trpljenja koja vam pošalje kao zadovoljštinu za mnoge grijehe kojima se vrijeđa Njegovo božansko Veličanstvo kako bi se postiglo obraćenje grješnika?“ – „Da, hoćemo“, odgovorila je Lucija srčano. Presveta Djevica smješkala se kako bi pokazala kako joj je ugodno bilo ovo velikodušno predanje. Gospa ne ostaje samo kod zahtjeva za pokorom, nego ona s time povezuje posebnu milost dubljega razumijevanja pokore. Jer za nas je zapravo neshvatljivo što znače grijeh, zadovoljština i pokora. Morali bismo shvatiti Božje uzvišeno veličanstvo kako bismo razumjeli što je grijeh koji ga napada i vrijeđa, što je pokora koja nas s Bogom ponovno izmiruje. Stoga je Majka Božja 13. svibnja otvorila svoje ruke iz kojih su izvirale zrake svjetla koje su djeci prenijele dublju spoznaju Boga.
U nadnaravnome svjetlu vidjeli su Presveto Trojstvo i same sebe u njemu. Posve svladan ovim viđenjem maleni Franjo uzviknuo je: „Kakav je Bog? To se uopće ne može izreći! To nitko živ ne bi mogao reći! Tako mnogo ljubim Boga! Ali On je toliko tužan zbog mnogih grijeha! Mi nikada ne smijemo griješiti!“
„Riječi pokreću, primjeri oduševljavaju“
Majka Božja Fatimska pokazala se kao pedagoginja puna nebeske mudrosti. Budući da poznaje naše oklijevanje i odugovlačenje, htjela je na ovo troje djece pokazati kako je jednostavno i istodobno djelotvorno ispuniti njezine molbe kad ona nekoga drži za ruku. U fatimsku povijest spada i divni uspon ovih odabranih duša k Bogu. U kratko vrijeme uspeli su se – doslovno u dječjoj jednostavnosti – do herojske svetosti. Premda su bili posve normalna djeca koja su ranije imala samo površan vjerski odgoj. Ljubav im je sve učinila jednostavnim. Spoznaja ožalošćenoga Boga koji ljubi i propadanja tolikih duša gonila ih je da se žrtvuju bez pridržaja i predaju životu pokore. Može li netko ne biti ganut kada si posvijesti postaje njihovog pokorničkog žara: kako su svoj podnevni obrok koji bi sa sobom nosili poklonili na putu k pašnjaku za ovce, kako cijelo ljeto nisu pili vodu i sebi su uskraćivali osvježavajuće plodove, kako su se bičevali i nosili pokornički pojas, kako su se moleći umarali do iznemoglosti, kako je na koncu dvoje mlađe djece svoju dugu tešku bolest koja je dovela do smrti, prikazivalo vedroga lica? Ova djeca darovana su nam kao potpuni ideali pokorničke revnosti pune ljubavi. Koja moć Majke Božje koja već u nježnim dječjim godinama tako veličanstveno pokazuje toliku djelotvornost! Zar se ne bismo morali toliko sramiti da ovu hrabru djecu ne slijedimo barem izdaleka, sporijim tempom? Ili zar ne vjerujemo našoj Nebeskoj Majci da može pobijediti i u našoj slabosti?
Pokora prikladna za naše vrijeme – savjeti za Korizmu
Svako vrijeme ima svoje izazove. To se ne tiče samo pokore koja se, kako bi bila učinkovita, mora pozabaviti kamenjem spoticanja određenog vremena. Danas ima kamenja spoticanja napretek, a među njima četiri posebno pogibeljna:
1. Duh autonomije
Današnji čovjek osjeća se u svemu neovisan i slobodan. On želi svoj život urediti kako mu odgovara i uopće mu ne pada na pamet tražiti volju Božju. On uopće ne zna da mu je Bog dao jedno poslanje koje treba ispuniti. Mi smo djeca svoga vremena i moramo se stoga paziti. Odgovarajući lijek pokore sastoji se u mrtvljenju samovolje! „Budi volja Tvoja!“ Ne moja! Moramo učiti nadvladati same sebe kako ne bismo djelovali po svojoj ćudi i željama, nego stalno se s pogledom u Boga pitali: „Gospodine, što želiš od mene?“
2. Duh površnosti
Čovjek je zadovoljan da njime upravljaju svakidašnji dojmovi, ono što vidi, čuje i osjeća. To u sebi skriva opasnost da drugi njime upravljaju. I zbilja, većina naših suvremenika jesu robovi medija koji im neprestano dosađuju. „Mrtvljenje radoznalosti“, tako glasi lijek. „Post od ekrana“, to je nužna terapija! Neka bude dopušteno ponoviti prošlogodišnji poziv ove vrste svetoga posta koji je tako važan kako bi se uklonio tašti otpad iz naše duše. Izbjegavajmo ovu pogibeljnu površnost i potrudimo se oko dubljeg gaza! Koju duboku nutarnju radost predstavlja vjerska izobrazba koja rasvjetljuje razum i molitveni žar koji ražaruje srce za nebeskim željama. I jedno i drugo bitno pripadaju Korizmi.
3. Duh požude
Uživanje i zadovoljstvo za većinu je ljudi gotovo jedini smisao života. Pri tome se zapostavlja duša, ona se ne može uzdići k Bogu koji je duhovan sve dok je ovisna o sjetilnom uživanju. Stoga je pravi post tako važan, isto tako i ostala mrtvljenja sjetilnosti. Mi se svjesno moramo odricati kako bismo rastrgnuli okove sjetilne navezanosti i prinosili zadovoljštinu.
4. Duh materijalizma – projekti korizmene žrtve
Za zemaljsko blagostanje i bogatstvo čovjek toliko puno čini i muči se te uvijek i ne pita je li nešto moralno ispravno. „Korijen svih zala jest srebroljublje.“[3] Kako bi se čovjek toga oslobodio i osim toga živio ljubav prema bližnjemu, Bog je već u Starome zavjetu kao djelotvorni lijek naredio milostinju. U tome se sastoji smisao projekata korizmene žrtve koje i ove godine ponovno želimo preporučiti Vašoj velikodušnosti: predstojeću izgradnju crkve u Salzburgu i našu misiju u Dominikanskoj Republici.
Neka nam draga Gospa Fatimska po zagovoru svojih troje štićenika pomogne da tijekom Korizme (i nakon nje) donosimo istinske plodove pokore i dokažemo se tako kao njezina prava djeca.
Vaš p.Stefan Frey
Izvor: Mitteilungsblatt - službeni glasnik Austrijskog distrikta FSSPX-a, ožujak 2017.
1 Liturgija Pepelnice
2 Luka 3,8
3 1 Tim 6,9f: „Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima.“
 |
