Kardinal Wuerl susreće se s papom u Vatikanu
Prema Wuerlu, kardinalu Vašingtonske nadbiskupije, u intervjuu za America Magazine, Franjo je ponovno povezao Crkvu s ,,energijom Drugog vatikanskog sabora”, nastavljajući ono što je Drugi vatikanski rekao o temama kolegijalnosti i sinodalnosti.
Kada je novinar spomenuo da ,,Franjo mijenja papinstvo”, Wuerl se složio govoreći: ,,Da. Ono više nikada neće izgledati kao što je to bilo prije 25 ili više godina”.
Evo kako Wuerl vidi povijesni razvoj sjemena koncila:
,,Nakon koncila bilo je pretjerivanja. Bilo je teološke heremeneutike diskontinuiteta; bilo je svakovrsnih liturgijskiheksperimenata. Na jedan način se izgubio koncilski poziv da vratimo gledište na prvenstvo ljubavi kao motora koji vodi Crkvu, njezin nauk i nastojanja.
Ivan Pavao II. bio je veliki trenutak preusmjerenja u životu Crkve da bi nas vratio na put i rekao 'ne' pretjerivanjima i diskontinuitetu. Papa Benedikt zabio je čavao u lijes diskontinuiteta.
Sada dolazi papa Franjo koji govori: 'Zašto ne nastavimo ondje gdje smo započeli: kolegijalnost, sinodalnost'. Sinodalnost koju je započeo Pavao VI. je procvjetala pod Franjom.
Papa Franjo je pozvao na 'decentraliziranu' Crkvu u kojoj pojedine biskupske konferencije imaju više autoriteta da uspostave mjesne norme. U praksi je dopuštao i 'regionalne' odluke biskupa o temeljnim moralnim pitanjima, kao što je Pričest za one koji žive u preljubničkim zajednicama.”
Kardinal Wuerl nadalje zapaža:
,,Te dvije sinode o obitelji nisu bile nalik nijednoj drugoj sinodi prije njih jer su zapravo pozvale biskupe u postupak odlučivanja na transparentan, otvoren način.”
Iako možemo prigovoriti Wuerlu u vezi te navodne transparentnosti i tijekom i nakon sinoda (vidi knjigu Edwarda Pentina: 'Manipulacija vatikanskom sinodom?'), ima pravo u vezi doktrinarnog pitanja kolegijalnosti koja je unijela razdor u život Crkve od Drugog vatikanskog sabora i koja je ,,procvjetala pod Franjom”.
Nadbiskup Lefebvre ustao je snažno protiv zablude kolegijalnosti
Lefebvre protiv kolegijalnosti
Prema nadbiskupu Marcelu Lefebvreu (knjiga 'Optužujem koncil') kolegijalnost, koja je nadahnuta teorijom da vlast proizlazi iz mnoštva, tvrdi:
,,...da članovi biskupskog kolegija posjeduju pravo upravljanja općom Crkvom, bilo zajedno s Rimskim prvosvećenikom, bilo s drugim biskupima iz različitih biskupija. Iz praktičnog gledišta bi kolegijalnost postojala i preko međunarodnog vijeća koje rezidira u Rimu i upravlja općom Crkvom s Rimskim prvosvećenikom, i preko nacionalnih biskupskih zborova koji posjeduju istinska prava i dužnosti u svim biskupijama pojedinačnog naroda.”
Nadbiskup još dodaje:
,,Na taj bi način nacionalni i međunarodni zborovi postupno u Crkvi preuzeli mjesto osobnog upravljanja pojedinog pastira. Nekoliko otaca spomenulo je opasnost umanjivanja vlasti Rimskog prvosvećenika, s čime se možemo potpuno složiti.
Ali previđamo drugu opasnost, moguće čak još ozbiljniju: prijetnju postupnog nestanka bitnog značaja biskupa, naime da su oni 'pravi pastiri, od kojih svaki hrani svoje stado i njime upravlja, povjereno mu u skladu s vlasti koja je njemu samome vlastita, a sadržana je izravno i potpuno u njegovom (biskupskom svetom) redu'.
Nacionalna vijeća bi sa svojim povjerenstvima uskoro – i nesvjesno, hranili stada i upravljali njima tako da bi se svećenici kao i laici pronašli između tih dvaju pastira: biskupa, čija bi vlast bila teoretska, i vijeća sa svojim povjerenstvima koji bi u stvarnosti držali izvršavanje vlasti.”
Imamo anegdotu manje ozbiljnog tona koja osvjetljava što je o tom novom nauku mislio kardinal Ottaviani, veliki branitelj jedinstvene papinske vlasti.
Tijekom koncila su medijske agencije često prozivale Ottavianija zbog njegovih energičnih reakcija tijekom turbulentnih koncilskih zasjedanja. U jednoj takvoj prilici, osvrčući se na neprestane pozive na 'kolegijalnost' od strane liberalnijih biskupa, Ottaviani je svrnuo pozornost da Biblija spominje samo jedan primjer kada su apostoli djelovali kolegijalno – u Getsemanskom vrtu kada su 'pobjegli'.
Sadašnja situacija
Zanimljivo je vidjeti danas da unatoč prevladavajućoj moći biskupskih konferencija da nameću Crkvi prosudbe, pravila i reforme, neki biskupi nastavljaju prosvjedovati. Suočavajući se s očitim proturječjem Evanđelju koje nudi Amoris laetitia, neki biskupi su u današnjem kaosu zauzeli osobno stajalište protiv podjeljivanja Pričesti rastavljenima i 'ponovno oženjenima'.
Primijetimo ovdje ironiju: papa Franjo, koji djeluje na tako autoritaran i osoban način namećući Crkvi primjenom vlasti liberalne reforme, je onaj koji se zalaže za više sindolnosti i kolegijalnosti. Čini se kao da odbacuje pojam nametanja univerzalne moralnosti vjernicima, dok sam nameće ideju da pojedini biskupi, svećenici i laici trebaju nakon razdoblja 'razlučivanja' odlučiti valja li podjeljivati Pričest rastavljenima i 'ponovno oženjenima' ili ne.
Novonametnuto pravilo je da nema pravila. Subjektivizam, slobodno istraživanje, takozvano 'razlučivanje' postaju vrhovno pravilo. Pravo na objavljeni nauk i nametanja Božjeg zakona zamijenjeni su pravom na odluku pojedinačne savjesti. Razumiju li biskupi da je njihovo pravo i obveza naučavanja objavljene istine i Božjeg nauka utemeljeno na božanskoj odredbi, a ne na pravu savjesti?
Romano Amerio analizirao je filozofski temelj jedne od zabluda našeg modernog doba kao inverziju poretka između uma i volje, znanja i ljubavi. Bog je stavio poredak između [tih] dvaju moći koje nam je dao. Uma prvo vidi istinu, spoznaje predmet i tek potom volja dohvaća dobro spoznato u predmetu. Voljeti mogu samo ono što poznajem. I u nadnaravnom poretku je ljubav savršenija krepost od vjere, ali uvijek slijedi vjeru. Amerio je prokazao činjenicu da zastupnici moderne daju prvenstvo ljubavi nad spoznajom.
Nije li to upravo ono što promiču kardinal Wuerl i papa Franjo, naime slijepo milosrđe? ,,Izgubio se koncilski poziv da vratimo gledište na prvenstvo ljubavi kao motora koji vodi Crkvu, njezin nauk i nastojanja.” Uistinu snažan motor – ali bez pravca, bez upravljanja vjere koja će voditi čine. Vrijeme je vratiti se natrag prvenstvu vjere. Što nam je Bog rekao da treba činiti?
Izvor: sspx.org
