Posted: 22 Mar 2017 06:45 AM PDT
Prvi od tri članka, s mnogo pojedinosti, govori o patrijarhu koji je vodio Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu (UGKC) kroz jedno od njezinih najburnijih razdoblja.
17. veljače obilježava se 124. obljetnica rođenja patrijarha kardinala Josyfa Slipyja, neustrašivoga katoličkoga prvaka, koji je proveo gotovo 18 godina u sovjetskomu zatočeništvu zbog odbijanja odreknuća vjere. Rođen 1893. godine u Zazdristu, u Galiciji, u današnjoj Ternopiljskoj oblasti, u Ukrajini, u pobožnoj kršćanskoj obitelji. Slipyj je želio postati sveučilišnim profesorom, ali, također, odgovoriti na Božji poziv za svećeništvo. Iako se u početku plašio da da bi njegov akademski studij mogao utjecati na njegov poziv, posavjetovao se s metropolitom Anthony Septyckyjom, ondašnjim glavarom UGKC, o nastavku studija u Innsbrucku, u Austriji, prije odlaska na studij u Rim. Nakon povratka u Galiciju 1922. godine, Slipyj je imenovan profesorom dogmatske teologije na Grkokatoličkomu sjemeništu u Livovu; pisao je o nizu tema, uključujući i rješavanje pravoslavnih primjedbi na katoličke dogme, kao što su Bezgrešno začeće i komentari o teologiji sv. Tome Akvinskoga. Slipyj je postao rektorom Teološke akademije u Livovu: položaj koji je držao do smrti, 1944. godine.
Razdoblje nemira
Patrijarh Slipyj je odrastao u vremenu velikoga previranja za UGKC i ukrajinski narod u cjelini. Tijekom Prvoga svjetskog rata, ruske carske postrojbe okupirale su Galiciju (zapadna Ukrajina), a metropolita Septyckoguhitile, držeći ga u kućnom pritvoru od 1914.-1917. godine, zbog poticanja svoga stada da ostane vjerno katoličanstvu i što se nije htio pridruži Ruskoj pravoslavnoj crkvi. To je bilo još jedno poglavlje u dugoj povijesti ruskoga progona katolika na tomu području. Stoljećima nakon Unije u Brestu 1596. godine, kada je Kijevska crkva vraćena natrag u zajedništvo s Rimom, slijede stoljeća približavanja i udaljavanja te prisiljavanje grkokatolika da dođu pod skute ruskoga Carstva, ponekad i nasilno. Iako je početkom XVIII. stoljeća UGKC uživala u razdoblju rasta i kulturne uglađenosti pod Austro-Ugarskom Monarhijom, ipak je bila u stalnomu sukobu s ruskim pravoslavcima, koji su dominirali u istočnomu dijelu ondašnje Ukrajine. Godine 1917. Sovjetska revolucija počela je činiti nove ugroze na UGKC, sve do 1939. godine, kada je veći dio zemlje pao pod komunističkom kontrolom.
Znajući da se njegovo vrijeme bliži kraju na zemlji, metropolit Septyckyjmoli papu Pija XII. da imenuje Slipyja svojim pomoćnikom i nasljednikom. S Papinim odobrenjem, Septyckyjje posvetio Slipyja za nadbiskupa, na blagdan Bezgrešnoga začeća, kao odgovor na antikatoličke progone Sovjetskog Saveza i kao apostolskim egzarhom preostalih katoličkih naroda u istočnoj Ukrajini. Dok je UGKC dobila kratak predah od komunista 1941. godine i tijekom njemačke okupacije Galiciji, Sovjeti su se s osvetom vratili 1944. godine . Na koncu te godine, metropolit Septyckyjotišavši po svoju nebesku nagradu, ostavio je Slipyju voditi UGKC. Sljedeće godine, Slipyj traži od Sovjeta da priznaju prava UGCC, iako mu je bilo rečeno da će to napraviti samo pod uvjetom ako Nadbiskup potakne vjernike da odustanu od borbe za ukrajinsku neovisnost od komunističkoga jarma. On je to odbio i zajedno sa svojim braćom biskupima, bio uhićen u travnju 1945. godine. Od toga trenutka, Rusi su prisilno otjerali, ili ubili na stotine tisuća ukrajinskih katolika, zajedno s mnogim svećenicima, koji su također bili mučeni, ili ubijani.
Likvidacija i zatvorska kazna
Dok je ukrajinska katoličke hijerarhija bila u zatvoru, Ruska se Crkva žurno pokrenula, kako bi zabludom odvela katoličke vjernike u pravoslavlje. Bez sudjelovanja bilo kojega od legitimnih ukrajinskih biskupa, Rusi su organizirali pseudo sinodu u Livovu 1946. godine, što je očito pridonijelo prestanku aktivnosti UGKC, koja se pridružila Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Više od četiri desetljeća, UGKC je bila najveća progonjena vjerska skupina u svijetu. Unatoč uvjerenju da je grčko katoličanstvo iskorijenjeno u Sovjetskom Savezu, priziv pape Ivana Pavla II., koji je on uručio sovjetskomu predsjedniku Mihailu Gorbačovu, doveo je do ukidanja zabrane UGKC 1989. godine. U to vrijeme, više od milijun vjernika, zajedno s 1000 svećenika, izniknulo je iz katakombi; poput svojih zarobljenih hijerarha, odlučili su ustrajati kao katolici, a ne podati se lažnomu jedinstvu s pravoslavcima.
Tijekom toga razdoblja, Slipyj je stavljan na muke. Poput Krista u pustinji, Slipyja su iskušavali sa svjetovnim blagodatima, u zamjenu za okretanje leđa Istini. Ukoliko se odrekne katoličke vjere, Slipyj bi bio imenovan kijevskim metropolitom, što je najviši položaj u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u Ukrajini. On je to odbio, što je navelo Sovjete da protiv njega vode montirani politički sudski proces, u kojemu je bio osuđen na prisilni rad. Ovdje je izvadak iz Slipyjeva zapisa o svojim patnjama:
„Morao sam patiti i trpjeti noću u tamnici, tajne sudnice, izložen beskrajnim ispitivanjima i špijuniranju, moralnomu i fizičkomu zlostavljanju, ponižavanju, mučenju i prisilnomu izgladnjivanju. Stajao sam ispred zlih istražitelja i sudaca, kao bespomoćni zatvorenik i tihi svjedok Crkve, fizički i psihički iscrpljivan, dajući iskaz svojoj rodnoj Crkvi, koja i sama nijema, je bila osuđena na smrt.
Kao sužanj, poradi Krista, pronalazio sam snagu u vlastitom Križnomu putu i u spoznaji da moje duhovno stado, moji autohtoni ukrajinski narod, svi biskupi, svećenici i vjerni očevi i majke, djeca, posvećena mladež, kao i nemoćni stariji ljudi, koracaju pored mene istim putom. Nisam bio sam!"
Slipyju je početna kazna bila osam godina, ali Sovjeti su mu prikačili dodatne kazne, radije nego da ga puste. Dok je veliki dio katoličkoga svijeta izvan ukrajinske dijaspore zaboravio na stanje u UGKC, papa Pio XII. napisao je dvije enciklike za zaštitu prava Ukrajinske crkve pod nazivom: Slipyj kao kardinal in pectore 1949. godine. 1962. godine Sovjeti ponovo nagovaraju Slypyja da se odrekne katoličke vjere, nudeći mu patrijaršiju cijele Ruske pravoslavne crkve. U ovomu trenutku, Papa Ivan XXIII., u dogovoru s američkim predsjednikom Johna F. Kennedyom, pritišće sovjetsku Vladu da pusti Slipyja da ode u Vatikan. U veljači 1963. godine, Josyf Slipyj, s izlomljenim tijelom i iscrpljen, ali snažnoga duha, stiže u Rim, napokon u slobodi, ponovno voditi UGKC.
Bitka se nastavlja
Kako ćete u sljedeća dva nastavaka saznati mnoge pojedinosti, tadašnje poteškoće patrijarha Slipyja su bile daleko od svoga završetka. Zadužen za vođenje raspršene UGKC diljem svijeta, Slipyj je otkrio da je Vatikan potpuno nezainteresiran poduprijeti ga u njegovim naporima, kao i nastojanjima same ukrajinske Crkve, govoriti protiv Sovjetskoga Saveza. Prema riječima nadbiskupa Marcel Lefebvrea, Slipyj, zajedno s drugim katoličkim biskupima, koji su odoljeli komunizmu u istočnoj Europi, bili su ,,sramota… vatikanskim diplomatima",koji su provodili put popuštanja s komunističkim vlastima (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, str. 74). Štoviše, Slipyj se borio za povlastice UGKC, uključujući i njezino pravo da bude prepoznata kao patrijarhalna Crkva, s njim na čelu, kao njezin patrijarh.
