Dragi prijatelji i dobročinitelji,
za vrijeme mjeseca listopada 2017. obilježene su tri godišnjice koje su odredile smjer ljudske i crkvene povijesti: Lutherove pobune, boljševičke revolucije i čuda u Fatimi.
Prije petsto godina, 31. listopada 1517., Martin Luther započeo je svojupobunuprotiv Katoličke Crkve. Prije sto godina, 7. studenoga, izbila je revolucija u Rusiji. U skladu s julijanskim kalendarom dobila je naziv „Oktobarska revolucija“.
Prije sto godina, nekoliko dana prije toga, 13. listopada jeBezgrješno Srce spektakularnim čudom zapečatilo svoju poruku najavljujući buduće događaje u Crkvi i u svijetu, od kojih neki sada već pripadaju prošlosti, poput Drugogasvjetskogarata, dok se drugi još nisu dogodili, poput pobjede BezgrješnogSrca i obraćenja Rusije.
Reformacija koju je pokrenuo Luther izgleda na prvi pogled kao vjerski događaj. Zasigurno je njemački herezijarh potresaoKatoličkuCrkvu do njezinih temelja, napadajući papinstvo, svetu Misu, svećenstvo i svetu Euharistiju... Vjera i sredstva koja je Bog dao čovječanstvu da postignu vječno spasenje za njih, odbacuju se ili smišljeno krivotvore.
Pa opet zbog neporecive povezanosti između nadnaravnog poretkaCrkve i milosti s jedne strane, i zemaljskog poretkaljudske vladavinei građanskogadruštva s druge strane, pobuna protiv Crkve se vrlo brzo proširila na ljudsko društvo, podjeljujućiEuropu do dana današnjega, dovodećido stoljeća progona protiv Crkve u reformacijskimzemljama i ostavljajući svugdje po Europi tragove strašnih ratova, od kojih je najmučniji bio Tridesetogodišnji rat. Doistasmo posve zbunjeni kada vidimo da katolički prelati danas obilježavaju pa čak i slave taj događaj koji je bio toliko tužan i toliko strašan za kršćanstvo.
Luterova pobuna temeljilase na načelukoje je takoreći temelj moderne misli i upravlja cijelosuvremenodruštvo, bilo da se ono predstavlja kaoliberalnoili socijalističko – komunističko. To načeloteži osloboditi ljude od njihove ovisnosti o Bogu i poretkukoji je On ustanovio na naravnoj i nadnaravnoj razini.
Međutim, u dubini ljudske naravi postoji ontološka stvarnost potpuneovisnosti o svomeStvoritelju – potpune jer ne postoji područje u kojemu bi ljudsko biće moglo od toga pobjeći. Sam pojam stvaranja to jasno pokazuje. A sastrane stvorenja ta objektivna ovisnost odmah upućujena dužnost jednako apsolutne podčinjenosti svomeStvoritelju, koji je Bog. Ta podčinjenost protežese na puno više od onoga što se ljudima čini kao njezin najuobičajeniji izraz: poslušnost Božjim zapovijedima, moralna poslušnost. Ona se protežei na intelektualni poredak, naše znanje. To je podlaganjenašegarazuma stvarnosti koja nam se sama nameće na takav način da je točnadefinicija istine „prianjanje razuma uzastvarnost“, uz objektivnu stvarnost. Isti put treba slijediti u području vjere, iako je razlog za tu podčinjenost u tom slučaju drugačiji. Gdje se naš naravni razum podčinjava svjetlu dokaza, nadnaravna vjera podčinjava se Božjem autoritetu, Istini koja se otkriva bez prijevarei koju sene može prevariti, kako govorimou Činu vjere.
Luther je po načelu„privatnog tumačenja“ ili „slobodnog razmišljanja“ [liberum examen], uništio tu podčinjenost. Otada je geslokojeodjekuje svijetom postao usklik„sloboda“, odnosno pobuna protiv Boga i poretkastvari kojiBog želi. Ta moderna sloboda laska duši koja je od istočnog grijeha u palom stanju. To je napast sadašnjegadoba, to je iluzija. To je maštovitisan koji je nadahnutgrijehomarkanđela Lucifera i svih grijeha nakon njega. To takozvano oslobođenje završava jako loše, a konačno nema ni puno veze s istinskom slobodom. Jer čovjek je stvoren slobodan, ne zato da bi se mogao buniti protiv Boga, svogakonačnogacilja, najvećegadobra, negoda bi mogao za sebe izabrati sredstva koja će ga voditi Bogu. Stoga u procesupostizanja vječne sreće koju Svemogući Bog želi dijeliti sa svojim stvorenjima postoji zasluga.
Kako je malo muškaraca i žena danas, očito uronjenih u ovu liberalnu atmosferu, koji razumiju te istine, a koje su ipaktemeljne!
Nedvojbeno zastranjenje liberalizma ako ga promatramo u njegovulogičnomzaključku –bilo da se radi o anarhiji ili tiraniji materijalističke vladavine, ili ozastranjenjusocijalizma i komunizma, koji su u svomestrašnomefanaticizmu ostavili tragične ožiljke na dvadesetomstoljeću s barem 250milijuna mrtvih – čini se dane potičunaše suvremenike na razmišljanje.
Ruska revolicija počela je s tom pobunom protiv jarma vremenite moći, ali njezino porijeklo nije rusko. Ono možemopronaći u zapadnoj Europi. Karl Marx je Nijemac, aRusija je postalapoligon za testiranje načelakoja je razradio njemački Marx, s financijskom potporom zapadnih poslovnih interesa, kako to tumačeneki povjesničari. Unatoč tome, revolucija je vrlo brzo napala religiju. A komunizam će uvijek u Katoličkoj Crkvi vidjeti više nego u ikome drugome zakletoganeprijateljakoga treba uništiti, ako je to moguće. Iz komunizma sudošli najveći progoni Crkve koji se i danas nastavljaju u Kini, Sjevernoj Koreji i Vijetnamu.
Sve je to prorečeno u Fatimi, gdje je Gospa tražila od vjerskihvlasti pa i svakogakršćanina izvršavanjevrlo jednostavnihdjela da bi seotjerala ta zla koja prijete da će se sručiti na zemlju: pobožnost NjezinuBezgrješnom Srcu, pobožnost prvih pet subota u mjesecu kao naknadu za uvrede koje se nanose Majci Božjoj i posvetuRusije.
Postoji nevjerojatni nesrazmjerizmeđu sredstava koje je predložilo Nebo da bi se zaliječile bolesti čovječanstva i tragične sudbine naroda u ovom trenutku povijesti čovječanstva. Ali svemogući Bog koji je beskrajno iznad svih ljudskih previranja nema potrebu za ljudskim sredstvima. Njemuje jedna riječ dovoljna da bi stvorio svemir, da bi ga preobrazio i obnovio, da bi ga spasio. Ali to će se dogoditi samo putemljudskih bića koja će napokon priznati Njegovu vrhovnu vlast. „Rat će završiti, ali ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, jošgori rat počet će za vrijeme vladavine Pija XI.“ „Ako ljudi poslušajumoje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir; ako ne, ona će proširiti svoje zablude po svijetu, pokrenutiratove i progone Crkve.“ Mir u svijetui Crkvipovezan je s posvetomRusije BezgrješnomSrcu Marijinu. Prema neupitnomesvjedočanstvu koje sam osobno dobio, sestra Lucija je kratko prije svoje smrti rekla svećeniku da će ,,Rusije BITIPOSVEĆENA, ali će biti veomateško.“
Pobjeda Bezgrješnog Srca Marijinaće doći, to je nesumnjivo, ali sada je trenutak ljuteborbe, čak i unutar Crkve. Stupovi naše vjere koji su se činili nepokolebljivi, tresu se u svojim temeljima; neki biskupi i kardinali idu čak i dalje od svoganovogaučitelja Luthera i slave ove godine godišnjicu njegove pobune. Veoma je malo onih kojibraneobjavljenu istinu. Glas o kojem u zemaljskoj Crkvi sve ovisi posve je nijem. On dopuštatami doktrinarnogai moralnogakaosa da opsjedagrad Božji.
7. prosinca 1968., samo tri godine nakon završetkakoncila, Pavao VI. je trebao priznati: „Crkva prolazi kroz vrijeme nesigurnosti, samokritičnosti, mogli bismo čak reći:samodestrukcije“. Zatim je 29. srpnja 1972. primijetio da je „kroz neku pukotinu dim Sotonin ušao u Crkvu: sumnja, nesigurnost, problemi, zabrinutost, sukobi“. Danas se ne radi više o malomedimu, negoo debelomedimu koji suklja iz vulkanske erupcije. Sv. Pio X. već je izjavio: „Kada se sve to uzme u obzir, postoje dobri razlozi za bojazan da bi ta velika izopačenost mogla biti predokus ili možda početak onih zala koja su predviđena za posljednje dane i da bi u svijetu već mogao biti 'Sin propasti' o kojemu govori Apostol (2 Sol 2,3)”(iz enciklike E Supremi Apostolatus, 4. listopada1903.) Što možemorećisto godina kasnije, kada gledamo kako se Crkva malo pomalorastače? Krv nam se ledi kada čujemo da isti glas za vrijeme novinske konferencije na povratnom letu iz Armenije 26. lipnja 2016. govorida Luther nije bio u zabludi o predmetuopravdanja: „Mislim da namjere MartinaLuthera nisu bile pogrešne: on je bio reformator... a danas se luterani i katolici kaoi svi protestanti slažu oko nauka opravdanja: u toj vrlo važnoj točci on (Luther) nije pogriješio“.
Tako mi nemamo druge planove za Bratstvo sv. Pija X., za vas, dragi vjernici, osim da nastavimo kako je sveta Crkva uvijek činila, što god da se dogodilo. Put istine koji je stvarao svece usvakom vremenuuvijek će ostati siguran put u Nebo, put evanđelja, nasljedovanje našegaGospodina i Gospe. Koristimo sredstva koja nam je pokazalo Nebo, sa sigurnošću da ne možemo bolje. Naša službena Križarska vojna završila je 22. kolovoza ove godine. Ipak vas molimo i ustrajno od vas tražimoda nastavite s dobrim navikama koje ste stekli: molite krunicu, činite male žrtve koje su tako ugodne Bogu i koje imaju moć spasiti duše za vječnost ako u njih stavimo sjeme ljubavi prema našemudragomeGospodinu!
Na kraju ove godine u kojoj slavimo stogodišnjicu ukazanja u Fatimi prisjetimo se poukai zahtjeva Majke Božje, Marije vazda Djevice. Prema njezinim vlastitim riječima bit ćenjezino Srce naše utočište i put koji vodi Bogu. Živimo po toj nadi, bezda se obeshrabrimo strašnim događajima oko nas, potpuno svjesni da svatko od nas može i mora učiniti puno dobra našimsuvremenicima tako što ćemo vjerno čuvati blago Tradicije.
Primite zahvale iz dubine naših srdaca za vašu neumornu velikodušnost. Neka vas Bog nagradi svojim milostima i blagoslovi dok čekate pobjedu BezgrješnogSrca Marijina.
Menzingen, 21. studenoga2017., na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu.
+ Bernard Fellay
Generalni poglavar
