Pričest na ruku vjerojatno je najdramatičniji simbol postepene zamjene kulta Boga kultom čovjeka. Prije Drugog vatikanskog sabora glavna briga Crkve bilo je štovanje Boga i iskazivanje časti Bogu. Nakon Drugog vatikanskog Crkva je postala pretjerano zaokupljena sama sobom; počela se baviti opsesivnom i nezdravom introspekcijom. Malo mari za Boga, kao i za neevangelizirane mase čovječanstva. Ona svoje snage usmjerava na mijenjanje liturgijskih detalja, mijenjanje duljine redovničke odjeće časnih sestara, mijenjanje svetišta crkava, formulacija molitava, itd.
Simbol ove introspekcije je okretanje oltara. Prije Koncila svećenik i vjernici slavili su Misu kao jedinstveno tijelo, okrenuti prema istoku, simbolu Krista – Sunca pravde, simbolu Uskrsnuća i Drugog dolaska. Danas je zajednica tijekom bogoštovlja okrenuta prema samoj sebi; svećenik i vjernici razmatraju jedni druge i čine se zadovoljni onime što vide. Taj proces samorazmatranja ima tendenciju povećanja zaokupljenosti dostojanstvom ne Boga, nego čovjeka.
Svaki – ponavljam, svaki – tradicionalni znak poštovanja i pobožnosti prema Presvetom Sakramentu tijekom dijeljenja Svete Pričesti je nestao.
Zamislite kakav bi odgovor dobio potencijalni obraćenik da je postavio pitanje katoličkom svećeniku prije Drugog vatikanskog koncila kakve posebne znakove pobožnosti koriste katolici kako bi potvrdili svoje vjerovanje da je u Presvetom Sakramentu prisutan sam Bog!
Svećenik bi objasnio da vjernici kleče pobožno, primaju Pričest isključivo na usta, a samo posvećene ruke svećenika smiju dotaknuti hostiju, kao i kalež, korporal, palu, ili purifikatorij koji dolaze u dodir s posvećenim česticama.
Od trenutka Posvećenja do završetka Pričesti vjernika svećenik je držao palac i kažiprst na obje ruke spojenima kako bi bio siguran da najsitnije čestice hostije ne bi pale na pod. Zatim bi razdvojio prste iznad kaleža dok bi ministrant dolijevao vino i vodu po njima u nizu detaljno propisanih polijevanja.
Zamislite, dakle, odgovor bilo kojeg svećenika prije Drugog vatikanskog da ste mu predložili da će svi ti znakovi pobožnosti biti odbačeni. Ipak, većina svećenika koji bi reagirali pobunom protiv toga, prihvatili su promjene, možda bez entuzijazma, ali i bez pobune. Može li se uistinu zanijekati da je Crkva u naprednom stadiju pranja mozga?
Ideja da je klečanje nedostojno nije ništa novo. Ona je bila važan dio nacističke propagande. Obitelj Elizabeth Gerstner, istaknute članice katoličkog otpora tiraniji „koncilijarne Crkve“ u Njemačkoj, tijekom Drugog svjetskog rata pružala je, kao i mnogi europski tradicionalni katolici, otpor nacizmu. Ona sama završila je u zatvoru kada je imala 21 godinu. U jednom pismu koje mi je nedavno napisala prisjetila se omiljenog slogana nacističke propagande: Ein Deutscher kniet nicht vor seinem Herrgott, em Deutscher steht vor seinem Gott. ["Nijemac ne kleči pred svojim Bogom, Nijemac stoji pred svojim Bogom."]
Nacionalsocijalistička propaganda za škole koju je izdavalo ministarstvo propagande dr. Goebbelsa, isticalo je „židovsko kvarenje“ Katoličke Crkve. Rob kleči, tvrdio je dr. Goebbels; Nijemci su, naprotiv, freie Menschen, slobodni ljudi. Jednako je neprihvatljivo za dr. Goebbelsa bio nedostatak bogoštovlja na njemačkom jeziku. Čini se da bi on našao podosta toga za pohvaliti u „koncilijarnoj Crkvi“...
Činjenica da klečanje nije uobičajeno u istočnim obredima, katoličkom i pravoslavnom, nije relevantno za pitanje klečanja u latinskom obredu. Istočni katolici imaju svoj tradicionalni način izražavanja pobožnosti, kao što je npr. česta upotreba znaka križa.
U Bibliji postoje mnogobrojni primjeri klečanja s ciljem štovanja Boga, u Starom kao i u Novom zavjetu:
„Kad je Daniel čuo, da je pismo potpisano, otiđe u svoju kuću, gdje je u svojoj gornjoj sobi imao otvore prozora naprema Jeruzalemu. Tri puta na dan padao je na koljena svoja, obavljao je molitvu svoju i slavio Boga svojega, kao što je bio činio i prije.“ (Dan 6:10)
„Udalji se od njih kako se može kamenom dobaciti, klekne na koljena i pomoli se.“ (Lk 22:41)
„A Petar istjeravši sve van klekne na koljena, pomoli se i okrenuvši se k tijelu reče: 'Tabita, ustani!' A ona otvori oči svoje, pogleda Petra i sjede.“ (Dj 9:40)
„I kad je ovo rekao, klekne na koljena svoja i pomoli se sa svima njima.“ (Dj 20:36)
U 95. psalmu čitamo:
„Jer je Gospod velik Bog, kralj, veći od svih bogova. Dođite, poklonimo se i padnimo ničice; kleknimo pred Gospodom, koji nas je stvorio!“
Koji bi bio prihvatljiviji odgovor nego slijediti primjer psalmista, kada nam se sam naš Bog daje u Svetoj Pričesti preko posvećenih ruku Njegovog svećenika koje su Ga upravo prikazale u Žrtvi.
Michael Davies
