Rektor Bogoslovije sv. Pija X. u Švicarskoj, p. Lorans, zamolio me za pomoć oko novog obavijesnoga pisma iz Econea. Činilo mi se da u ovim uvjetima ne bi bilo bez koristi da ponovno stavim pred vas ono što sam pisao 20. siječnja 1978., glede određenih prigovora koji bi se mogli postaviti s obzirom na naše stajalište o problemima koje stvara trenutna situacija u Crkvi.
Jedno od pitanja bilo je: „Kako gledate na poslušnost Papi?“. I ovo je odgovor koji sam dao prije deset godina: načela koja utječu na poslušnostpoznata su te su toliko u skladu sa zdravim razumom i razboritošću da se pitamo kako jedna inteligentna osoba može dati, primjerice, izjavu: „Treba biti radije u krivu s papom, negoli u istini protiv pape“.
To nije ono što naučava naravni zakon i učiteljstvo Crkve. Poslušnost pretpostavlja autoritet koji daje naredbu ili izdaje zakon. Ljudski autoriteti, čak i oni koje je Bog postavio, nemaju autoritet do onoga da postignu cilj koji im je Bog dodijelio, a ne da od njega uzmiču. Kada autoritet koristi moć u suprotnosti sa zakonom za koji mu je ta moć dana, takav autoritet nema pravo da ga se sluša te ga se mora ignorirati.
Potreba da izrazimo neposluh razumljiva je u primjeru oca obitelji koji ohrabruje svoju kćer da se prostituira, u pogledu građanskih autoriteta koji bi obvezivali liječnike da vrše pobačaje i da ubijaju nevine duše, pa opet ljudi u svakom slučaju prihvaćaju papinski autoritet koji je tobože nezabludiv službi upravljanja i u svim svojim riječima. Takav stav odaje žalosno nepoznavanje povijesti i prave naravi papinske nezabludivosti.
Prije mnogo vremena sv. Pavao rekao je sv. Petru da ,,ne ide pravo prema istini evanđelja” (Gal 2,14). Sv. Pavao ohrabrivao je vjernike da ga ne slušaju ako se dogodi da naviješta neko drugo evanđelje od onoga koje im je već navijestio (Gal 1,8).
Kada sv. Toma govori o bratskoj opomeni, aludira na otpor sv. Pavla sv. Petru i daje sljedeći komentar: „Otvoreni i javni otpor nadilazi mjeru bratske opomene. Sv. Pavao ne bi to učinio prema sv. Petru da mu na neki način nije bio ravnopravan... Moramo shvatiti, međutim, da ako se radi o opasnosti za vjeru, nadređene trebaju opomenuti njihovi podređeni, čak i u javnosti”.
To je jasno iz problema i razloga zašto se sv. Pavao tako ponio prema sv. Petru kome je bio podređen, kako kaže u svom objašnjenju sv. Augustin: ,,da je sama glava Crkve pokazala nadređenima da ako ikada slučajno skrenu s ravnoga i uskoga puta, trebaju prihvatiti ispravak od svojih podređenih.”(Sv. Toma IIa, IIae, p. 33, čl. 4- 2).
Slučaj na koji se poziva sv. Toma nije samo teorija jer se dogodio u slučaju Ivana XXII. za vrijeme njegova života. Taj papa mislio je da može zastupati kao osobno mišljenje da duše izabranih uživaju božansko gledanje tek nakon posljednjega suda. Napisao je to 1331., a 1332. propovijedao je slično mišljenje u vezi patnji osuđenih. Imao je namjeru staviti to svoje mišljenje u svečani dekret.
Ali vrlo burna reakcija dominikanaca, prije svega u Parizu, i franjevaca, utjecala je na njega tako da se odrekao toga mišljenja u korist tradicionalnoga mišljenja koje je definirao njegov nasljednik, Benedikt XII., 1336. godine.
A ovo je kazao papa Lav XIII. u svojoj enciklici, Libertas Praestantissimum, 20. srpnja 1888.: ,,Ako bi bilo koja vlast proglasila nešto što je u skladu s načelima razložnosti, ali štetno za opće dobro, takva odredba ne može imati snagu zakona”. A dalje piše: ,,Ali ondje gdje nedostaje snaga zapovijedi ili gdje je izdan zakon protivan razumnosti ili vječnome zakonu ili nekoj odredbi Božjoj, poslušnost je nezakonita jer bismo poslušnošću ljudima postali neposlušni Bogu”.
Dakle naš neposluh motiviran je potrebom da čuvamo katoličku vjeru. Naredbe koje smo primili jasno pokazuju da su nam izdane zato da bi nas se obvezalo da se bez rezerve pokorimo Drugom vatikanskom saboru, pokoncilskim reformama i odredbama Svete Stolice, odnosno orijentaciji i činima koji potkopavaju našu vjeru i uništavaju Crkvu. Za nas je nemoguće to učiniti. Surađivati u uništavanju Crkve značilo bi izdati Crkvu i izdati našega Gospodina Isusa Krista.
Upravo svi teolozi vrijedni toga naziva naučavaju da ako papa svojim djelima uništava Crkvu, da ga ne možemo slušati (Vitoria: Obras, str. 486-487; Suarez: De Fide, disp. 10, sec. VI, br. 16; sv. Robert Bellarmin: De romano pontifice, 2. knjiga, 29. pogl.; Cornelius a Lapide: komentar Gal 2, 11 itd...) i da ga se mora s poštovanjem, ali javno, ukoriti.
Načela po kojima se vodi poslušnost papinskom autoritetu jednaka su onima po kojima se vode odnosi između ovlaštenih autoriteta i njihovih podanika. Oni se ne primjenjuju za božanski autoritet koji je uvijek nezabludiv i besprijekoran i stoga ne može iznevjeriti. Do one mjere do koje je Bog prenio svoju nepogrešivost papi i do one mjere do koje se papa namjerava služiti tom nepogrešivošću koja podrazumijeva vrlo precizne uvijete u svojoj uporabi, ne može biti pogreške.
Izvan tih precizno utvrđenih uvjeta papinski autoritet je zabludiv te se u skladu s time na njegove čine primjenjuju kriteriji koji nas obvezuju na poslušnost. Stoga nije nezamislivo da može postojati dužnost neposluha prema Papi.
Vlast koja mu je dana, dana mu je upravo za tu određenu svrhu te u konačnici za slavu Presvetoga Trojstva, našega Gospodina Isusa Krista i za spasenje duša. Ono što papa čini suprotno toj svrsi, ne bi imalo zakonske vrijednosti ni pravo da se sluša, nego bi nas to obvezivalo na neposluh da bismo ostali poslušni Bogu i vjerni Crkvi.
To vrijedi za sve što su posljednji pape nalagali u ime vjerske slobode ili ekumenizma nakon koncila: sve reforme izvršene pod tim povodom lišene su svakoga zakonskoga uporišta ili snage zakona. U tim slučajevima pape rabe svoj autoritet suprotno cilju zbog kojeg im je taj autoritet dan. Oni imaju jedino pravo da im budemo neposlušni.
Bratstvo i njegova povijest pokazuju javno tu potrebu da ostanemo vjerni Bogu i Crkvi. Godine 1974., 1975., 1976. ostavljaju nam uspomenu nevjerojatnoga sukoba između Econea i Vatikana, između pape i mene. Rezultat je bio osuda, suspenzija a divinis, potpuno nevažeća i uzaludna jer je papa tiranski zloupotrebljavao svoj autoritet da bi branio zakone protivne dobrobiti Crkve i dobrobiti duša. Ti događaji povijesna su primjena načela glede obveze neposlušnosti.
Sukob je bio prilika za odlazak određenog broja svećenika koju su bili prijatelji ili članovi Bratstva, koji su se uplašili zbog osude i koji nisu razumjeli dužnost neposluha pod određenim okolnostima. Otada je prošlo dvanaest godina. Službeno osuda još vrijedi, odnosi s papom još su napeti, posebno kao posljedica ovog ekumenizma koji nas približava otpadu od vjere te nas primorava da energično reagiramo.
Međutim, najava biskupskih ređenja 29. srpnja uznemirila je Rim: došlo je konačno do promjene stajališta i ispunjenja našega zahtjeva za apostolskom vizitacijom te su nam poslani 11. studenoga 1987. kardinal Gagnon i mons. Perl. Koliko smo mogli prosuditi po govorima i reakcijama naših posjetitelja, njihov sud je bio uistinu vrlo pozitivan, a kardinal se nije ustručavao da sudjeluje na pontifikalnoj Misi 8. prosinca u Econeu koju je služio prelat suspendiran a divinis.
Što možemo iz toga zaključiti, osim da naša neposlušnost donosi dobre plodove koje prepoznajemo u iskoracima koje čine vlasti kojima iskazujemo neposluh? I tu smo suočeni s novim odlukama koje treba donijeti. Ohrabreni smo više nego ikada da bismo Bratstvu dali sredstva koja ono treba da bi nastavilo svoje bitno djelo, formaciju pravih svećenika svete Rimokatoličke Crkve. Drugim riječima, dati Bratstvu moje nasljednike u biskupstvu.
Rim razumije tu potrebu, ali hoće li papa prihvatiti te biskupe iz redova Tradicije? Za nas ne može biti drukčije. Bilo koje drugo rješenje bilo bi znak da nas žele staviti u liniju koncilske revolucije, gdje odmah dolazi naša obveza neposlušnosti. Pregovori traju te ćemo uskoro znati prave nakane Rima. One će odlučiti o budućnosti. Trebamo nastaviti moliti i biti obzirni. Neka nas vodi Duh Sveti po zagovoru Gospe Fatimske!
29. ožujka 1988.
+ Marcel Lefebvre
