Christus Rex |
Na našu nesreću, nismo svjesni da nas se kuša gotovo u svim našim djelatnostima, jednom ohološću, taštinom, dobrim mišljenjem za koje mislimo da bi ljudi trebali imati o nama, drugi puta zavišću, mržnjom ili osvetom. Nekim drugim prilikama đavao nas napada najprljavijim i najpodmuklijim slikama. Možete vidjeti da nam odvlači pažnju čak i kada molimo i okreće naš um na ovu ili onu stranu...
Čak i više, od Adama, nećete naći sveca koji nije bio kušan – na ovaj ili onaj način – a najveći sveci su oni koji su najviše bili kušani. Ako je i naš Gospodin bio kušan, to je bilo zato da nam pokaže što moramo učiniti. Stoga slijedi da i mi moramo očekivati kušnje. Ako me pitate što je uzrok vašim kušnjama, reći ću vam da je to ljepota i velika vrijednost i važnost naših duša koje đavao toliko vrednuje i voli da bi pristao trpjeti i dva pakla, da je potrebno, kada bi tako mogao odvući i naše duše u pakao. Nikad nemojte prestati biti na straži, jer bi nas đavao mogao zavarati u trenutku kada smo najmanje spremni. Sv. Franjo nam kaže da mu je Bog jednoga dana dopustio da vidi kako đavao dovodi u iskušenje njegove redovnike, posebno u stvarima čistoće. Dopustio mu je da vidi skupinu zloduha koji nisu radili ništa drugo doli odapinjali svoje strijele protiv redovnika. Neke su se snažno vraćale đavlima koji su ih odapinjali.
Zatim bi pobjegli, urlajući strašnim krikovima bijesa. Neke su se strijele očešale o one kojima su bile namijenjene i pale uz njihove noge bez da su ih ozlijedile. Druge su prodrijele samo svojim vrhom, a zatim prodrijele i dalje, malo po malo. Ako želimo otjerati te napasti, moramo, kaže nam sv. Antun, koristiti isto oružje. Kada smo kušani ohološću, moramo se smjesta poniziti i sagnuti pred Bogom. Ako smo kušani protiv svete kreposti čistoće, moramo mrtviti naša tijela i osjetila i biti stalno sve oprezniji. Ako se naša kušnja sastoji od mrkosti prema molitvi, moramo još više moliti, s većom sabranošću, i što nas više đavao kuša da odustanemo od njih, to ih više moramo izmoliti. Najviše se moramo bojati onih napasti kojih nismo svjesni. Sv. Grgur nam kaže da je bio jedan redovnik koji je dugo bio uzorni član njegove zajednice.
Zatim je osjetio snažnu želju da napusti samostan i da se vrati svijetu, govoreći da Bog nije htio da on bude tamo. Njegov svetački poglavar mu je rekao: „Prijatelju, to je đavao ljut jer ćeš moći spasiti svoju dušu. Bori se protiv njega“. Ali ne, drugi su vjerovali da je tako kao što je tvrdio. Sv. Grgur mu je dao dopuštenje da napusti samostan. Ali kada ga je napuštao, sv. Grgur je kleknuo i molio Boga da dopusti redovniku da vidi da se radi o đavlu koji želi da izgubi dušu. Redovnik je tek zakoračio preko samostanskog praga kada je vidio ogromnoga zmaja, koji ga je napao. „O braćo“, povikao je, „dođite mi u pomoć! Pogledajte zmaja koji me želi proždrijeti!“
I zaista, braća su došla trčeći kada su čuli viku i našli toga jadnoga redovnika ispruženoga na podu, polumrtvoga. Unijeli su ga natrag, a on je shvatio da je to zaista bio đavao koji ga je napastovao i koji je bjesnio jer je poglavar molio za redovnika i tako ga spriječio da ga ugrabi. Jao, moja draga braćo, kako se jako moramo bojati, ako ne prepoznamo svoje kušnje! A nećemo ih nikada prepoznati ako ne molimo Boga da nam dopusti da ih prepoznamo.
(Propovijed Župnika arškog)
Izvor: http://www.traditionalcatholicpriest.com
|
