Prenosimo tekst intervjua s p. Markom Tilošancem objavljenoga u podlistku za mlade časopisa Hrvatska riječ (br. 124 od 23. veljače 2018.) - glasilu Hrvata koje izlazi u Subotici.
Za početak, recite nam nešto o Vašem svećeničkom pozivu.
Svećenički poziv naslućivao sam na jedan način i prije, no definitivno sam ga prepoznao nekako u vrijeme mature, kada je trebalo stvoriti odluku o daljnjem životnom putu. Ipak definitivnu odluku da želim krenuti putem svećeništva nisam donio odmah jer mi je nedostajalo onoga konačnog uvjerenja i hrabrosti, nego nakon dvije godine. Tada sam stupio u bogoslovno sjemenište u Zagrebu kao kandidat svoje Varaždinske biskupije.
Recite nam nešto o Vašoj formaciji u Bogosloviji.
Formacija u zagrebačkoj bogosloviji bila je uobičajena kao što je u današnjim bogoslovijama. Nisam znao puno kako je nekada izgledao bogoslovski život, nego samo fragmentarno, no ubrzo sam primijetio jedan nedostatak istinske revnosti za napredak prema savršenstvu u duhovnome životu te duh mlakosti i ravnodušnosti, s čime se nisam želio pomiriti. O tradicionalnoj latinskoj Misi – obredu koji se služio nekada, prije nego je uvedena Misa na narodnome jeziku – nisam znao ništa jer takva Misa tada u Hrvatskoj nije bila uopće dostupna. Moj prvi susret s tradicionalnom teologijom i problematikom sadašnjeg stanja u Crkvi bio je tijekom bogoslovskoga studija, na trećoj godini. Tada sam došao do knjige "Iota unum" velikoga katoličkoga filozofa R. Amerija koja na sustavan način obrađuje problem zbivanja koja su se dogodila na Drugome vatikanskome saboru i reformi koje su uslijedile nakon njega. Tu sam uvidio da doista postoji jedan ozbiljan problem u današnjoj Crkvi, gdje nemalo stvari koje se promiču i čine u Crkvi nakon sabora nije u skladu s katoličkim naukom.
Kako mislite nije u skladu s katoličkom naukom? Možete li nam o tome nešto podrobnije reći?
Krist je osnovao samo jednu Crkvu i postoji samo jedna prava vjera, a to je katolička. No danas se u ime ekumenizma promiče kao da je bilo koja religija manje ili više dobra i da se u svakoj podjednako može pronaći spasenje. Spoznao sam da katolička liturgija mora odražavati katolički nauk o svetoj Misi – da je sv. Misa nekrvna žrtva novoga zavjeta, da je Krist stvarno prisutan u Euharistiji, da je svećenik posvećeni Božji službenik putem kojega Krist obnavlja svoju žrtvu na oltaru. Zato je u tradicionalnoj Misi svećenik okrenut prema oltaru koji simbolizira Krista, upotrebljava se uzvišeni kultni jezik – latinski, ima puno uzvišenih molitava, što je sve u novome obredu uklonjeno. Ondje se Misa služi prema narodu, kao da bi se radilo prije svega o zajedničkome okupljanju, a ne o uzvišenome činu bogoštovlja. Ukinut je latinski jezik i cijeli je obred veoma antropocentrički oblikovan – u prvi se plan stavlja svećenikova osobnost putem neprestanih komentara i tumačenja i više se naglasak stavlja na zajednicu, negoli na sam čin bogoštovlja. Zato je i cijela atmosfera dosta banalizirana, putem vrlo jeftine glazbe (poglavito na tzv. Misama za mlade), nedostojanstvenoga postupanja prema Euharistiji (npr. primanjem na ruku), raznih improvizacija i predstava koje se uvode. Tako sam shvatio da je svaki katolik obvezan držati se upravo tradicionalnoga obreda jer je u njemu izražena katolička vjera prema kojoj trebamo iskazivati Gospodinu čast u bogoslužju i prema kojoj trebamo živjeti. Tako sam čvrsto odlučio ostvariti taj ideal te sam pristupio Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. u kojemu se on može u potpunosti ispuniti, dok u drugim današnjim strukturama Crkve za to, nažalost, nema razumijevanja. Stoga sam ubrzo nakon svoga svećeničkoga ređenja, 2013. godine, pristupio Svećeničkome bratstvu da bih išao putem ostvarenja toga cilja.
Katedralna crkva sv. Terezije Avilske u Subotici
Možete li nam reći nešto o Svećeničkom bratstvu sv. Pia X.?
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nastalo je neposredno nakon Drugoga vatikanskoga sabora i uvođenja novoga obreda, ne kao neki unaprijed osmišljeni projekt, nego kao potreba konkretnoga trenutka u Crkvi. Nadbiskupu Marcelu Lefebvreu obratila se skupina bogoslova koji su bili veoma zbunjeni pomutnjom koja je nastala – nezadovoljni naukom i formacijom koju su prolazili, a koja nije bila u skladu s vjekovnom katoličkom praksom – te su očajnički molili nadbiskupa Lefebvrea da nešto učini za njih. Tako je rođena ideja da se utemelji Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u kojemu će se nastavljati cjelokupna Tradicija Crkve – u nauku, bogoslužju i duhovnosti. To je privuklo brojne mlade ljude koju su osjećali svećenički poziv te prepoznali da se on može na pravi način ostvariti samo slijedeći dosljedno katolički nauk te su pristupili našoj bogosloviji. Također su se javljali brojni vjernici diljem svijeta pozivajući naše svećenike da ih posjete i utemelje ondje kapele gdje će se služiti sv. Misa po tradicionalnome obredu. No nažalost, javile su se reakcije i s druge strane – promicatelji novoga, modernističkoga usmjerenja, nisu tolerirali tradicionalni obred sv. Mise te su se borili svim snagama da on nestane. Zato se ubrzo pokrenuti progoni protiv nadbiskupa Lefebvrea i našega Bratstva, i to s najviših razina. Protiv Bratstva su nametnute određene kazne, koje međutim nisu bile valjano izrečene zato što se nikako ne može zabraniti propovijedanje dosljedno katoličkoga nauka i služenje tradicionalnoga katoličkoga bogoslužje po kojemu su živjeli toliki naraštaji naših predaka. Tako Bratstvo i tradicionalna liturgija ostaju znak osporavan u današnjoj Crkvi, čega je bio dobro svjestan, primjerice, papa Benedikt XVI. te je u nekoliko navrata u privatnim susretima ili govorima nazvao nadbiskupa Lefebvrea velikim čovjekom Crkve, a svojim motuproprijem Summorum pontificum priznao je činjenicu koju su dotada mnogi osporavali, a to je da svaki svećenik ima pravo služiti tradicionalnu sv. Misu i da mu to nitko ne može zabraniti.
Što se dogodilo s tradicionalnom misom u Hrvatskoj?
Nakon što je uveden novi obred Mise, u Hrvatskoj dugo – djelomično i zbog ograničenih uvjeta u kojima je Crkva živjela u vrijeme komunizma – nije bilo nijedne tradicionalne sv. Mise. Točnije, više od 40 godina nije se u Hrvatskoj službeno i javno služila tradicionalna latinska Misa. Tada se, prije otprilike 7-8 godina, okupila jedna skupina laika koja je uputila molbu zagrebačkome nadbiskupu da se organizira jedna takva Misa koje će se služiti u redovitome terminu. Nakon izvjesnih opstruiranja i zavlačenja sa strane mjerodavnih, ta je molba ipak prihvaćena te je određena jedna crkva u središtu Zagreba da bi se u njoj redovito mogla služiti tradicionalna sv. Misa. A naše Bratstvo započelo je svoje djelovanje u Hrvatskoj prije otprilike šest godina povremenim posjetima. Redovito djelovanje mogli smo uspostaviti prije otprilike godinu i pol. Otada smo mogli u Zagrebu i Splitu pronaći prostore u kojima smo uredili kapele u kojima se redovito – svake nedjelje – služi tradicionalna sv. Misa, a djelujemo još povremeno u Slavonskom Brodu i Rijeci te smo povezani s vjernicima diljem Hrvatske i šire koji se osjećaju privrženima tradicionalnome obredu. Osim služenja sv. Misa, naš apostolat obuhvaća i medijsko djelovanje. Imamo svoju internetsku stranicu (christusrexhrvatska.blogspot.com) na kojoj objavljujemo tekstove o tradicionalnome katoličkome nauku, moralu, duhovnosti te izdajemo časopis Christus Rex koji izlazi tromjesečno, a dosada smo mogli objaviti nekoliko tiskanih izdanja (knjiga, knjižica i letaka) čiji je cilj produbiti katoličku vjeru, posebno u ovome trenutku crkvene krize.
Ima li mladih na tradicionalnim misama?
Mladi ljudi teže idealima. Ne zadovoljavaju se prosječnošću, nego nastoje spoznati i ostvariti u svom životu uzvišene ciljeve. Zato nije čudno da mnogi od njih u svom traženju istine, traženju kako voditi pravi kršćanski život, dolaze do tradicionalne latinske Mise u kojoj prepoznaju tu uzvišenost i savršenstvo. Nakon uvođenja novoga obreda tvrdilo se da je nekadašnja liturgija samo za prošla vremena te za starije naraštaje, kao i za one koji se ne mogu prilagoditi vremenu, no stvarnost pokazuje upravo suprotno – da je ta liturgija bezvremenska (zbog čega je se naziva i Misom svih vjekova) te da privlači baš mlađe naraštaje (koje je često prethodno nisu uopće poznavali jer su odrasli na novome bogoslužju) koji tu pronalaze svu ozbiljnost i ideal kako živjeti katoličku vjeru. Krist nas potiče da se ne bojimo istine, nego da mu otvorimo svoje srce da bi On u nama mogao potpuno živjeti, a to jedinstvo i povezanost s Njime zasigurno ćemo ostvariti vjernošću onome što je Crkve uvijek vjerovala i činila.
Razgovor vodio: Ivan Čavrgov
