Usrdna molba Svetom Ocu mons. Fellaya u povodu Sinode
Sveti Oče,
s najvećim nemirom danas oko nas konstatiramo sve veće propadanje braka i obitelji, izvora i temelja cijelog ljudskog društva. Ovo rastakanje sve se više ubrzava, osobito zakonskom promidžbom najnemoralnijih i najizopačenijih oblika ponašanja. Božji zakon, također i naravni, danas se javno gazi, najteži se grijesi na dramatičan način umnažaju i vape za osvetom u Nebu.
Sveti Oče,
ne možemo Vam skriti da nas je prvi dio Sinode posvećen „Pastoralnim izazovima o obitelji u kontekstu evangelizacije“ dovela u stanje najviše pripravnosti. Čuli smo i pročitali iz usta osoba koje su crkveni velikodostojnici – koji se služe Vašom podrškom, a da se to ne opovrgava – tvrdnje tako protivne istini, tako suprotstavljene jasnom i trajnom crkvenom nauku o svetosti braka da je naša duša poradi toga bila duboko potresena. Ono što nas još i više uznemiruje jesu neke Vaše riječi koje daju razumjeti da bi mogao postojati razvoj nauka kako bi se odgovorilo novim potrebama kršćanskog puka. Naš nemir dolazi od osude koju je sveti Pio X. formulirao u enciklici Pascendi, slične prilagodbe dogme jesu zahtjevi koji se danas iziskuju. Sveti Pio i Vi, Svetosti, dobili ste puninu vlasti naučavanja, posvećivanja i upravljanja u poslušnosti Kristu koji je Glava i Pastir stada u svakom vremenu i na svakom mjestu i kojemu Papa mora biti vjerni namjesnik na zemlji. Predmet dogmatske osude ne može vremenom postati praksa koja je pastoralno dopuštena.
Bog koji je stvorio narav želio je čvrsto jedinstvo muškarca i žene radi uzdržavanja roda ljudskoga. Objava Staroga zavjeta nas poučava na najjasniji način da je brak, jedan i nerazrješiv, između muškarca i žene, ustanovio izravno Bog i da su njegova bitna obilježja oduzeta slobodnom izboru ljudi kako bi ostali pod vrlo osobitom božanskom zaštitom: „Ne poželi žene bližnjega svoga“. (Iz 20,17).
Evanđelje nas uči da je sam Isus kao Njegov vrhovni autoritet za sve vijeke ponovno ustanovio brak koji je iskrivila ljudska pokvarenost u njegovoj prvotnoj čistoći: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6).
Slava je Katoličke Crkve da je tijekom stoljeća unatoč ugrozama i kušnjama od sviju branila ljudsku i božansku stvarnost braka. Uvijek je držala visoko na cijeni stijeg vjernosti, čistoće i plodnosti koje obilježavaju istinsku bračnu i obiteljsku ljubav premda su je pokvareni ljudi napustili samo zbog tog razloga.
Dok se bližimo drugom dijelu Sinode posvećene obitelji držimo na savjesti da moramo izreći Apostolskoj stolici duboku tjeskobu koju osjećamo na pomisao o „zaključcima“ koji bi se mogli predložiti ovom prigodom, ako bi u žalosnom slučaju trebali predstavljati nov napad na svetost braka i obitelji, novo slabljenje stanja u kojem se nalaze bračni parovi i obiteljski domovi. Naprotiv, nadamo se od svega srca da će Sinoda zbilja učiniti djelo milosrđa podsjećajući radi dobra duša na cjeloviti i spasonosni nauk o braku.
Posve smo svjesni, u trenutačnom kontekstu, da osobe koje se nalaze u neregularnim bračnim situacijama treba pastoralno pratiti, sa samilošću, kako bi im se pokazalo milosrdno lice Boga ljubavi kojega Crkva daje upoznati. Međutim, Božji zakon, izraz Njegove vječne ljubavi za ljude, u sebi samome predstavlja vrhovno milosrđe za svako vrijeme, svaku osobu i svaku situaciju.
Mi dakle molimo da evanđeoska istina o braku koju bi Sinoda morala proglasiti ne bude izdana u praksi mnogostrukim „pastoralnim iznimkama“ koje bi joj izopačile izvorni smisao ili zakonodavstvom koje bi joj gotovo automatski ukinulo stvarni domašaj. O ovoj točci ne možemo prešutjeti da će nedavne kanonske uredbe motuproprija Mitis iudex Dominus Iesus koje olakšavaju ubrzane izjave o ništavnosti zbiljski otvoriti vrata postupku „katoličke rastave“ pod drugim imenom, usprkos izjavama o nerazrješivosti braka kojima je popraćen. Ove uredbe slijede razvoj današnjih običaja ne tražeći da ih ispravljaju prema božanskom zakonu; kako onda ne biti potresen sudbinom djece koja su rođena u ovim poništenim brakovima po hitnom postupku koji će biti žalosne žrtve „kulture odbacivanja“?
U XVI. stoljeću papa Klement VII. odbacio je rastavu koju je tražio engleski kralj Henrik VIII. S obzirom na prijetnju anglikanskog raskola Papa je unatoč pritiscima zadržao nepovredivi nauk Krista i Njegove Crkve o nerazrješivosti ženidbe. Hoćemo li sada vidjeti da se njegovu odluku ne priznaje zahvaljujući „crkvenopravnom pokajničkom činu“?
U našim danima, svugdje u svijetu, brojne obitelji hrabro ustaju protiv građanskih zakona koji podrivaju naravnu i kršćansku obitelj i koji jasno ohrabruju besramne oblike ponašanja protivne najelementarnijem moralu. Zar će Crkva napustiti one koji, kadšto i na vlastitu štetu, i uvijek uz podsmijeh i uvrede, nastavljaju s tako nužnom i teškom borbom? Bilo bi to katastrofalno protusvjedočanstvo i bilo bi za ove ljude izvorom gnušanja i obeshrabrenja. Crkveni ljudi pak snagom vlastitog poslanja moraju im biti jasan i temeljni oslonac.
Sveti Oče,
poradi časti našega Gospodina Isusa Krista, poradi utjehe Crkve i svih katoličkih vjernika, poradi dobra cijelog ljudskog društva u ovom ključnom trenutku Vas usrdno molimo da se preko Vas u svijetu ponovno zaori riječ istine, jasnoće i čvrstoće u obranu kršćanskog odnosno naprosto ljudskog braka, kao potpora njegovu temelju, dakle razlici i komplementarnosti spolova, kao potpora njegovoj jedinstvenosti i nerazrješivosti. Sinovski Vas usrdno molimo da se preko Vas zaori riječ koju prate učinkovite mjere koje pokazuju Vašu potporu katoličkoj obitelji i u djelima.
Ovu poniznu molbu povjeravamo zaštiti svetog Ivana Kristitelja koji je podnio mučeništvo jer je javno štitio svetost i jedinstvenost ženidbe od svjetovne vlasti koja je bila sablažnjivo „ponovno vjenčana“; moleći Preteču da Vašoj Svetosti dade hrabrost da pred svijetom podsjeti na istinski nauk o naravnom i kršćanskom braku.
Na blagdan Gospe od sedam žalosti, 15. rujna 2015. godine.
+Bernard Fellay
Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
