,,Da bismo mogli izraziti zlo, stvorili smo si simboličke figura poput đavla“. Ovim riječima je nedavno izazvao pozornost Arturo Sosa Abascal, isusovački general. Takva izjava iz ustiju jednog od najviših crkvenih ljudi može zapanjiti, ali nažalost u stvarnosti nije iznenađujuća jer odražava stav koji je u teološkim krugovima vrlo raširen. Ozbiljne vjerske istine potisnuti u svijet legendi vrijedi danas kao moderno, up-to-date i prosvijećeno; jer, konačno, ne želimo da nam se cijeli svijet smije. Ljubav prema svijetu je, uostalom, nespojiva s ljubavlju prema istini. Jer postojanje demona kao i pakao koji je za njih stvoren, su od Boga objavljene istine koje su u Svetom Pismu naročito potkrijepljene te od Crkve definirane kao dogme. Ne moći ili ne htjeti uvidjeti ono očito naziva se sljepoća duha, koja je prema sv. Tomi Akvinskom jedna od četiriju rana duše uzrokovanih istočnim grijehom. Sljepoća duha ne znači u prvom redu nedostatak spoznajne moći – njome su pogođeni i visokointeligentni ljudi, nego se ona sastoji u jednoj čudnoj kratkovidnosti koja ne uviđa daljnje, duhovne i nadnaravne zbiljnosti onkraj materijalnog svijeta. U kojoj je mjeri ta sljepoća zahvatila čovjeka spoznajemo na činjenica da moderna misao počiva na filozofskom načelu agnosticizma, koji osporava svaku nadosjetilnu spoznaju istine. Za agnosticiste su posebice pitanja o onostranom životu i čovjekovoj sudbini jednom zauvijek zapečaćena knjiga. Pri čemu je za njih i za agnosticistički zadahnute teologe, paradoksalno, jedno ipak istinito: nema pakla!
Ako je ikada bilo opasne politike zabijanja glave u pijesak (poput noja), onda je to ta. Ljudi vjeruju da kada zatvore oči pred tom neugodnom zbiljnošću, da su ju se tada oslobodili. Od antike se noju pripisivalo da u opasnosti zabija glavu u pijesak, što on u stvarnosti ne čini. Ali ljudi da! A koliko tek katolika to čini!
Ova 'nojeva metoda' posebno obilježava stav duha u današnjem vremenu. Još se nikada nisu neizbježne zbiljnosti, naročito briga oko vječnog spasenja i opasnosti vječne propasti, tako sustavno izbjegavale kao danas.
Zato bi trebala biti nužna zadaća Crkve da otupjele ljude uputi na te ozbiljne zbiljnosti, da im jasno posvijesti da imaju dušu koju trebaju spasiti za svoj vječni život. Ali događa se upravo suprotno! Ako se pojedini svećenici i odvaže podsjetiti na ozbiljnost života, upast će u nevolje ili čak biti otpušteni. Ako si nebrojeni crkveni pastiri moraju predbaciti da zakazuju u kojoj od svojih obveza, onda je to ova krivična nebriga za vječno spasenje ljudi i tlačenje onih koji još uistinu žele voditi duše prema Nebu.
Kada se Majka Božja ukazala u Fatimi, željela nam je, unaprijed spoznajući tu strašnu sljepoću duha, dati lijek. Prije točno 100 godina, 13. srpnja 1917., troje djece vidjelaca vidjelo je pakao. To je viđenje za njih bilo tako strašno, da bi po izjavi sestre Luciji bili umrijeli, da ih posebna Božja milost nije uzdržala na životu.
Samo da bi nas izliječila od te sljepoće, upozorava nas tako snažno naša preljubezna nebeska Kraljica o opasnosti pakla i neprestano opominje da molimo i žrtvujemo se za obraćenje grešnika, da ne propadnu. Sestra Lucija zato je sasvim dosljedno rekla: ,,Nije moja zadaća svijetu navijestiti materijalne kazne, koje će ga sigurno snaći, ako svijet ne bude molio i činio pokoru. Ne, moja je zadaća svima pokazati prijeteću opasnost u kojoj se svi nalazimo – opasnost da zauvijek izgubimo naše duše ako ostanemo tvrdokorni u grijehu“.
Kako uz to Majka Božja poznaje tvrdokornost nevjere, ona naviješta istog 13. srpnja jedno čudo kao božanski dokaz istinitosti ukazanja: ,,U listopadu ću učiniti veliko čudo da bi svi vjerovali“. Kada je ona 13. listopada ispunila svoje obećanje, palo je skoro 100.000 očevidaca pogođeni silom čuda Sunca na koljena, bili to vjernici, ateisti ili sumnjičavi. Nijedan razboriti čovjek nije mogao opovrgnuti činjenične dokaze.
Neka Gospa Fatimska u godini ,,njezine“ velike obljetnice ponovno izlije svoje svjetlo na čovječanstvo, otvori mu oči za čudesni svijet Božji te ga izliječi od njegove sljepoće duha, da bi (po mogućnosti) svi koji su vođeni milošću, s radošću i revnošću koračali putem prema Nebu.
p. Stefan Frey
