Christus Rex |
|
Posted: 08 Jul 2017 12:27 AM PDT
Danas slavimo spomendan sv. Ćirila i Metoda što je zgodna prilika da se po prvi puta u našoj kapeli služi sv. Misa po tradicionalnom staroslavenskom obredu. To je isti rimski obred kakav se služi na latinskom, jedina je razlika u jeziku – što se kod nas u Dalmaciji, Primorju, Lici, na otocima, služila i druga varijanta rimskog obreda na staroslavenskom jeziku. To je jedna časna tradicija koja potječe od sv. Ćirila i Metoda i njihovih učenika. Ova dvojica braće bili su u 9. st. poslani misionirati – privesti evanđelju slavenske narode. Najprije su bili upućeni od bizantskog cara Mihaela III. u Moravsku gdje su, kako nam govori današnje čitanje u časoslovu, u kratko vrijeme priveli narod Kristovoj vjeri. Potom su bili pozvani u Rim kod pape Nikole I. da on ispita njihovo djelovanje i on ih je u tome podržao te su ubrzo potom bili zaređeni za biskupe.
Jedan od braće, Konstantin, je postao redovnik te je uzeo ime Ćiril i ubrzo potom umro svetom smrću. A Metod je nastavio svoje djelovanje među raznim slavenskim narodima. Rimski časoslov spominje kao područja njegovog djelovanja Češku, Panoniju, Bugarsku, Dalmaciju, zatim Poljsku, i konačno da je dopro sve do Moskve i da je utemeljio Kijevsku biskupiju. U svim tim zemljama sveta su braća – prije njihovog odlaska u Rim, i sv. Metodije kasnije sam, nastojali djelovati istinski misionarski, donoseći slavenskim narodima evanđelje na njima razumljiv način. Oni su promicali pismenost i kulturu u tim narodima – izradili su posebna pisma, a preveli su i sv. Pismo i liturgijske knjige na njihove narodne jezike. Tako su se razvili posebni mjesni običaji i tradicije, koje su se na nekim mjestima trajno sačuvale. Tako je to bilo u pojedinim krajevima kod nas, gdje je bilo župa u kojima se služio pretežito ili isključivo staroslavenski obred. Tako je to bilo i u Splitskoj nadbiskupiji i radosni smo što možemo na jedan mali način podsjetiti na to, a možda i pridonijeti obnovi ove tradicije. Tu su također druge posebnosti koje su vlastite za cijelo područje Hrvatske i ondje gdje se služilo na latinskome – da smo mi Hrvati imali cijeli Rimski obrednik s blagoslovima na hrvatskome, da su se poslanica i evanđelje mogli pjevati na hrvatskome, da su se normalno pjevale pučke Mise umjesto ordinarija, da su obredi Velikog tjedna bili gotovo u cijelosti na hrvatskome – što smo već mogli djelomice upriličiti u ovoj kapeli.
U prvim stoljećima Crkva se formirala u pet glavnih patrijaršijskih sjedišta: Rim, Carigrad, Jeruzalem, Aleksandrija i Antiohija. U svakoj od patrijaršija razvio se vlastiti obred, odnosno obredna skupina koje su u tim područjima zadržane i danas (uz njih je nastao i armenski obred kao vlastita skupina, a Jeruzalem je potpao pod antiohijski ili zapadno-sirski obred). U Crkvi dakle osim rimskog obreda postoje još četiri vrste obreda, od kojih se svaki dijeli još na određene podvrste. Svi su ti obredi jednako časni i dostojanstveni i odražavaju svetost i uzvišenost božanskih otajstava koja se ostvaruju u bogoslužju. Mi pripadamo rimskom obredu – tradicionalanom rimskom obredu, jer moderni ili novi obredi ne mogu postojati, oni su od Crkve osuđeni i ne možemo na njima sudjelovati. Novi red Mise koji se služi po našim crkvama je primjer toga – Crkva ne može uvoditi nove obrede koji bi bili identični obredima krivovjernika jer su opasni za vjeru i takvi su obredi nezakoniti.
A svi obredi sviju pet obrednih skupina su u pravom smislu tradicionalni zato što su utemeljeni i razvili se iz bogoslužja koje su nam ostavili sami apostoli i njih je Crkva dužna čuvati. U našim krajevima se možemo još susresti s bizantskim obredom kod grkokatolika, koji su katolici isto kao i mi, samo što se služe drugim obredom koji je jednako vrijedan i častan kao rimski obred. A rimski obred ima, kao i drugi obredi, svoje podvrste. U pojedinim redovima su se razvili vlastiti obredi, kao kod dominikanaca i kartuzijanaca. U okviru rimske, zapadne Crkve, imamo ambrozijanski obred koji se služi u Milanskoj nadbiskupiji, zatim mozarapski obred koji se zadržao u Toledu u Španjolskoj, a tu ubrajamo i staroslavenski ili kako se kod nas zna reći – glagoljaški obred. Uz taj obred razvile su se posebne tradicije u vezi napjeva i običaja koje sadrže u sebi veliko bogatstvo. A sve je to u većoj mjeri nakon uvođenja novog reda Mise odumrlo. Novus ordo promiče površnost, banalnost koja istiskuje svaku uzvišenost i dubinu koju susrećemo u tradicionalnom obredu, pa je ta sudbina zadesila i staroslavenski obred koji je gotovo posve nestao. U Crkvi dakle osim one opće Tradicije, koja je u našem, rimskom obredu, propisana odredbama Rimskog misala, postoje i mjesni običaji ili tradicije. I ti su običaji jedno veliko blago Crkve koje izražava svetost i uzvišenost božanskih otajstava. Dapače, njihova je vrijednost tako velika da kanonski zakonik definira da je običaj najbolji tumač zakona, on kao dio Tradicije obvezuje svakog od nas i želimo zato pridonijeti, i molimo da bi se zagovorom sv. Ćirila i Metoda ponovno u našim krajevima obnovila i ta tradicija koje predstavlja jedno istinsko blago Crkve, koja je katolička – sveopća, ali i živi u posebnostima, u običajima, na različitim mjestima na poseban način.
Sv. Ćiril i Metod bili su misionari poslani dotad uglavnom nekrštenim narodima i puku. Mi živimo danas u svijetu koji je doduše većim dijelom na papiru kršćanski, ali se u praksi sve više udaljava od Boga. On postaje indiferentan prema religiji i zaokuplja se materijalnim dobrima i užicima i tako otpada od Boga. Gospodin nam je otkrio koji je put spasenja za ovaj svijet u ovim turbulentnim vremenima – to je pobožnost Njegovom Presvetom Srcu i Bezgrješnom Srcu Marijinom. Danas je prvi petak u mjesecu posvećen Srcu Isusovom i preporučimo zato sami sebe i naše bližnje tom božanskom Srcu da bi nam ono svima bilo izvor milosti i spasenja, da bismo bili vjerni Tradiciji jer samo to je pravi put koji vodi spasenju. Sv. Maksimilijan Kolbe, veliki apostol Bezgrješne, navijestio je jednom svećeniku, svom redovničkom bratu, da će doći vrijeme velikih turbulencija u Crkvi, kada će zavladati velika pomutnja. Poručio mu je: đavao poznaje sv. Pismo, ali je u paklu, vjernost Tradiciji je ta koja će te dovesti u Nebo. Taj isti svećenik nastavio je služiti tradicionalnu Misu i nije prihvatio kobne, destruktivne reforme. Bio je izbačen iz kapucinskog reda i umro je praktički u progonstvu, ali vjeran tradicionalnom obredu. Sv. Maksimilijan dobio je takav proročki dar da je ovom svećeniku prorekao i dan smrti i sve se, doista, ostvarilo. Budimo i mi vjerni Tradiciji u njezinoj cijelosti, raznolikosti i bogatstvu, ljubeći Crkvu koja nam otkriva ljepotu svoga otajstva u svojim bogoslužnim obredima. Amen.
p. Marko Tilošanec
|
