Obnova – časopis za kulturu, društvo i politiku, objavio je u svojem posljednjem broju intervju s p. Markom Tilošancem, svećenikom Bratstva sv. Pija X., u kojemu se dotiču teme pojma Tradicije, poslanja Bratstva, stanja u Crkvi – napose našoj hrvatskoj te katoličkog nauka o društvenom uređenju. Tekst intervjua donosimo u nastavku.
Poštovani p. Tilošanec, najprije Vam zahvaljujemo što ste pristali govoriti za ovaj broj „Obnove“, koji za temu ima Tradiciju. Za početak razgovora zanima nas kako općenito ocjenjujete značenje tradicije za ljudsku kulturu, znanost, odgoj, obrazovanje...?
Čovjek se rađa i živi u zajednici – on ulazi u ljudsku povijest ne kao izolirana jedinka, nego kao društveno biće sa svim značajkama okoline u kojoj se nalazi. U svojem osobnom razvoju on prima odgoj i obrazovanje na temelju stečevina dotičnog naroda i vremena i nemoguće mu je potpuno se odvojiti od svoje okoline i živjeti kao da ga se ta stvarnost ne tiče. Temeljni je ljudski stav općenito – makar na jednoj podsvjesnoj razini, da se čovjek treba držati kulturne i duhovne baštine koju je stekao kroz svoju prošlost. To je naprosto dio njegove naravi, a i potpuno je logično da primamo veliki dio ljudske mudrosti od naših predaka kroz njihovo iskustvo i dosege ljudskog duha. Ako pogledamo samo razinu tehnike – u kojoj su uistinu mogući veliki skokovi i prave revolucije i otkrića, ipak neke temeljne spoznaje ostaju iste i nemoguće ih je zaobići. Tim više to vrijedi za djelatnosti ljudskog duha u strogom smislu – kulturu, obrazovanje, ćudoređe, koji počivaju na nematerijalnom, duhovnom temelju, a kao što već samim razumom spoznajemo – ljudska duša je besmrtna, stvorena od Boga te stoji pod Božjom vlašću – koji upravlja ovim svijetom. Čovjek spoznaje svojim razumom objektivni moralni zakon koji je upisan u njegovu narav i to je upravo temelj na kojemu se mora osnivati sva djelatnost njegovog duha.
Naše je hrvatsko i europsko društvo kršćansko. To možemo s pravom ustvrditi u povijesnom kontekstu, i unatoč suvremenom tragičnom procesu sekularizacije. Katolička je vjera izgradila cjelokupnu europsku civilizaciju u svim njezinim segmentima. Upravo je Katolička crkva bila ta koja je dala početke visokim obrazovnim, sveučilišnim ustanovama i vodila ih, pridonosila razvoju književnosti i jezika, koja je uvijek bila mecena visoke umjetnosti kojoj se svi danas divimo (i koja je svoje nadahnuće nalazila upravo u vjerskim temama!), kao i prirodnih znanosti – dovoljno je pogledati koliko su samo redovnici, poglavito isusovci, svojim genijem pridonijeli njihovom razvoju. Danas se te bitne i očite činjenice, nažalost, žele potisnuti i ne daje im se nikakva važnost – dapače, povijesni život i djelovanje Crkve prikazuje se na jedan lažan, mitološki način kako bi se cjelokupna stvarnost oblikovala prema revolucionarnoj, indiferentističkoj i relativističkoj paradigmi. To je upravo taj protutradicionalni duh koji donosi sa sobom kobne posljedice za naš osobni i cjelokupni društveni život, što se očituje u sve većoj moralnoj dekadenciji. Te su nove ,,vrijednosti“ koje se žele današnjem čovjeku nametnuti duboko protivne ne samo kršćanskom viđenju svijeta, nego i uopće naravnom ljudskom shvaćanju. I zato ako nam je istinski stalo do cjelovite obnove našeg društva, moramo se vratiti pravim vrijednostima, pravoj kulturnoj i duhovnoj baštini, a to je ona koju je naš narod izgradio kroz tolika stoljeća na temelju svoje katoličke vjere. Samo na tom temelju moguće je graditi svaki napredak i razvoj ljudskog duha, ali i onaj vremeniti.
Možete li nam objasniti pojam i značenje tradicije za Crkvu, za njezin nauk, duhovnost, disciplinu i život?
Katolički nauk uči nas da postoje dva izvora Božje objave – prvo je ona pisana koju nalazimo u knjigama sv. Pisma, a drugo je usmena objava sadržana u propovijedanju Kristovom i apostola, a nazivamo je sv. Predaja ili Tradicija. Oba izvora imaju isti božanski izvor i isto nadahnuće, a važnija je sv. Predaja utoliko što je ona prvotna i iz nje je nastalo sv. Pismo kao zapis Kristovih riječi i djela i apostolske poruke. Sama ta činjenica govori nam o važnosti tradicije, a od ove Tradicije kao božanskog izvora objave (pisano ,,velikim slovom“) razlikujemo tradiciju kao skup običaja i praksi (pisano ,,malim slovom“) u teologiji, bogoslužju, duhovnosti, disciplini. Ta tradicija, iako nije apsolutno nepromijenjiva kao ona božanska, opet obvezuje Crkvu jer je ona praktični izraz i oblikovanje božanske Tradicije u životu Crkve. Zato je Crkva uvijek nastojala brižno čuvati svoje bogoslužje, stegu, teološku i duhovnu baštinu i nije dopuštala nikakve radikalne promjene. S vremenom su se, naravno, pojedini oblici mijenjali, no to je uvijek bilo polagano i postupno, s ciljem njihovog usavršenja, a nikako na radikalan i revolucionarni način. Zato možemo reći da je sama bit Crkve Tradicija jer njezin život počiva na prenošenju i predaji tog blaga koje je ona primila od apostola i svetaca, u skladu s riječi sv. Pavla: ,,Predadoh vam ono što i primih“ (1 Kor 15,3).
Kako gledate na ulogu tradicije u Katoličkoj crkvi u novije doba, nakon promjena koje je donio Drugi vatikanski sabor? Kako su se te saborske promjene konkretno očitovale i koje su njihove implikacije?
Drugi vatikanski sabor dogodio se u kulturološki najturbulentnijem razdoblju prošlog stoljeća. Šezdesete su godine vrijeme studentskih nemira, prosvjeda protiv Vijetnamskog rata i hipi-pokreta te popratnih pojava – rock-glazbe, opijata i općenite težnje za odmakom od ustaljenih putova, eksperimentiranjem i iskorakom prema nečemu novome. Na političkom je planu to razdoblje hladnog rata i još uvijek nastojanja za mentalnim oporavkom od strahota Drugog svjetskog rata. Upravo u tom povijesnom trenutku Crkva je, osluškujući znakove vremena kao što to ona uvijek mora činiti, učinila to ne kako bi pomogla čovjeku i svijetu da svoje djelovanje oblikuje i ispravi u svjetlu Evanđelja i katoličkog nauka, nego da bi sama mijenjala svoj život i prilagođavala se čovjekovim težnjama. Tako je ovaj sveopći pacifizam kao ideologija koja ne proizlazi iz onog pravog mira koji je Krist dao svijetu svojom pobjedom nad smrću, nego se sastoji u političkom programu koji ima pred očima samo zemaljske ciljeve, ušao na velika vrata u Crkvu. To se očitovalo prije svega u samim motivima koje je izrazio papa Ivan XXIII. pri sazivanju Koncila. On je izjavio da Crkva treba ,,otvoriti prozore“ svijetu. Što to točno znači? Naravno da Crkva uvijek treba biti otvorena za svakog čovjeka da mu navijesti poruku spasenja – izaći mu u susret s razumijevanjem za njegovu životnu situaciju, ali opet čvrsta u svojim stavovima, no u praksi se ova parola shvatila tako da se Crkva treba prilagoditi svjetovnim idejama i stremljenjima te po njima preoblikovati svoj život – sve one oblike koji spadaju pod njezinu tradiciju. Ironija je povijesti da je sam papa Pavao VI. – koji je još izričitije zastupao tu istu liniju, kasnije zapravo nesvjesno kao odgovor na tu parolu priznao da je kroz neku pukotinu u Crkvu ušao ,,dim sotonin“.
Tako se kroz složeni proces dvoznačnih izjava koje su liberalni prelati uspjeli ubaciti u tekstove – koji su se prethodno skrivali, a sada su dočekali priliku da svoje ideje provedu u djelo; kao i izjava izričito nespojivih s tradicijom Crkve, krenulo u radikalno preoblikovanje dominantne teologije, bogoslužja te discipline Crkve. Nametnuli su se moderni teolozi koji su svoje ideje oblikovali na svjetovnim filozofijama i zabludama, uveden je novi obred Mise i sakramenata koji radikalno odstupaju od tradicionalnih te su zapravo podudarni s obredima nekatoličkih zajednica (protestanata), a i sama disciplina je drastičnopopustila, što je sve dovelo do velike revolucije u vjeri i životu Crkve.
Zanima nas kako su se promjene o kojima smo govorili u prethodnom pitanju odrazile na Hrvatsku? I u čemu se naš crkveni život razlikuje od onoga u zapadnim zemljama?
Poznato nam je u kakvim se društvenim prilikama nalazila Hrvatska u vremenu komunističkog režima i koliko su one otežavale život Crkve, koja je bila izložena što otvorenim, što suptilnim progonima. Veliki je paradoks da su komunističke represije u tom pogledu upravo spriječile punu provedbu pokoncilskih reformi te kao što je naš društveni i gospodarski razvoj za vrijeme komunizma bio zakočen, isto to mogli bismo reći i za crkveni, samo u ovom pogledu u pozitivnom smislu. Izolacija u kojoj je Crkva živjela u to vrijeme pogodovala je tome da se tradicija u izvjesnoj mjeri očuva i da Hrvatska ostade pošteđena onih divljih revolucionarnih reformi kakve su harale po zapadnim zemljama. Mogli bismo reći da ta relativno konzervativna klima – u usporedbi sa zapadnim zemljama, obilježava naš crkveni život i danas, uz činjenicu da revolucionarni proces od stjecanja hrvatske slobode i samostalnosti teče brže i nastoje se što vjernije oponašati modernistički uzori sa zapada te im se što više približiti.
Možemo li naše biskupe ocijeniti kao pristaše progresivne ili tradicionalne struje? Na društvenome planu većinu biskupa nedvojbeno se može označiti kao političke konzervativce...
Tijek provedbe pokoncilskih reformi možemo kod nas dobro pratiti po slijedu naraštaja biskupa i njihovog mentaliteta. Možemo reći da su dobar dio onih biskupa koji su živjeli neposredno u vrijeme nakon koncila bili prilično tradicionalno orijentirani – da su zadržali onaj stari duh u kojemu su nastojali tumačiti i provoditi sve ono što je bilo nametnuto za provedbu. Primjer toga je bio kardinal Šeper, koji je nastojao reforme što je više moguće uskladiti s tradicijom. Već ona sljedeća generacija je zadržala staru pobožnost i duhovnost, ali je polako izgubila osjetljivost za onaj čvrsti tradicionalni duh koji je označavao borbu protiv teoloških zabluda. Ogledni primjer je kardinal Kuharić koji je bio izvanredno pobožan i duhovan čovjek, ali nažalost bez dovoljne svijesti o opasnosti modernističkih zabluda i bez spoznaja koji se destruktivni procesi odvijaju u Crkvi.
Tu bih htio spomenuti, nadovezujući se na prethodno pitanje, u kojem su se konkretnom obliku ti procesi kod nas očitovali. U teološkom svijetu nametnulo se kod nas nekoliko imena (Šagi-Bunić, Turčinović, Bajsić, Duda…) kao autoriteti i veličine čije se mišljenje uzimalo mjerodavnim. Njih se isticalo kao referentne točke za tumačenje zbivanja u Crkvi i putokaz što treba činiti. U stvarnosti je ta skupina zastupala liberalnu i progresivističku teologiju, ali ne samo to: oni su u duhu tog istog zbližavanja s duhom vremenu kojemu je koncil dao poticaj, osnovali ,,Teološko društvo Kršćanska sadašnjost“ koje je bilo kolaboracionističko udruženje, nastalo u dogovoru s komunističkim vlastima i s njihovim odobrenjem. Sam Vatikan je nametnuo sankcije protiv njihovih članova: zabranjeno im je svako napredovanje na teološkim fakultetima, neki naši biskupi su im zabranili djelovanje u svojim biskupijama, ali kardinal Kuharić je to, primjerice, tolerirao i prešutno ih podržavao te su oni svojim makinacijama uspjeli zavladati crkvenim strukturama. Oni su onda odgojili cijele naraštaje teologa i svećenika te ih se danas uzima kao hrvatske teološke, ,,koncilske“ ikone.
Kod već sljedeće generacije biskupa – koja odgovara danas već starijim ili nedavno umirovljenim biskupima, od tradicije se zadržao, kao što dobro primijećujete – društveni konzervativizam. Ali tome bismo, imajući cijeli sliku pred očima, trebali dodati – ,,samo“, jer se onaj jasan teološki stav pomutio i polako, ali sigurno, nestaje. Doista možemo čuti kako naši biskupi prokazuju zablude i zločine komunizma, sjećamo se njihovog zalaganja za neradnu nedjelju, progovaraju o obrani nacionalnih interesa, ali ako u tome nedostaje onaj pravi temelj katoličkog nauka i pruža se podrška modernističkim zabludama i njihovim glavnim proponentima, radi se nažalost samo o gradnji kuće na pijesku koja neće dugo potrajati.
To nažalost možemo ustanoviti kod posljednje, nove generacije biskupa, koja se pod utjecajem aktualnog nuncija oblikuje u skladu s usmjerenjem pape Franje. Što reći, primjerice, o postupku biskupa Košića – koji pripada jednoj generaciji biskupa koja je nagovještaj ove nove te zna sasvim jasno očitovati konzervativne društvene stavove, a s druge strane ,,blagoslivlja“ izgradnju džamije u onom istom gradu gdje je kršćanska vojska izvojevala jednu od najvažnijih pobjeda protiv Turaka tako da u spomen na to i dan danas svakodnevno zvone zvona? Ili o izjavi biskupa Uzinića da su islamski doseljenici tu da nam povećaju natalitet? Tome bih dodao da je jedan drugi biskup – koji inače slovi za konzervativnog, jednom uglednom aktivistu odbio dati podršku za referendum o definiciji braka. Primjeri bi se mogli navoditi dalje, no vjerujem da sve ovo jasno pokazuje koliko je važno čuvati tradiciju u cjelovitosti jer ovaj kompromisni, relativistički duh vodi do sve većeg udaljavanja od katoličkog nauka.
Pripadate Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. koje odbacuje mnoge novotarije Drugoga vatikanskog sabora, Sabora koji nije proglasio niti jednu dogmu, što je važno apostrofirati za čitatelje. Koje stavove zastupa Bratstvo i kakav je njegov odnos prema crkvenim vlastima?
Nadbiskup Marcel Lefebvre osnovao je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u jeku početnog buktanja koncilskih reformi radi formacije svećenika koja je temelj života i razvoja Crkve, i pritom se uvijek držao jasnog načela da je katolička vjera potrebna za spasenje i, dok držimo vjerno poslušnost koju dugujemo crkvenim pastirima kojima je ta vlast dana od samog Krista, opet ne postoji nikakav viši zakon koji bi mogao nekoga prisiliti da kompromitira svoju vjeru u ime poslušnosti. Zato svim srcem prihvaćamo i poštujemo sve ono što papa i biskupi čine za širenje katoličke vjere, dok s druge strane ne možemo pristati na ono što ide za njezinim potkopavanjem i protivno je katoličkom nauku i tradiciji. Kako je nadbiskup Lefebvre kazao u svojoj znamenitoj propovijedi 1988. prigodom ređenja 4 biskupa: da je on samo pismonoša koji prenosi poruku koji smo svi mi primili od apostola. To je dužnost sviju nas i moramo vjerno čuvati taj nauk čistim i neokrnjenim, a najbolje jamstvo toga bit će naša vjernost vjekovnoj tradiciji Crkve.
Koji je stav „moderne“ Crkve prema Tradiciji i u kojoj se mjeri favorizira ili tolerira Tradicionalna misa?
Naše Bratstvo drži kontakte s brojnim biskupima i svećenicima diljem svijeta koji prema svojim mogućnostima podržavaju naš rad. Naše je poslanje formacija svećenika i otvoreni smo za kontakte i suradnju sa svima koji uistinu žele pridonijeti dobru Crkve. No isto tako ima u Crkvi brojnih biskupa i svećenika koji, dok se zalažu za ekumenizam i međureligijski dijalog te ne vide ništa sporno u skandaloznim činima kao npr. međureligijski skup u Asizu (gdje su pape molili za mir zajedno s predstavnicima najrazličitijih religija), prema Bratstvu i svima koji se zalažu za tradiciju Crkve gaje veliku odbojnost, do razine prezira. To je jasno očitovanje onog duha koji je svojedobno papa Benedikt XVI. nazvao ,,diktaturom relativizma“ gdje sve prolazi, samo ne zahtjev za objektivnom istinom. Kriza je nažalost u Crkvi dosegla takve razmjere da većim dijelom prema tradicionalnoj Misi prevladava ili antagonizam, ili jednostavno potpuna nezainteresiranost. No s druge strane, kako se situacija sve više pogoršava, sve više ljudi počinje uočavati razloge koji dovode do takvog stanje te se propitkivati i tražiti odgovore, do kojih na kraju i dolaze i pronalaze ih u tradiciji. Vjerujem da će se taj trend i dalje nastavljati i da će dovesti do polaganog, ali sigurnog utvrđivanja (možemo reći i razdvajanja) pozicija onih koji su beskompromisno za katolički nauk, i onih koji su vjeru očito kompromitirali i izgubili.
U čemu je „tajna“ ili „misterij“ Tradicionalne mise?
Jednom riječju mogli bismo obred tradicionalne Mise označiti kao naprosto teocentričnim – onim u kojem je Bog doista u središtu i sve je – u cijelosti obreda kao i u pojedinim sastavnim elementima, usmjereno na iskazivanje hvale, časti i klanjanja svemogućemu Bogu. To je izraženo prije svega usmjerenjem liturgijske molitve, gdje je svećenik okrenut prema oltaru koji simbolizira samog Krista, a ne prema narodu, jer se Kristova žrtva prinosi nebeskom Ocu, a ne narodu. Tu je zatim latinski jezik koji je uistinu kultni jezik i izraz je uzvišenosti otajstva. Potom dolaze brojna poklecanja, znakovi križa, molitve koje se izgovaraju tihim glasom, zvona, kađenje, uzvišenost gregorijanskog pjevanja, što su sve elementi koji progovaraju o ljepoti i dubini onog neizrecivog – Božjeg otajstva među nama, a to je sam Krist koji po rukama svećenik silazi na oltar pod prilikama kruha i vina da bi se prikazao nebeskom Ocu kao žrtva zadovoljštine za naše grijehe i hvale koju upućujemo Gospodinu. Sve ti elementi pomažu uzdići naše duše prema Bogu, pomažu nam u sabranosti u promatranju tog velikog otajstva Božje ljubavi prema nama.
Možete li nam reći nešto o djelovanju Bratstva u Hrvatskoj? Koji su planovi?
Naše Bratstvo prvi puta je javno nastupilo u Hrvatskoj prije 5 godina kada je održalo prvu javnu sv. Misu u Zagrebu. Otada smo malo-pomalo pokušali intenzivirati našu prisutnost, a od prošle jeseni je to prešlo na redovitu bazu tako da smo mogli uspostaviti redovito služenje sv. Mise u Zagrebu, Splitu i Rijeci, a pokrenuli smo djelovanje i u Slavonskom Brodu. Želimo svijest o ljepoti i uzvišenosti tradicionalnog obreda Mise te cjelovite katoličke tradicije učiniti dostupnim i poznatim što je moguće više vjernika. Da bismo to ostvarili, vodimo svoju internetsku stranicu na kojoj donosimo aktualne vijesti iz života Crkve i našeg djelovanje, kao i časopis Christus Rex koji izlazi povremeno. Da bismo bogoslužje učinili što svečanijim, potrebni su nam prikladni prostori jer nam nažalost crkvene vlasti općenito ne žele učiniti dostupnima svoje crkve. To smo uspjeli učiniti u Splitu gdje smo trajno uredili svoju kapelu u jednom prostoru blizu poljudskog stadiona, a na drugim mjestima to još uvijek tražimo te smo prisiljeni organizirati Mise u iznajmljenim dvoranama hotelai društvenih domova. Vjerujem da će interes za tradicijom u našoj zemlji koja ima još jako vjerske temelje sve više rasti i da će se u skladu s time, uz Božju pomoć, naš apostolat dalje razvijati.
Jedna od ispraznica koje se često mogu čuti u političko-medijskom prostoru je ona da se Crkva ne smije miješati u politiku, no ipak ćemo Vas pitati kako ocjenjujete društveno-političku situaciju u našoj državi? Što bi prema Vama trebalo učiniti i kojem cilju treba težiti? Kojim se načelima voditi s obzirom na nauk Crkve?
Crkva i država su dva savršena društva, svako u svojem redu. To znači da ona posjeduju dostatna sredstva za samostalno ostvarenje vlastitih ciljeva. Crkva ima prvenstveno nadnaravno poslanje – brigu za vječno spasenje ljudskih duša, a prvotno poslanje države je briga oko vremenitog dobra svojih građana – osiguranje svih uvjeta potrebnih za dobar i sretan život te pravedni društveni poredak. No kako su udovi Crkve ljudi koji žive u zemaljskom redu stvarnosti, Crkve se također na jedan posredan način tiče i vremenito dobro vjernika, a kako je država dio cijelog stvorenog svijeta čiji je tvorac svemogući Bog koji njime upravlja, tako se i nje na posredni način tiče i ono duhovno, vječno dobro svojih građana. Crkva i država su dakle dvije različite stvarnosti, ali ne odvojene, ni međusobno stopljene, nego povezane, upravo kao što su nepomiješane, nerazdvojene, ali povezane dvije naravi u Kristu – njegova božanska i ljudska narav. To je jako važno razlikovati da bismo odmah odgovorili na taj sekularistički prigovor da se Crkva ,,ne smije miješati u politiku“. Crkva se ne smije izravno baviti politikom jer to nije njezino poslanje, ali je se društvena zbivanja itekako tiču jer ona (a Crkva nisu samo hijerarhija, nego i svi vjernici) živi i djeluje u toj stvarnosti koju ona ima zadaću oblikovati da bude uređena po kršćanskim načelima; isto kao što se država ne smije miješati u unutarcrkvena pitanja, ali ima pravo i obvezu u svemu što spada u njezinu domenu stvoriti uvjete tako da vjernicima može pospješiti ostvarenje njihovog konačnog cilja, a to je spasenje duše. Taj pojam trebaju dakle jako dobro poznavati ne prije svega oni koji postavljaju taj prigovor, nego baš kršćani katolici koji djeluju u javnosti ili se bave politikom jer smatram da je upravo ovo neznanje uzrok svih zastranjenja za koja su, nažalost, nerijetko odgovorni oni koji se izjašnjavaju katolicima. Crkvi dakle nije samo mjesto ,,u sakristiji“ kao što bi to željeli bezbožnici ili indiferentisti da bi oni uredili državu po svojem vjerskom uvjerenju da za Boga nema mjesta u javnom prostoru, ali isto tako država i Crkva nisu stopljene u jedno kao što je to slučaj u islamskom nauku, već se radi o dvije posebne stvarnosti koje trebaju biti međusobno povezane jer imaju iste subjekte i jer zajedno rade za vječno i vremenito dobro čovjeka, svaka prema svojem određenju.
Kada smo razjasnili taj općeniti pojam, moramo precizirati pojedinosti koje su to točno sekundarne zadaće države i u kakvome ona odnosu stoji prema Božjem zakonu. Rekli smo, Bog je stvoritelj svega svijeta i upravlja svime. Ništa ne izmiče njegovoj vlasti i sve na ovome svijetu stoji u odnosu obveze prema Bogu, kako pojedinci, tako i zajednice i društva – obitelji, ustanove, a konačno i sama država. Nikakva ljudska stvarnost na ovome svijetu ne može se proglasiti slobodnom od Božje vlasti nad sobom – čovjek je i pojedinačno kao osoba, i skupno u vidu udruženja i društava, dužan poštivati Božji zakon i živjeti po njemu. To je obveza koja se svečano daje roditeljima na krštenju djeteta – oni moraju brinuti za njegovo ne samo vremenito, nego i vječno dobro i u cijeloj obitelj mora se poštivati Božji zakon. A isto to vrijedi i za državu, koja je na isti način ljudsko društvo za koje vrijede sve obveze prema Bogu. Država dakle mora brinuti za poštivanje moralnog zakona, tako da spriječi – koliko je u njezinoj moći, svaki oblik nemorala i zla i da promiče ćuroredni život prema Božjem zakonu. To zlo nije samo onaj naturalistički pojam koji priznaju sekularisti, u vidu nanošenja šteta osobnom materijalnom dobru i cjelovitosti života pa zato država kažnjava krađu, narušavanje osobnog ugleda klevetom, ubojstvo i fizičko povređivanje, nego se to tiče upravo cijelog božanskog zakona koji obuhvaća svih 10 zapovijedi, a ne samo onog što se odnosi na čovjekove uske, zemaljske interese povezane s ugodom i zadovoljstvom. Država zato treba iz poštovanja prema V. Božjoj zapovijedi – da bi spriječila teški grijeh i ubojstvo, zakonski zabraniti pobačaj i eutanaziju. Iz poštovanja prema VI. zapovijedi treba zabraniti kontracepcijska sredstva i umjetnu oplodnju koji su teška povreda ljudske spolnosti i procesa rađanja, zatim pornografiju te promicanje, dženderističke, homoseksualne ideologije koja protunaravno stanje izjednačava s brakom, a dodajmo tome i razvod jer nikakva ljudska vlast ne može raskinuti brak koji je jednom valjano sklopljen. To je moral koji se tiče odnosa prema bližnjemu i koji država ima tešku obvezu čuvati i spriječiti svaki oblik nemorala koji bi kvario njihove građane i vodio ih vječnoj propasti.
No osim toga postoji i moral koji se tiče odnosa prema Bogu, a on obuhvaća prve 3 Božje zapovijedi. Pođemo li od III. zapovijedi, postat će nam jasno da država treba učiniti svojom zakonodavnom i kaznenom vlašću sve da bi vjernicima omogućila obdržavanje dana Gospodnjeg – da treba zabraniti rad nedjeljom trgovinama i javnim ustanovama i obrtima koji nisu nužni za ispunjavanjem životnih funkcija društva. Zbog II. zapovijedi država treba zabraniti i sankcionirati svako izrugivanje vjerskih svetinja i bogohulnih čina ili izjava. A I. Božja zapovijed nalaže državi da treba ispovijedati svoju vjeru i iskazivati odanost i čast svemogućemu Bogu na javni način, i to upravo onako kako je Bog sam objavio – prema propisima božanski objavljene vjere, a to je samo katolička vjera. Država zato tu vjeru treba ispovijedati kao službenu i podupirati njezino širenje, a ne smije potpomagati ni materijalno, ni moralno rad drugih, krivih religija.
Vjerujem da nije teško usporediti u kojoj mjeri naša hrvatska stvarnost odgovara ovim zahtjevima božanskog zakona. Hrvatska država krši Božji zakon i gazi po njemu po gotovo svim navedenim točkama. U Hrvatskoj je još od vremena komunizma dopušten pobačaj, oko kontracepcijskih sredstava i pornografije nitko da bi se sjetio uopće postaviti pitanje, dopustila se i liberalizirala umjetna oplodnja, razvod braka obavlja se poput raskida oporuke, uvedeno je ,,registrirano partnerstvo“ između istospolnih osoba, dženderističke udruge dobivaju ogromne svote novca i paradiraju svake godine svojim perverzijama po našim gradovima na račun hrvatskih građana. U ime božanstva novca i zarade trgovine rade nedjeljom po cijele dane, održavaju se bogohulne predstave po kazalištima i prikazuju se nemoralni filmovi sa psovkama po kinima i na televiziji bez ikakvih ograničenja. Konačno, sve se religije tretiraju indiferentistički i sve ih se podjednako favorizira i subvencionira, od prave Kristove Crkve do istočnjačkih sljedbi, a vračari i vidovnjaci dobivaju prostor na našim televizijama bez problema.
Zato ako govorimo o tome što treba učiniti za dobro i pravedno uređenje hrvatskog društva, ovo je sasvim jednostavan odgovor – svaki se katolik treba zalagati da država potpuno poštuje Božje zapovijedi. To je prvi kriterij koji mora proći svaka politička stranka i svaki kandidat i po kojemu se treba voditi svaki katolik; inače on nije katolik, nego je svoju vjeru ostavio u crkvi i stopio se s duhom ovog modernog poganstva i nevjere. Vidimo, nažalost, koliko je naša hrvatska stvarnost udaljena od tog božanskog zahtjeva i mislim da je bilo već dosta ovog obmanjivanja i da je vrijeme da konačno dobijemo prave katoličke ljude koji će poraditi za dobro ove zemlje. U protivnom nam se ne piše dobro i nemojmo se zavaravati da će božanska pravednost lako oprostiti sve ove silne zločine i grijehe protiv Božjih zapovijedi. Pročitajmo samo kako je na to proročki upozoravao naš velikan bl. Alojzije Stepinac i neka nam njegove opomene budu pouka!
Razgovor vodio: Davor Dijanović
