Sljedeći tekst sadrži predavanje časnih sestara iz Učiteljskog reda iz Post Fallsa u Idahu.
U prvom dijelu ovog predavanja časne sestre ističu važnost dobrog odgoja i pogreške (grijehe) svojih učenika koji mogu osujetiti proces učenja te trpiti ozbiljne posljedice tih nepopravljenih poroka kasnije u životu. Sestre lociraju uzroke problema i daju roditeljima i učiteljima konkretna sredstva.
Drugi dio naglašava utjecaj televizije i kako je najbolje suzbiti utjecaj koji ona ima na djecu kao i na mlade. Zaključak daje upute koje mogu pomoći roditeljima u borbi protiv popustljivosti današnjeg društva.
"Dragi roditelji naših učenika!
Vrlo je važno da se s vama susretnemo, nakon ova prva dva mjeseca škole, da bismo razjasnili neke stvari: a to razjašnjenje potrebno je da bismo uspjeli u ovom poslanju odgoja vaše djece.
Postoje mnoge teme o kojima bi bilo zanimljivo razmisliti... no njih ćemo se dotaknuti kasnije ove godine, na sljedećim sastancima, a također i u sljedećim godinama. Primjeri tih budućih tema su sama naša poduka, što zahtijevamo od vaše djece, autoritet i disciplina i određeno poslanje žene. Zaista je potrebno da budemo svjesni posebnog poslanja žene kao supruge i majke i što je sve uključeno u to poslanje; od kreposti koje treba razviti, do prikladnog ženstvenog odijevanja, koje nije nevažno, kako mnogi misle. Upravo suprotno, ženstveno odijevanje djeluje na posvećivanje žena, bez obzira što naš suvremeni svijet mislio o tome. Naš moderni svijet žestoko pokušava navesti ženu na grijeh, učiniti od nje vulgarni predmet požude, ukrasti joj njezine majčinske instinkte, učiniti da ona izgubi pojam o svom svetom i plemenitom djelovanju kao majke, nositeljice života... mislim da ću u siječnju govoriti o poslanju žena.
Morali smo odabrati između svih tih tema za jednu za koju nam se činilo da ima apsolutni prioritet pred drugima, možda stoga što je najopširnija i obuhvaća sve druge: tako smo se odlučili danas vam govoriti o školovanju i odgoju vaše djece.
Budući da smo učiteljski red sestara dominikanki, naš zadatak sastoji se u podučavanju vaše djece, ali ne samo obogućivanju njihovog razuma velikom količinom intelektualnog znanja, već odgajanju kroz i preko poduke. Odgojiti (na latinskom educere = ducere ex = izvesti iz) znači izvesti djecu iz neznanja i slabosti, iz njihovih loših sklonosti. A stvarno mislim i „voditi“, što znači prakticirati autoritet, autoritet koji je po Božjoj volji dan od Boga, kao prvo roditeljima, a zatim učiteljima, u svrhu odgoja i školovanja. Zanemariti koristiti taj autoritet je grijeh izdaje. Vaša je sveta dušnost i naša je sveta dužnost odgojiti djecu koju nam je povjerio Bog, što znači koristiti tu moć i autoritet koji je naš po Božjoj volji i Njegovoj milosti. Taj nam je autoritet dan da bismo oslobodili našu djecu, da bismo ih oslobodili spona njihovog neznanja i slabosti, od tiranije njihovih strasti i pričvrstili ih za istinu, za dobro, za lijepo.
Kada se dijete rodi, ono je daleko od odrasle, zrele osobe. Dijete ne posjeduje racionalno znanje o dobrom, o istinitom, o lijepom; ono nema urođene misli. Um mladog djeteta je stranica na koju još ništa nije bilo ispisano, na koju će tek biti utisnute sve slike i ideje o onome s čime će se susretati iz sata u sat, od kolijevke do groba. Duša djeteta je sada nova, posve prijemljiva i lako prima dojmove. Tako da sve što mu se prikazuje u domu, sve što se poduzima za buđenje njegovog uma i njegovo pamćenje, značit će za njega ili sigurnost, spokoj, red, ljepotu ili neurednost, nemarnost, zbrku. Svaki događaj što dijete vidi, čuje, prima, vodit će ga do kreposti ili poroka, velikodušnosti ili zlobe, do svijesti o njegovoj dužnosti ili do kukavičluka.
Stoga, što će to dijete postati?
Sve ovisi o odgoju koji prima. Sve ovisi o tome što ga se uči i što zahtijevaju oni (roditelji i učitelji) koji su primili tu svetu misiju odgoja, misiju stvaranja od njega zrele, uravnotežene odrasle osobe, odnosno nekog tko će uvijek biti sposoban odabrati ono što je dobro, netko tko će uvijek biti spreman djelovati prema onome što zna da je ispravno.
Jer čovjek je slobodno stvorenje, što znači da može birati, da ima moć nad izborom koji radi, i stoga da je odgovoran za svoje odluke. Za razliku od stvorenja bez razuma (biljaka, ptica, zvijezdi) koja djeluju automatski i slijepo kako je za njih dobro, duševna su bića (anđeli i ljudi) primila tu tajanstvenu moć izbora. A ta moć nam je dana ne zato da bismo radili što nam je privlačno, što nam se sviđa, već ono što je dobro. Ta sloboda izbora je sloboda stvorenja; ona mora biti u službi svrhe zbog koje smo stvoreni: odnosno da upoznamo Boga, ljubimo Ga i služimo Mu na ovom svijetu da bismo bili sretni s Njim zauvijek na sljedećem.
To nije apsolutna sloboda: mi nismo slobodni da bismo bili slobodni, da bismo radili što želimo, mi smo slobodni da se oslobodimo od naših strasti, od naših požuda, od zla i grijeha, od neznanja i zablude... i da postanemo prava Božja djeca. Slobodan čovjek je onaj čovjek koji donosi svoje odluke u skladu sa svrhom za koju je stvoren i koji se u skladu s tim oslobađa od onoga za što nije stvoren. Slobodan čovjek je onaj koji je oslobođen od svega što je u suprotnosti s njegovim pozivom djeteta Božjeg, nasljednika s Kristom, stanovnika Neba.
Nikada ne možemo dovoljno inzistirati na ovome: „Nije dovoljno da čovjek samo postoji i da djeluje instinktivno da bi bio dobar. Čovjek nije životinja. On je obdaren sposobnošću, svjetlom: svojim razumom; tako je on slobodan, odnosno ima sposobnost pobrinuti se za sebe i imati moć nad svojom voljom i strastima. Ispravna upotreba slobode u skladu s božanskim zakonom, naravnim zakonom i objavljenim zakonom je ono što će ga učiniti dobrim.“ (R.P. Calmel)
No postoji još jedna vrlo važna istina koju moramo imati na umu kada želimo govoriti o odgoju. Naša ljudska narav, narav svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet od pada Adama i Eve, osim Presvete Djevice Marije, nije više nenarušena, uravnotežena narav podložna Bogu. Ljudska narav koju smo svi mi, osim Gospe, naslijedili od Adama, je ranjena narav, iskvarena, pala narav, “čija volja nije više usmjerena prema Bogu, već je usmjerena na sebe i stoga sebična; priroda čija stremljenja i strasti više nisu podešene s razumom, već je putena i tupa, prožeta sebičnošću volje.“ (R.P. Calmel)
Sv. Toma Akvinski je napisao: „Po grijehu naših prvih roditelja, sve sposobnosti duše lišene su svog odgovarajućeg reda, pomoću kojeg je bila prirodno usmjerena prema kreposti. Taj nedostatak zove se ranjenost naravi. Prvo, što se tiče razuma, gdje razboritost prebiva, on je lišen svoje usmjerenosti na istinu i tu postoji rana neznanja. Drugo, kako je volja lišena svoje usmjerenosti na dobro, tu je rana zlobe. Treće, budući da je osjetljivi apetit lišen svoje usmjerenosti na napore, tu je rana slabosti. Četvrto, kako je narav lišena toga da je usmjerenost na ugodu obuzdana razumom, tu je rana požude.“
Sv. Toma dodaje: „Te četiri povrede, rane, neznanje, zloba, slabost i požuda su nanesene čitavoj ljudskoj naravi samo kao posljedica grijeha naših prvih roditelja. Ali budući da je sklonost dobru umanjena u svakom pojedincu i zbog njihovih vlastitih grijeha, te četiri rane su također i rezultat drugih grijeha, jer se kroz grijeh zamućuje razum, posebno u praktičnim stvarima, volja otvrdnjuje na zlo, dobra djela postaju sve napornija, a požuda sve žešća.“
Ali tu ranjenu prirodu otkupio je Krist. Stoga, još od istočnog grijeha, milost ne samo da uzdiže već i liječi. Budući da je ljudska priroda ranjena u svakom čovjeku, u svoj našoj djeci, koliko god ona bila slatka, odgoj mora težiti iscijeljenju, ispravljanju, pročišćenju stremljenja naše duše, s milošću Isusa Krista, s autoritetom koji se usudi zapovijedati i koristiti kazne kada ona odbiju slušati.
Krštenje nas čisti od istočnog grijeha, ali u nama ostaju četiri rane, neznanje, zloba, slabost i požuda. Milost koju nam krštenje daje čini nas djecom Božjom u Kristu Isusu i po Kristu Isusu. Ta milost nas usklađuje s Kristom, tražeći od nas da umiremo na križu svakodnevnim mrtvljenjem da bismo živjeli novim životom.
Sv. Pavao nam kaže: „Jer koji umrijesmo grijehu, kako ćemo još živjeti u njemu? Ili zar ne znate, da smo svi mi, koji smo kršteni u Kristu Isusu, u smrt njegovu kršteni? S njim smo dakle pokopani krštenjem u smrt, da kao što uskrsnu Krist od mrtvih slavom Očevom, tako i mi u novom životu da hodimo. Jer kad smo s njim najbliže združeni sličnošću smrti njegove, bit ćemo i uskrsnućem; Znajući ovo, da je stari naš čovjek raspet s njime,“ ... ove su riječi vrlo snažne: „...da se uništi griješno tijelo, te mi ne robujemo grijehu.“ (Rim 6,2-6) I još: „Ako dakle uskrsnuste s Kristom (po krštenju), tražite ono, što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Boga! Težite za onim, što je gore, a ne što je na zemlji! Jer umrijeste, i vaš je život skriven s Kristom u Bogu.“ (Kol 3,1-3)
Ta smrt o kojoj govori sv. Pavao u mnogim svojim poslanicama, nije ništa drugo do nužnog kršćanskog mrtvljenja, usmrćivanja svojih zlih sklonosti, svog ponosa, svoje sebičnosti, lijenosti, svoje senzualnosti. Ta smrt nije ništa drugo do svakodnevnog odricanja koje naš Gospodin traži od onih koji žele biti spašeni. „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Neka se odriče sebe svakoga dana, od kolijevke, ranog djetinjstva pa do groba.
Nismo dovoljno svjesni kako smo sve od istočnog grijeha svi skrenuli s puta i da su naše urođene težnje loše. Sva naša djeca sklona su zlu, po njihovoj ranjenoj naravi. Stoga se kao zadatak odgoja, da bi bio inteligentan i plodonosan, mora uzeti to stanje njihove naravi u obzir. A on će se sastojati ne samo od rasvjetljivanja, pokazivanja puta, mi moramo također i podučavati odricanje od svih zlih sklonosti naravi, ispravljati to izvorno krivo usmjerenje tako da malo po malo njihov razum, rasvjetljen vjerom, počne upravljati njihovim strastima; tako da malo po malo nauče uvijek odabrati dobro.
Nameće se kao prvi konkretan zaključak:
Želje naše djece nisu prirodno dobre. Upravo suprotno, prisjetimo se one četiri rane na njihovoj duši: neznanje, zloba, slabost, požuda. Njihove strasti su bezakonite, životinjske, njihove želje guraju ih u grijeh. Bilo bi glupo i kriminalno da ih pokušavaju uvijek zadovoljiti. Krivi smo ako slušamo sve molbe koje djeca iskazuju, sve želje koje izgovaraju, od toga da čitav dan jedu kekse do svih mušica njihove sebičnosti ili taštine. Dozvoljavajući im da upravljaju nama, umjesto da mi budemo dovoljno čvrsti da upravljamo njima, od njih radimo čudovišta sebičnosti, lijenosti i senzualnosti. A to je vrlo ozbiljno. Dajući im da sami odlučuju za sebe, umjesto da imamo hrabrosti mi zahtijevati od njih, sve ih više vežemo u ropstvo njihovim strastima. A umjesto da im pomognemo da osvoje svoju slobodu, umjesto da ih naučimo kako izabrati dobro, misleći da ih usrećujemo, u stvarnosti razvijamo sve više njihove strasti, jer naše je tijelo tako napravljeno da što više dobije, to više želi.
Vi, roditelji, primili ste od Boga poslanje da odgojite svoju djecu. Tako da je vaša prva dužnost uskladiti odgoj koji im dajete sa svrhom zbog koje ste ih primili od Gospodina. A, pred Gospodinom, odgovarat ćete za korištenje ili nekorištenje autoriteta koji vam je dan od Gospodina da budete njihovi vođe, očevi, učitelji svoje djece.
Dakle, to je ono što često vidimo – i prečesto – s mnogim našim učenicima... Želimo razgovarati s vama o nekoliko problema jer moramo otkriti određene nepodobnosti njihovog odgoja da bismo bolje ujedinili svoje napore za njihovo posvećivanje. Učinilo nam se da postoji šest aspekata koje moramo istaknuti.
1. Nevjerojatna pohlepa skoro sve djece.
Ako ih pripremljeni obrok ne zadovoljava, ona ga kritiziraju, odbijaju jesti, ponekad se izvlače laganjem, tvrdeći da nisu gladna. Ali sljedećeg dana oni se pobjedonosno vraćaju: „Mama mi to više neće spremiti za jesti.“ S jedne strane su neljubazni i nezahvalni prema svojim roditeljima ili prema nama kada se žale što im dajemo; a s druge strane su proždrljivi, hiroviti, ćudljivi i buntovni i žele jesti samo ono što im se sviđa. Ako žele jesti bombone ili kekse, samo moraju tražiti i dobit će ih. Ali mi ne smijemo udovoljavati njihovim životinjskim instinktima! Oni ionako jedu previše šećera, a to je loše za njihovo zdravlje. Ako pojedu dva-tri keksa na dan, u redu... ali koliko ih neki od njih jedu svaki dan? Ako vi sami mudro ne usmjeravate dječje prehrambene navike, nikada nećete naučiti svoju djecu ispravno jesti. Ako su žedni, normalno im je da isti tren idu piti, čak i usred sata. Što rade kod kuće? Mi to ne znamo. Ali naša djeca nisu životinje. Moramo ih naučiti kontroli, da ovladaju svojom gladi i žeđi. Ne smijemo im dozvoliti da jedu između obroka, svaki puta kada ih privlači neki keks ili slatkiš.
2. Njihova zapanjujuća hirovitost.
Ako im se ne ide u školu, bijesne dok mama ne popusti: „Ok, vrati se u auto i idemo kući.“ Ako ih malo boli trbuh ili glava ili su lagano prehlađeni to nije razlog da ne idu u školu. Postoji previše izostanaka zbog nedovoljnih razloga, a lako je primijetiti kako mnogo izostanaka utječe na rezultate testova ili ispita.
3. Sebične navike.
Teško je pobuditi njihovu velikodušnost. To malo što ih tražimo da rade kućanske poslove... oni ih pokušavaju izbjeći tako što vuku svoje noge po podu i ne vide da nešto nije u redu s takvim stavom. Kao da nisu navikli razmišljati o drugima ili pomagati. Da su velikodušniji i da imaju više ljubavi imali bi neke ideje ili bi nešto inicirali. Među njima jednostavno nedostaje kršćanske ljubavi. Ne zaboravljaju na sebe da bi mislili na druge. Oni žele to što žele za sebe. Ako im netko ugađa, onda su s njim prijatelji, a ako im ne ugađa, onda ga odbacuju, loše se odnose prema njemu, naizgled bez ikakve grižnje savjesti.
4. Nedovoljno razumijevanje dužnosti svojeg staleža.
Ne osjećaju se obveznima ozbiljno izvršavati svoje dužnosti. Često loše odrađuju obaveze za školu, lekcije nauče na pola i pišu neuredno. Letargični su, nedostaje im energije i volje, čak i prije nego se od njih traži neki napor. A što da kažemo o vikendima... Ponedjeljkom ujutro kao da su se vratili s cjelomjesečnog provoda. Neki se vraćaju iscrpljeni umjesto odmoreni i spremni za posao. Pogledajte što rade vikendom. Trebali bi se naspavati, učiti, čitati; trebali bi šetati, voziti bicikl i pomoći u kući.
5. Nedostatak ulaganja napora, nedostatak duha žrtvovanja, odricanja.
Naša djeca prečesto su robovi svoje vlastite sebičnosti, svoje osjetljivosti i, moramo to nazvati pravim imenom, radi se jednostavno o njihovoj pohlepi. Stoga, kada ih pokušavamo ohrabriti da se potrude, da prikazuju žrtvice za spasenje svoje duše, oni u nas bulje širom raširenih očiju, kao da govorimo stranim jezikom. Ali to je jezik njihovog krštenja, našeg krštenja. Katolik se ne može spasiti ako ne pomaže drugima, svojim svakodnevnim molitvama i svojim svakodnevnim žrtvama, za obraćenje grješnika. Svi katolici moraju biti misionari svojim molitvama i mrtvljenjem za spasenje duša.
6. Neporecivo postojanje duha taštine.
Imamo mnoge primjere. Na primjer, nema razloga da djevojke svakoga dana mijenjaju suknje, osim da pokazuju svoju garderobu. Puštaju nokte kao vještice pa ih onda lakiraju. Nose šminku već s jedanaest godina. A što je to ako nije obožavanje tijela, klanjanje tijelu? Posljedice su ozbiljne: “Jer ako živite po tijelu, umrijet ćete”, piše sv. Pavao. Ako ne reagiramo, i mi i vi, vi s nama, vi prije nas, ako dozvolimo da se naša djeca podaju instinktima svojih hirovitih strasti, mi spremamo nesreću. Kada uvijek dajemo svojoj djeci hranu koju žele ili preferiraju, razvijamo njihovu senzualnost. A onda se kasnije, u adolescenciji, neće moći braniti od napasti protiv čistoće. Njihovo sebično, pohlepno, senzualno tijelo tražit će zadovoljenje svojih nižih instinkta; a, budući da se nikada nisu naučili boriti protiv tih tjelesnih apetita, adolescenti će biti poraženi u vrijeme snažnih napada tijela.
Ako ćemo slušati našu djecu, ako ćemo im dozvoljavati da rade što god žele, ako ćemo stalno udovoljavati njihovim željama, tako ćemo ohrabrivati njihovu sebičnost. Ne tražeći od njih trud i žrtvu, pripremamo ih za velike neuspjehe. Lažemo djeci kada im dajemo lažnu sliku da je život lagan, a da je ugoda svrha života. Uz to ne razvijamo u njima dobre kvalitete snage, ustrajnost u naporima, zaboravljanje sebe radi drugih. Te kvalitete su prijeko potrebne za kršćanski život. Kako će današnje sebične djevojčice biti junačke majke sutrašnje obitelji? Jer i očevi i majke moraju biti junaci da bi ostali vjerni Gospodinu usred poganizma u kojem živimo. Sakrament ženidbe nikada ne može nadoknaditi za odgoj koji je zatajio. Budući supružnici moraju, od najranije dobi, prakticirati te ponizne kućanske kreposti u kojima se sastoji svetost žene: samoodricanje, žrtva, privrženost, podčinjenost, poslušnost, čistoća, neprestane obaveze. A kako bi zvanja mogla cvjetati u našim obiteljima ako djeca ne vide kako kreposti našeg Gospodina sjaje u njihovom domu na vrlo konkretan način; ako ih ne naučimo da nasljeduju našeg Gospodina Isusa Krista, odričući se vlastitih želja, svojeg sebeljublja, i svoje vlastite volje? Naše molitve ne vrijede ništa ako nas ne vode nasljedovanju našeg Gospodina, Njegove kreposti, Njegove apsolutne posvećenosti slavi Oca i spasenju Njegove braće! Zbog slabosti popuštanja djeci radimo na uništenju njihove osobnosti. I nikada nećemo to moći nadoknaditi ili samo ćemo moći uz cijenu velikog junaštva, tako velikog da samo nekolicina u tome uspije.
Međutim većina tih uništenih osobnosti postaju neodlučni ljudi, žrtve svojih suprotstavljenih strasti; imaju živčane slomove, ili komplekse; nisu sposobni donositi odluke... Odgoj koji je preslab zatvara vrata veličini, plemenitosti, velikodušnosti, svetosti... Osim ako uzori iz snova nisu TV zvijezde? Sigurna sam da ćete mi odgovoriti: „O, ne, majko, nikada!“ Da, nikada? A zašto onda mnoge od vaših kćeri provodi sate i sate pred televizorom? Mislite da je to bezazleno?
Televizija je smrtonosan otrov za njihove duše i to je najozbiljnija od svega.
Televizija je smrtonosan otrov za njihov svijet, i to je vrlo ozbiljno.
Televizija je smrtonosan otrov za njihovo učenje, i to je nešto vrlo ozbiljno.
Televizija je smrtonosan otrov za vaš obiteljski život, opet nešto vrlo ozbiljno.
TELEVIZIJA: Smrtonosan otrov za duše vaše djece
Često je jedan televizijski program dovoljan da gurne mlade u smrtni grijeh. Dopuštajući svojoj djeci da sjede pred televizorom, dovodite ih u skoro sigurnu opasnost ubijanja nadnaravnog života njihove duše. Ne postoji bezazleni televizijski program. Nečistoća, ružnoća i vulgarnost napadaju njihove oči, njihova osjetila, njihovu maštu i prljaju njihovu dušu. To se ne može izbjeći. Nitko od vas ne bi ni sanjao dovesti u opasnost živote svoje djece tako da ih, na primjer, usred noći stavi nasred autoputa, tako da budu pregažena. Stavljanje djece pred televizor je još gore. (A to isto vrijedi za slušanje radija, rock glazbe ili ostale suvremene glazbe). Vi ugrožavate nadnaravni život svoje djece koji je neizmjerno dragocjeniji od njihovog tjelesnog života. Koja odgovornost pred Gospodinom!
TELEVIZIJA: Smrtonosan otrov za umove vaše djece
Gledanje televizije ne zahtijeva baš nikakav trud. Pred televizorom ljudi su pasivni, odnosno, primaju što im se predstavlja, a da ne ulažu nikakav napor za razmišljanje. Oni ugodno i lijeno sjede na kauču, s grickalicama na stolu, zašto ne? A tako, sve na dohvat ruke, oni gutaju i gutaju sve što televizija prikazuje, a da njihovi umovi nemaju vremena, pa čak niti mogućnosti, reagirati. Slike udaraju maštu i ostavljaju svoj trag na umu, gdje uništavaju svaki osobni život, svaku osobnu misao ili reakciju. Televizija stvara milijune ljudi koji ne razmišljaju, koji više nisu svoji. Svi su oni slični, svi zaslijepljeni iluzijom zapravo puno znaju. I tako vijesti zamjenjuju kulturu; javno mišljenje lišava ih od toga da sami za sebe misle i zamjenjuje Božji sud; čak ih niti glupost televizijskih emisija ne budi iz apatije, iz ravnodušnosti njihovih mozgova pod anestezijom. Međutim, osobno promišljanje je tako važno. Ono je nužno za naš nadnaravni život. Mi nećemo automatski biti spašeni. Mi ne možemo biti spašeni bez svladavanja naše slobode prosudbe i odabira, bez donošenja odluke za Gospodina, bez obzira na prepreke i zamke koje dolaze iz svijeta, od đavla ili naših vlastitih strasti. Televizija nas sprječava da postignemo tu unutrašnju slobodu prosude, bez koje nikada nećemo moći istinski biti ljudske osobe.
TELEVIZIJA: Smrtonosni otrov za učenje vaše djece
Tražite intelektualni napor od djece koja gledaju televiziju... i nećete dobiti odgovor. Ta djeca se, kao prvo, ne mogu koncentrirati i ne mogu biti pažljiva što je izravna posljedica gledanja televizije. Ona su nestabilna, površna, nesposobna za duži intelektualni napor i razumno argumentiranje. Uz to, učenje i intelektualni napori izgubili su za njih svaku dopadnost – sve im je tako mučno! S televizijom, samo ju trebaju upaliti i ... cijeli svijet im je pred očima! Ti su gledatelji televizije pod iluzijom misleći da znaju mnogo. Štoviše, njihovi interesi postaju toliko površni koliko i programi koje gledaju. Zato neka djeca, čak i neka od deset ili dvanaest godina, toliko brinu o svom izgledu; zato se šminkaju, itd. Neke dvanaestogodišnjakinje izgledaju kao šesnaestogodišnjakinje. Sramota je da gube nevinost i jednostavnost svoje dobi. A kada taj umjetni svijet televizije, taj svijet grijeha, ružnoće i idiotizma zarobi njihove umove i srca, napravljena je nepopravljiva šteta. Njihove umove i srca ne može više dirnuti jezik vjere i odgoja. I sav vaš trud, svi vaši napori postaju bez ploda. Nemojte misliti da je prisustvovanje na nedjeljnoj Misi dovoljno za spasenje vaše djece. Ali predajte sve na toj Misi Isusu Kristu i Njegovoj ljubavi. Ako nećete, postoji laž u vašem životu. Uvijek je bilo nužno da se kršćanin odijeli od ovoga svijeta: "U svijetu ste, ali niste od svijeta", kaže nam Isus. To znači da vaše ponašanje mora biti drugačije od onoga kako se svijet ponaša. Bilo bi predugo citirati sv. Pavla, ali pročitajte ponovno njegove poslanice. U svima nalaže svojim vjernicima da napuste poganske običaje i usmjerava ih na kršćanski način življenja. I ide u detalje. Ne kaže im: „Dovoljno je da idete nedjeljom na Misu i izmolite svoje jutarnje i večernje molitve.“ On im svima kaže da svrgnu idole da bi uspostavili kršćanski grad. Današnji idoli više nisu Zeus ili Venera. Današnji idoli su televizija, pjevači, sportaši, rock glazbenici, filmovi. Moramo biti čvrsti prema tim idolima kao što su prvi kršćani bili prema svojim lažnim bogovima. “Što je zajedničko svjetlu i tami?“ Ništa.
TELEVIZIJA: Smrtonosan otrov za vaš obiteljski život
Vaši domovi moraju biti svetišta gdje se Gospodin časti, ljubi, gdje Mu se služi, gdje roditelji budno bdiju nad odgojem svoje djece. Što televizor radi u njihovom središtu? On razbija obiteljski život. On sprječava oca ili majku da priča, ispravlja, savjetuje, ohrabruje. Televizija je stranac koji ima počasno mjesto u domu, mjesto koje pripada Gospodinu, mjesto koje pripada roditeljima. Više ne postoji obiteljski život, nema više doma gdje gori vatra, koja rasvjetljuje i grije sve koji dođu blizu. Tu su sada samo ljudi jedan pokraj drugoga, zapravo odvojeni umjesto da su povezani; nedostaje veza zajedništva, ona je raskinuta prisutnošću televizije, koja diktira svoj program, svoja mišljenja, svoje laži. Dakle? Koji je zaključak?
Jednostavan. Riješite se televizije. Bacite je u smeće gdje joj je i mjesto. Učinite to još večeras. Ne čekajte sutra; možda će vam ponestati hrabrosti. Večeras dok djeca spavaju, da ih ne pitate za mišljenje, naravno! I bit ćete iznenađeni koliko ćete imati onda vremena za uživanje u obiteljskom žovotu i da se brinete jedni za druge. Bit ćete iznenađeni koliko brzo će porasti razina vaših razgovora, kako će vaša djeca postati poučljivija za vaš autoritet. Obiteljska molitva, jutarnja i večernja, i obiteljska krunica zauzet će svoje zasluženo počasno mjesto. Uskoro ćete osjetiti kako će taj novi početak prirodnijeg života umiriti svakoga i sve i kako će vas međusobno spojiti. Izvještačenost života koji se odvija pred televizorom ubija osobnost svakoga u obitelji i rezultira osrednjošću, lijenošću, ropstvu modi i uvijek jednom ili drugom vrstom nečistoće. Katolički roditelji, vi ne smijete biti suučesnici u takvom poduhvatu dehumanizacije i dekristijanizacije. Nemojte odbacivati odgoj svoje djece. „Odgojiti svoju djecu“, piše vlč. de Chivré, „znači osigurati im sredstva postizanja da u potpunosti žive svoje duhovne živote kao kršteni katolici, da ispunjeno žive svoje naravne živote tako da omoguće svoj sljedeći život (na Nebu).“
Tako lakše možete shvatiti važnost jezika u razgovorima, u štivu, u upozorenjima, u opomenama, u ohrabrenjima i u ispravljanjima koja dolaze od roditelja. Odgoj djetetovog unutarnjeg života je jedina stvar koja će ga naoružati protiv lažnih privida svijeta. Treba mu pomoći da se privikne na istinu, da ga privlači jednostavnost, snaga u vjernim postignućima svojih dužnosti, ponos što je podržao moralne vrijednosti, svjestan Božje prisutnosti, unutarnjeg glasa... treba ga naučiti nositi oružje krštenog katolika, potvrđenog katolika... sve te stvari učvršćuju neodlučnu krhkost tinejdžera i utvrđuju njihove karaktere. A njihova dužnost je prvenstveno prema njihovim roditeljima: srcu oca i srcu majke koja stalno gore vatrom koja vodi buđenju duše, savjesti, razuma, srca, i osjetljivosti djece.
Dom je crkva u kojoj prebiva prava prisutnost. Ne može u njega bilo tko ući; ne može se u njemu bilo što izgovarati, niti neprimjerene i vulgarne pjesme pjevati. Dom je poput svetohraništa; tko u njega uđe toga treba zahvatiti potreba za poštovanjem, oteti ga određena dubina, zaštiti ga od intelektualne i moralne degradacije. Roditelji su ti čija je dužnost, prije škole, da poduče svoju djecu kako živjeti i ljubiti ono što je dobro i što je istinito. A upravo stoga što je djetinjstvo određeno i nedostatkom dovoljnog promišljanja i pretjeranim udovoljavanjem anarhističkim i nerazumnim željama, prijeko je potrebno da roditelji daju inteligentne zapovijedi i izriču inteligentne uskrate kada je to potrebno. Odgojiti dijete znači usuditi se izabrati za njega da bi ga se izvelo iz neznanja, iz njegove slabosti i njegovih osobnih sklonosti. Ono znači usuditi se odabrati u skladu s onime što znači biti kršćanin, odnosno, poput Krista. Davati zapovijedi znači ljubiti, upravo to, s dužnom mjerom i blagom čvrstoćom. U području djetetovog tjelesnog života mi se ne libimo nametnuti potrebne tretmane da bismo zaštitili njihovo zdravlje. A u najvažnijem području njihove savjesti i znanja, možemo li samo stajati sa strane i dozvoliti da se bilo što govori ili radi?
Ako se više ne usudimo pitati, ako više ne želimo podučavati, ako odlučimo da više nećemo niti dozvoljavati niti braniti, poništavamo i napuštamo svoju nastavnu funkciju. To bi učinilo i sav naš trud besplodnim. Ne možemo postići ništa kod djece ako i vi nemate iste zahtjeve od njihovog odgoja. Djeca moraju učiti iste istine i razmatrati o istim uzorima koje trebaju slijediti i kod kuće i u školi. Ako to neće biti tako, bit ćemo prisiljeni, Bože sačuvaj, odbiti onu djecu čiji ih roditelji odgajaju u drugom smjeru: u atmosferi nemara, popustljivosti ili liberalnih ideja u intelektualnim, moralnim ili vjerskim sferama. Tako da, iz ljubavi prema svojoj djeci, budite dovoljno hrabri poduzeti herojske korake, gdje će samo prvi biti teški dok će oni kasniji biti sve lakši.
1. Eliminirajte slatkiše i kekse kroz dan. Sačuvajte ih za blagdane i praznike, a čak i tada neka se konzumiraju umjereno.
2. Tražite od vaše djece da pojedu sve kod stola, da ne biraju ono što im se sviđa i da ne prigovaraju.
3. Odredite vrijeme za učenje u mirnom, tihom okruženju. Nadgledajte njihov rad i inzistirajte na urednosti i besprijekornosti.
4. Ozbiljno ih kaznite kada je njihov rad loš i poduzmite potrebne mjere da se to promijeni i popravi.
5. Konkretno se zainteresirajte za njihov rad u školi. Pobliže ga pratite. Ako vi tu nećete pomoći, onda će nama stvarno biti teško u njima pobuditi interes.
6. Pošaljite ih u školu pa čak i ako se ne osjećaju baš najbolje.
7. Tražite da pomažu u kući.
8. Zahtjevajte kršćansku velikodušnost kao prvo prema vama, a zatim i prema braći i sestrama (to je sveta i vjerska dužnost).
9. Inzistirajte na tjelovježbi: hodanju, vožnji bicikla, itd. Oni su preopušteni, slabi i nedostaje im energije, nemaju tjelesnu ni moralnu vitalnost!
10. Bacite u smeće šminku, lakove za nokte i sve slično tome jer se time razvija obožavanje tijela na štetu duše, obožavanje vlastite osobe umjesto Isusa i posvećenosti svojim dužnostima.
Koji god bio razlog, koju god slabost imali ili koje god pogreške učinili u odgoju, moramo se ohrabriti i biti postojani; jer mi imamo milosti da uspješno napravimo svoj posao, a gdje je potrebno da popravimo i unaprijedimo svoje odgojne metode. Sve je moguće čim obitelji i škola odluče raditi zajedno, u istom smjeru, s istom čvrstinom. Nikada nije kasno nešto učiniti dobro ili donijeti odluke. Moramo imati vjere! Nemojte odustati! Bit će lakše nego što mislite. Mladi su stvoreni za junaštvo. Što više od njih tražite, oni će biti sretniji, ako im date prave moralne, intelektualne i duhovne vrijednosti. Kao izvor svih velikih svetaca, gotovo uvijek su bili njihovi sveti majke i očevi. Pogledajte sv. Pija X., sv. Ivana Bosca i nadbiskupa Lefebvrea. Molitva, rad, žrtva, siromaštvo, to su bili uvjeti u kojima su odrastali, hodajući stopama koje svi trebamo slijediti: stopama svete obitelji u Nazaretu. Ako je naš Gospodin smatrao da je bilo potrebno 30 godina živjeti skrovito, u skromnim i teškim okolnostima, to je bilo zato da nas poduči kakvi naši kršćanski domovi trebaju biti. Hajdemo živjeti tako da ispunimo Njegova očekivanja i da Ga slavimo tako što ćemo svu svoju revnost uložiti u napore da nasljedujemo svetu obitelj.
