Ovu moćnu molitvu napisao je papa Lav XIII. 1888. godine i ona je bila uvrštena u Rimski obrednik 1925. (Tit. XI, Cap. 3) s rubrikom da nju mogu moliti biskupi ili svećenici koji su primili autoritet da to čine od svojih nadležnih. Međutim, ta rubrika tiče se samo javnih molitava Crkve koje sadrži Rimski obrednik. Ista ograničenja u tom pogledu ne vrijede za privatnu molitvu pojedinačnog svećenika ili bilo kojeg vjernika, kao što su mnogi biskupi dopuštali i ohrabrivali prije II. Vatikanskog.
Crkveni tradicionalni nauk u vezi molitve privatnih molitava egzorcizma može se naći u priručniku Moralne Teologije Dominicusa Prümmera (vol. II, §463):
Nije samo klericima dopušteno izgovaranje egzorcizama na privatni i skroviti način, uživajući posebnu moć nad đavlima u kreposti egzorcističkog reda, nego to smiju moliti i sami laici. Ni na koji način laicima nije zabranjeno niti iz toga proizlazi nekakva neugodnost. Tako čitamo u povijesti o nekolicini laika, poput sv. Katarine Sijenske ili sv. Antuna Pustinjaka, kako istjeruju đavle.
Stoga, nije ni na koji način neprikladno da laici izgovaraju egzorcističku molitvu pape Lava XIII., ako to rade privatno. To će sigurno biti vrlo djelotvorno u nadvladavanju kušnji i đavolskih zamki.
Nije jasno zašto autori nakon II. vatikanskog sabora imaju skrupule u vezi izgovaranja te veličanstvene molitve, govoreći da od uvođenja Kanonskog zakonika iz 1983. to više nije dopušteno. Zapravo, zadržano je isto pravilo o potrebnoj dozvoli za javne egzorcizme (Kanon 1172). No ne postoji odredba u vezi privatnog izgovaranja egzorcističke molitve, što znači da je ona savršeno dopuštena. Naravno, svi znamo zašto je moderna Crkva uklonila tradicionalne moćne molitve i obeshrabrila sve naredbe u ime Kristovo protiv zlih moći: tako da se đavao od sada tretira više kao neko mitsko biće nego kao stvarnost s kojom se moramo suočavati svakoga dana, kao što naučava sv. Petar: ,,Budite trijezni i bdijte: jer protivnik vaš, đavao, kao lav ričući obilazi i traži, koga da proždere.” (1 Pt 5,8)
Ozbiljnost grijeha, opasnost od vječne osude i osobna moć zla koju đavao može koristiti u ovom pokvarenom svijetu, iskvarenost Crkve i njezina infiltracija od neprijatelja, čak do pape, su neke od stvarnosti koje modernisti guraju u stranu, a na koje nas podsjeća ova molitva. Evo jednog dijela:
„Ovaj opaki zmaj izlijeva, kao najnečistiju bujicu, otrov na ljude izopačena uma i pokvarena srca, duha laži, bezbožnosti, huljenja i kužna daha požude i svakog poroka i grijeha.
Njezini najlukaviji neprijatelji zahvatili su Crkvu, Zaručnicu Neokaljanog Jaganjca, s boli, oni su je natopili gorčinom; na Njezine najsvetije posjede položili su svoje bezbožne ruke.
Gdje su Sveta Stolica svetog Petra i Katedra Istine ustanovljene kao svjetlo svijeta, tamo su podigli prijestolje svog odvratnog bezboštva, tako da kad je Pastir udaren, oni mogu raspršiti stado.
Ustani onda, Ti nepobjedivi Vođo, pritekni u pomoć Božjem narodu i donesi pobjedu protiv napada zlih duhova.“
Je li čudno da modernisti smatraju tu molitvu “opasnom” za dušu? Upravo suprotno, odbijati moliti na taj način opasno je za dušu.
