V tem primeru vrsta podpisnikov, ki si jih preberite, svari papeža pred zablodami njegovega dokumenta Amoris laetitia.
Patron modernistov, nesveti Martin Luter, je pač eden izmed mentorjev našega svetega očeta, papeža Frančiška, kot si morete prebrati v članku.
NESVETEGA PATRONA MODERNISTOV, MARTINA LUTRA, IN NJEGOVIH UČENCEV MODERNISTOV,
REŠI NAS, O GOSPOD!!!
Christus Rex |
|
Posted: 25 Sep 2017 12:12 AM PDT
Nekoliko uglednih klerika i laika je 16. srpnja poslalo correctio filialis – sinovski ispravak – papi Franji. Otkrivaju sedam krivovjerja sadržanih u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia.
Za tu prigodu je stvorena web-stranica: www.correctiofilialis.org. Ona nudi obavijesti o širenju correctio filialis.
Ova iscrpno dokumentirana kritika je jedna vrsta nastavka na Dubiju o Amoris laetitia (19. rujna 2016.) kardinalāWaltera Brandmüllera, Raymonda L. Burkea, Joachima Meisnera i Carla Caffarre (posljednja dvojica su preminuli ove godine, 5. srpnja i 6. rujna). Oni su s poštovanjem zatražili papu Franju da ,,razjasni” pet nepravovjernih točaka iz Amoris laetitia.
Dubija je ostala neodgovorenom, a nakon nje su četvorica autora zatražili audijenciju (25. travnja 2017.). Tome zahtjevu nije udovoljeno. 29. lipnja 2016. je 45 teologa podnijelo kardinalu Angelu Sodanu, dekanu kardinalskogazbora, još jednu kritičku studiju 19 točaka iz Amoris laetitia. I ta kritika je ostala neodgovorenom.
Na popisu 62 potpisnika correctio filialis su imena nekoliko osoba koje su već potpisale kritiku 45 teologa iz 2016., a među novim imenima je biskup Bernard Fellay, generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. On je jedini biskup koji je zasadapotpisao dokument, iako – kako objašnjava predstavljanje correctio filialis – popis ostaje otvorenim.
Sažetak ,,Correctio filialis”
Pismo od 25 stranica koje su potpisali 40 katoličkih uglednih klerika i laika dostavljeno je papi Franji 11. kolovoza. Budući da od Svetoga Oca nije došao odgovor, pismo je objavljeno 24. rujna, na spomen Gospe od Otkupljenja. Pismo koje je otvoreno za nove potpisnike sada sadrži imena 62 uglednih klerika i laika iz 20 zemalja, koji predstavljaju i druge kojima nedostaje sloboda govora. Ono ima latinski naslov: ‘Correctio filialis de haeresibus propagatis’ (doslovno: ‘Sinovski ispravak zbogpromicanja krivovjerjā’). Tvrdi se da je Papa svojom apostolskom pobudnicom Amoris laetitia – kao i drugim relevantnim riječima, djelima i propustima – djelatno podržao 7 krivovjernih stajališta o ženidbi, ćudorednom životu i primanju sakramenata te je uzrokovao da se ta krivovjerna mišljenja prošire po Katoličkoj Crkvi. Tih 7 krivovjerja potpisnici su izrazili na latinskome, službenome jeziku Crkve.
Pismo ispravka ima 3 glavna dijela. U prvome dijelu potpisnici objašnjavaju zašto kao vjernici i praktični katolici imaju pravo i obvezu izdati takav ispravak rimskome prvosvećeniku. Samo crkveno pravo traži od mjerodavnih osoba da ne ostanu šutjeti kada crkveni pastiri vode stado u krivo. Tu nema sukoba s katoličkom dogmom o papinskoj nezabludivosti, budući da Crkva naučava da papa mora ispuniti stroga mjerila da bi se njegove izjave mogle smatrati nezabludivima. Papa Franjo nije ispunio ta mjerila. On nije proglasio ta krivovjerna stajališta kao konačni nauk Crkve, ili ustvrdio da katolici u njih moraju vjerovati vjerskim pristankom. Crkva naučava da nijedan papa ne može tvrditi da mu je Bog otkrio neki novi nauk u koji bi katolici bili obvezni vjerovati.
Drugi dio pisma je bitan, budući da sadržava ‘ispravak’ u pravome smislu riječi. Tu se iznose odlomci iz Amoris laetitia u kojima se navodi ili potiče na krivovjerna stajališta, a potom se iznose riječi, djela i propusti pape Franje koji jasno i bez ikakve razumne dvojbe pokazuju da on želi da katolici tumače te odlomke na način koji je u stvari krivovjeran. Papa je napose izravno ili neizravno podržavao vjerovanja da vjernost Božjemu Zakonu može biti nemoguće ili nepoželjno i da Crkva ponekad treba prihvatiti preljub kao spojiv sa životom praktičnog katolika.
U završnome dijelu koji se naziva ‘Pojašnjenje’ raspravlja se o dva uzroka ove jedinstvene krize. Jedan uzrok je modernizam. Modernizam je, teološki gledano, vjerovanje da Bog Crkvi nije dao konačne istine koje ona mora nastaviti naučavati u točno istome smislu do kraja vremena. Modernisti drže da Bog čovječanstvu priopćuje samo iskustva o kojima ljudska bića mogu razmišljati tako da dođu do različitih tvrdnji o Bogu, životu i religiji. Ali takve tvrdnje su samo privremene, a nikada utvrđene dogme. Modernizam je osudio papa sv. Pio X. početkom 20. stoljeća, ali je on oživio sredinom stoljeća. Velika i trajna zbunjenost koju je modernizam uzrokovao u Katoličkoj Crkvi obvezuje potpisnike da opišu pravo značenje ‘vjere’, ‘krivovjerja’, ‘objave’, i ‘učiteljstva’. Drugi uzrok krize je očiti utjecaj ideja Martina Luthera na papu Franju. Pismo pokazuje kako je Luther, utemeljitelj protestantizma, imao pojmove o ženidbi, rastavi, opraštanju i božanskome zakonu koji odgovaraju onima koje je promicao Papa riječju, djelom i propustom. Također se spominje izričita i besprimjerena hvala koju Papa iskazuje njemačkome herezijarhu.
Potpisnici se ne žele upuštati u sud o stupnju svijesti s kojom je papa Franjo promicao sedam krivovjerja koja oni nabrajaju. Ali zahtijevaju s poštovanjem da osudi ta krivovjerja koja je izravno ili neizravno podržavao.
Potpisnici ispovijedaju svoju odanost svetoj Rimskoj Crkvi, obećavaju Papi svoje molitve i mole za njegov apostolski blagoslov.
Izvor: fsspx.news
 |
