Ovaj tekst napisan je povodom objavljivanja apostolskog pisma pape Ivana Pavla II. kojim on predlaže dodavanje standardnom rasporedu Krunice 5 dodatnih otajstava – tzv. 'svjetlosna otajstva' u kojima će se razmatrati Isusovo javno djelovanje. U tekstu se obrazlaže stajalište koji trebamo zauzeti prema toj inovaciji na temelju Tradicije.
"Kada netko živi za novotarije, uvijek će postojati potreba za novom novotarijom."
(Nadbiskup Fulton J. Sheen)
Papa Ivan Pavao II. je 16. listopada 2002. označio 24. godišnjicu svog papinstva objavljivanjem Apostolskog pisma Krunica Djevice Marije u kojem je proglasio „Godinu krunice“ od listopada 2002. do listopada 2003. Dokument je također sadržavao glavne papine inovacije čiji je pontifikat označen neprekidnim nizom novotarija. Najavio je da će dodati pet novih otajstava krunici.
Glas o novim otajstvima je prvi put objavljen 14. listopada preko raznih novinskih agencija koje su tvrdile da je ta vijest procurila preko vatikanskih izvora. Ocu Richardu Johnu Neuhausu iz časopisa First Things bilo je teško povjerovati tim ranim izvještajima i rekao je The Chicago Tribuneu da papa vjerojatno neće izmijeniti krunicu. „Da bi on sugerirao“, rekao je Neuhaus „ili čak objavio neku vrstu službene promjene krunice je potpuno netipično, potpuno neprikladno“. Neuhaus je rekao da Papa nema vlast naložiti promjene u jednoj takvoj molitvi. Otac Neuhaus je u pravu da papa ne može naložiti takve promjene, ali pogriješio je kada je tvrdio da je papina promjena krunice potpuno „netipična“ za tog vrhovnog poglavara pokoncilskog aggiornamenta. Čak su i sekularne novine prepoznale Ivana Pavla II. kao čovjeka sa strašću za postavljanje papinskih presedana.
Frank Bruni iz New York Times-a je napisao 14. listopada: „Ponovno je papa Ivan Pavao II. smjelo otišao tamo gdje drugi pape nisu: u sinagogu, na skijanje, daleke zemlje s malenim brojem stanovništva. Sutra će on izgleda prijeći još jednu granicu i načiniti značajnu promjenu u krunici, koja je bila potpisana metoda katoličke molitve kroz mnoga stoljeća.“
Bruni je propustio spomenuti da je Ivan Pavao također prvi papa koji je poljubio Kuran, sudjelovao na rock'n'roll liturgijama, dopustio ministrantice, dopustio „laike djelitelje“ pričesti na njegovim papinskim Misama, predložio "zajednički martirologij" koji se sastoji i od katolika i nekatolika [mučenika], hvalio dokumente koji nazivaju potrebu da se nekatolici obrate u Katoličku crkvu „zastarjelom ekleziologijom“, sudjelovao u "inkulturiranim" obredima u koje je bio uključen poganski obred i sazvao molitvene skupove svih religija u koje su bili uključeni katolici, protestanti, židovi, muslimani, hindusi i štovatelji zmija.
O istoj temi Reuters je kazao: „Mijenjanjem jedne od temeljnih kršćanskih molitvi nakon gotovo jednog tisućljeća biti će tipični način za 82- godišnjeg papu kojim će okruniti 24 godine svojeg pontifikata obilježenog smjelim inicijativama koje je ponekad poduzimao protivno savjetima pomoćnika." „Nova otajstva“ krunice su sve iznenadila.
Apostolsko pismo
Papa je najavio da priprema dokument koji naglašava vrijednost krunice. Poticao je vjernike da mole krunicu, uključujući obitelji. Ivan Pavao je zatim rekao da on želi da ljudi „ponovno otkriju ljepotu i dubinu ove molitve“.
Papa je u većem djelu Apostolskog pisma bio vjeran svojoj riječi. Većina Rosarium Virginis Mariae je hvalevrijedna, čak poučna. Kako se netko može raspravljati o proglašenju „godine krunice“ da bi obnovio prakticiranje te svete pobožnosti? Tko bi mogao naći pogrešku u papinom pozivu da se moli krunica za mir? Kako se netko može žaliti kada papa očajava što su obitelji razdijeljene, da često zajedno jedino gledaju televiziju i da bi trebale odvojiti neko vrijeme da umjesto toga zajedno mole krunicu?
Također je zanimljivo papino često pozivanje na blaženog Bartholomewa Longa (1841.-1926.) koji je bio kršteni katolik, napustio vjeru da bi postao sotonistički svećenik pa se zatim pokajao, obratio natrag na katolicizam i postao apostol krunice. To je prekrasna lekcija kako je obraćenje moguće čak i u naizgled beznadnim slučajevima.
Vjerojatno će Pismo doprinijeti obnovi pobožnosti krunice. Deseci će tisuća katolika koji ne slijede detalje događaja u Vatikanu, jednostavno saznati preko novina ili župnika da papa želi obnovljenu pobožnost prema krunici i oni će udovoljiti toj molbi. Nemam sumnji da će ovo Pismo proizvesti željeni cilj da nadahne više katolika na tu svetu praksu.
Opet u isto vrijeme, bezbrojni su katolici zbunjeni nepotrebnim dodavanjem pet novih otajstava. O kakvom se to čudnom pokoncilskom uvjerenju među današnjim vođama u Crkvi radi da katolicima tradicionalna pobožnost neće biti zanimljiva ako je Ivan Pavao ne modernizira? Zašto je potrebno unakaziti naše pobožnosti da bi se pridobila pažnja katolika? Zašto je bilo potrebno da Papa udari svoj osobni žig na Krunicu, umjesto da je jednostavno promovira takvu kakva je: kao što su radili svi pape prije njega, brojni sveci, i kao što je to radila Majka Božja u Fatimi?
Nova otajstva
Dodatak koji je predložio papa, koji se naziva pet svjetlosnih otajstava, usredotočuju se na Kristov javni život. Ona su:
Krštenje Kristovo na Jordanu,
svadba u Kani,
navještaj Kraljevstva Božjeg,
Preobraženje,
Ustanovljenje Euharistije kao sakramentalnog izraza vazmenog otajstva.
Ta nova otajstva, prema Ivanu Pavlu, treba smjestiti između radosnih i žalosnih otajstava.
Papa kaže da ti dodaci nisu obavezni i objašnjava svoje razloge za promjenu. „Ja vjerujem,“ on piše, „da se potpuno izrazi kristološka dubina krunice, da bi bilo prikladno napraviti dodatak tradicionalnom uzorku koji bi ju, dok se ostavlja na slobodu pojedincima i zajednicama, mogao proširiti tako da se uključe otajstva Kristovog javnog djelovanje između Njegovog Krštenja i Njegove Muke.“
Znate li bilo kojeg katolika, bilo kojeg sveca, bilo kojeg papu koji je ikad razmišljao kako krunici „nedostaje“ kristološka dubina? Zar nisu sveci i pape stalno govorili o izvrsnosti krunice? Jesu li ikad predlagali radikalni dodatak koji bi promijenio strukturu krunice radi „unaprjeđenja“ onoga što je već izvrsno? Reakcija na nova otajstva bila je predvidljiva: od tradicionalnih katolika koji to zovu „uvredom“ do sljedbenika Međugorja koji tvrde da „nosi sve oznake božanskog nadahnuća“. Još jednom, mnogo hvaljen „papa jedinstva“ lansirao je novotariju koja razdvaja katolike.
A pitanje je: zašto? Možda bi prije trebali upitati: zašto ne promijeniti krunicu?
Napad na časoslov
Stalna karakteristika papa prije II. vatikanskog bila je prezir prema novotarijama i čuvanje Tradicije, uključujući tradicionalne pobožnosti.
Tako, kada bi mogli otići nazad u vrijeme i pitati bilo kojeg papu prije II. vatikanskog zašto nikada nije dodao „nova otajstva“ krunici, odgovor bi mogli lako pretpostaviti. „Zato što“, predkoncilski papa bi rekao, „kada bih dodao 5 novih otajstava, morao bi dodati novih 5 desetica. Ako bih dodao pet novih desetica, onda se krunica više ne bi mogla zvati „Gospin Časoslov“. Katolička predaja, moji sveti prethodnici i Naša Blažena Majka referirali su se na krunicu kao na Njezin „Časoslov“ jer se 150 Zdravo Marija 15 desetica krunice podudaralo s 150 Davidovih psalama. Bilo bi drsko od mene dodati 5 desetica. To bi bilo desetkovanje cijelog koncepta Marijinog „Časoslova“, pojma posvećenog stoljećima upotrebe, pojma koji je rabila sama Kraljica Neba. Nadalje, ako ja učinim tu radikalnu promjenu krunice, što će onda spriječiti i radikalnije promjene u budućnosti?“
Povijest Marijinog časoslova
Cijela povijest krunice povezana je sa 150 psalama Starog zavjeta, još poznatima kao Davidov psaltir. Od početka katoličke povijesti, redovnici i pustinjaci molili su te psalme kao dio svojeg svakodnevnog liturgijskog života.
Sveti Benedikt je, u svom svetom Pravilu, objasnio da redovnici u pustinji recitiraju svaki dan 150 psalma. Sveti Benedikt je uredio Psalme za svoje redovnike tako da svih 150 bude izrecitirano u jednom tjednu. Tako je nastao Božanski časoslov (Brevijar) koji su svećenici i redovnici molili svaki dan do pokoncilskog aggiornamenta koji je revolucionizirao i časoslov i Misu.
Priča o „Marijinom časoslovu“ prema izvještajima počinje s irskim redovnicima u 7. stoljeću. Ti redovnici su podijelili 150 Davidovih psalama u obliku Na tri coicat – trima skupinama po pedeset. Uređeni na takav način, „pedesetice“ su služile i kao molitva za razmatranje i kao tjelesna / pokornička molitva.
Ljudi srednjeg vijeka su u svojoj velikoj ljubavi prema našoj Gospi odlučili podesiti „ružarije“ na Njenu čast. Komponirali su psalme u hvalu Mariji koji su odgovarali 150 Davidovih psalama. Sv. Anzelmo Canterburijski (1109.) je uredio takav ružarij. U 13.stoljeću, sv. Bonaventura podijelio je 150 Marijanskih psalama u tri skupine. Prva skupine je počinjala s riječi Ave, sljedeća sa Salve, i svaki od zadnjih pedeset psalama započinjao je s riječi Gaude. Takav ružarij hvale dobio je ime Gospin Časoslov.
Ubrzo nakon toga običaj moljenja Zdravo Marijopostao je zamjena za recitiranje psalama u čast Gospi. "Do 13. stoljeća", piše redemptorist, o. James Galvin, "broj Ave je postavljen na sto i pedeset, jednako broju Davidovih psalama."
Sveti Toma Akvinski objašnjava da je Davidov psaltir, sastavljen od sto i pedeset psalama, podijeljen u tri jednaka dijela od pedeset psalama. Ta tri jednaka dijela figurativno predstavljaju tri stanja u kojima se vjernici nalaze: stanju pokore, stanju prevednost i stanju slave. Slično tome, objašnjava otac Anthony Fuerst, "Marijin ružarij je podijeljen na tri jednaka dijela od pedeset Zdravo Marijo da bi se potpuno izrazili termini vjerničkog života: pokora, prevednost i slava.“
Samo nebo je objavilo neizmjernu vrijednost tog Časoslova. Naša blažena Majka je rekla 1214. sv. Dominiku da „propovijeda njezin časoslov“ da bi ražario vjeru, obratio grješnike i zgazio tvrdoglavo krivovjerje. Sveti Ljudevit Montfortski govori o tome u svom veličanstvenom djelu, Tajna krunice.
„Sveti se Dominik,“ piše sveti Ljudevit, „ vidjeći da težina ljudskih grijeha ometa obraćenje albigenza, povukao u šumu blizu Toulousea gdje je neprestano molio tri dana i tri noći. Za to vrijeme nije činio ništa osim plakao i činio tešku pokoru da bi umirio srdžbu Svemogućeg Boga. Koristio je toliko svoju stegu da je njegovo tijelo bilo razderano i na kraju je pao u komu.“
Naša Gospa mu se zatim ukazala, praćena s tri anđela. Ona je rekla: „Dragi Dominiče, znaš li koje oružje Presveto Trojstvo želi koristiti za popraviti svijet?“
Sveti Dominik ju je molio da mu kaže. Gospa mu je odgovorila: "Želim da znate da je, u ovoj vrsti rata, ovan za probijanje vrata uvijek bio anđeoski časoslov koji je kamen temeljac Novoga zavjeta. Zato ako želiš doprijeti do tih otvrdlih duša i osvojiti ih ponovno za Boga, propovijedaj Moj časoslov."
Gospine riječi sadrže dvije posebno zanimljive točke:
Ona rabi jezik vojujuće Crkve. Ona ne govori o krunici na sentimentalni način da bi postigli dobre osjećaje ili jedinstvo svih religija. Ne, Ona ju spominje kao ovna za probijanje bedema krivovjerja.
Ona dvaput rabi pojam „časoslov“, koji se odnosi na krunicu kojoj je određeno 150 Ave koje ju povezuju s Davidovim psalmima.
Što se tiče tradicionalne strukture krunice, msgr. George Shea piše: „Budući da se njezinih 150 Zdravo Marijo podudara s 150 Psalama časoslova, cijela krunica se ponekad zove Gospin časoslov. Ustvari, to je bila njezina uobičajena oznaka sve do kraja 15. stoljeća, dok je krunica (ružarij) bilo rezervirano za dio, npr. trećinu Gospinog časoslova.“
Tek negdje pred kraj 15.-tog stoljeća, blaženi Alaus de Rupe žestoko je pretestirao protiv izraza “ružarij“ ili “krunica“ i inzistirao na tome da se zadrži naslov Gospin časoslov. Msgr. Shea ističe da je papin prvi znak da se Marijin časoslov uobičajeno zove “krunica“ nalazi u Apostolskoj konstituciji pape Lava X., Pastor Aeterni iz 6. listopada 1520., preko tristo godina nakon što je Gospa govorila svetom Dominiku.
Nepromijenjiv papinski jezik
Kroz stoljeća postojano nalazimo kod papa pojam Marijinog “časoslova“, kao poveznicu sa 150 Davidovih psalama. Apostolska konstitucija pape Lava X. Pastor Aeterni iz 6.listopada 1520. rabi pojam “Marijin časoslov“ povezano s krunicom. Papa sveti Pio V. napisao je u Consueverunt Romani 17. rujna 1569.: „I tako je Dominik tražio jednostavan način molitve i preklinjanja Boga, dostupan svima i potpuno pobožnima, koji se zove krunica ili Časoslov Blažene Djevice Marije, u kojem je ista blažena Djevica štovana anđeoskim pozdravom koji se ponavlja sto i pedeset puta, odnosno, prema broju Davidovih psalama, i s Gospodnjom molitvom za svaku deseticu.“
Papa Lav XIII. je napisao: „Baš kao što po molitvi Božanskog časoslova, svećenik prinosi javnu, stalnu i najdjelotvorniju molbu; takva je i molba koju prinose svi članovi bratovštine molitvom krunice, ili „Gospinog časoslova“...
Papa Lav XIII. je kasnije rekao: „Formula krunice je , također, izvrsno prilagođena zajedničkoj molitvi, tako da je nazvana, ne bez razloga “Marijin časoslov“.“
Papa Pio XI. napisao je u svojoj enciklici Ingravescentibus Malis: "Među različitim molbama kojima se uspješno utječemo Djevici Majci Božjoj, sveta krunica bez sumnje zauzima posebno i istaknuto mjesto. Ta moliva, koji neki zovu Časoslov Djevice ili Brevijar Evanđelja i kršćanskog života, je bila označena i preporučena od našeg prethodnika kojeg se rado sjećamo, Lava XIII...“
Nažalost, papa Ivan Pavao II. je učinio taj pojam “Marijin časoslov“ zajedno s njegovom ispravnom povezanošću s Davidovim časoslovom, zastarjelim kao fundacije za spašavanjem samoupravnih poduzeća. Svatko tko prihvaća dvadeset desetica krunice i još se uvijek referira na krunicu kao Marijin časoslov, rabit će pojam lišen značenja. Zašto uvoditi takvu promjenu? Zašto ne bi papa Ivan Pavao pokazao malo više poštovanja prema pobožnim osjećajima katolika širom svijeta, svojim prethodnicima i Majci Božjoj tako što će ostaviti Njezin časoslov na miru?
Fatima: „Molite trećinu krunice“
U Fatimi Majka Božja nije tražila radikalno moderniziranu krunicu. Preko djece nam je rekla da svakodnevno molimo „trećinu krunice“, i upozorila je na ozbiljne posljedice ako Njezini zahtjevi ne budu ispunjeni. Zahvaljujući zadnjoj promjeni će pak svaka nova knjiga koja prepričava ove riječi Fatimske Gospe trebati fusnotu da bi objasnila da kada Gospa kaže “trećinu krunice“ misli na 5 desetica budući da bi trećina nove krunice s dvadeset desetica bilo 6.66 desetice.
Zagonetno je zašto pokoncilski pape stalno daju Gospi nešto različito od onoga što Ona traži. Naša Gospa je tražila da treća tajna bude otkrivena u 1960. Papa Ivan XXIII. je odbio njezino objavljivanje, a tako i njegov nasljednik, Papa Pavao VI. Godine 1964., za vrijeme II. vatikanskog sabora, papa Pavao poslao je Zlatnu ružu u Fatimu, nešto različito od onoga što je Ona tražila. Tadašnji biskup Lierije, biskup Venancio, rekao je ocu Caillonu da bi im bilo draže da su primili Treću tajnu umjesto držanja Zlatne ruže.
Gospa je također kategorički tražila posvećenje Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu. Papa Ivan Pavao II. posvetio je cijeli svijet Njezinom Bezgrešnom Srcu 1982. i 1984., što je različito od onog što je Ona tražila. Ne bi li najbolji način za širenje pobožnosti našoj Blaženoj Majci bio taj da se napokon izvrši posvećenje Rusije, što će dovesti do njezinog čudotvornog obraćenja i pobjede Njezinog Bezgrešnog Srca te zapaliti neviđenu svjetsku pobožnost Njezinom Srcu? Sestra Lucija je upitala našeg Gospodina zašto On ne bi obratio Rusiju bez tog posvećenja. Isus je odgovorio: „Zato što želim da moja čitava Crkva prepozna to posvećenje kao pobjedu Bezgrešnog Srca, tako da nakon toga štovanje može rasti i biti postavljeno uz pobožnost mojem Presvetom Srcu“.
To posvećenje ostaje neispunjeno, a Rusija se nije obratila, unatoč smiješnim pokušajima fatimskih revizionista za suprotne tvrdnje. Rastuće neprijateljstvo između Katoličke crkve i Rusije se jasno vidi. Financial Times su nedavno izvjestile “Odbijen ulaz u Rusiju za već pet katoličkih svećenika ove godine, u kampanji koju je Vatikan javno optužio kao „progon“. “Svećnicima je navodno odbijen boravak u Rusiji „iz vjerskih razloga“. Ocu Stefanu Capriju je ruski službenik rekao da može dobiti rusko državljanstvo jedino ako se oženi – što nije opcija za katoličkog svećenika.
Times nadalje izvještava da je u Rusiji, „mjesni (katolički) svećenik prijavio da ga vlasti povremeno zlostavljaju; izgradnja katoličke katedrale u sjeverozapadnom gradu Pskov je obustavljena; i Kremlj naizgled suosjeća s upornom oporbom pravoslavne crkve u vezi posjeta pape Ivana Pavla Rusiji.“ Drugi izvješćuju o vandalizmu i oskvrnuću katoličkih crkava u Rusiji.
Ironično je da su, isti tjedan kada je papa izdao svoje Apostolsko pismo o krunici, odnosi između Vatikana i Rusije dodatno zahladili. Isti dan kada je informacija o „novim otajstvima“ procurila u novine, 14. listopada, Vatikan je izrazio svoju uvrijeđenost jer je crkveno dobro u Moskvi pretvoreno u javnu kuću. Vatikan je rekao da je to dio dugotrajne prljave kampanje protiv Rimokatoličke crkve u Rusiji.
Očigledno je da je Gospin poziv iz Fatime za posvećenje Rusije Presvetom Marijinom Srcu za njeno obraćenje nužnije nego ikad.
Unatoč toj nužnosti, papinih 13,500 riječi u Rosarium Virginis Mariae tretira Fatimu kao da praktički ne postoji. To je jedan od aspekata koji najviše zbunjuje u njegovom Pismu. Fatima se zajedno s Lourdesom spominje samo jednom usput. Papa je uzeo puno vremena da objasni svaki molitvu krunice: Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, itd., ali ne spominje da je Gospa u ukazanju u Fatimi tražila da se nakon svake desetice doda molitva: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.“
U Apostolskom pismu, taj skromni dodatak krunici koji je zapovijedila naša Gospa u Fatimi se ignorira, samo da bi se dala glavna pozornost radikalnoj promjeni Ivana Pavla. Pismo također ne spominje posebno Gospino „Bezgrješno Srce“ i ne spominje pet prvih subota za naknadu nijednom riječju. Kao da se Fatima nije uopće dogodila.
Sve se mora promijeniti?
Do listopada 2002. krunica je bila jedina velika katolička institucija koja je izbjegla promjenu. Misa je bila promijenjena da bi se uskladila s novom ekumenskom religijom II. vatikanskog, sada imamo „novu teologiju“, „novu evangelizaciju“, novi katekizam, novi Zakonik kanonskog prava, liberalizaciju pravila i konstitucija redovičkih zajednica, „razuzdane“ bogoslovije, opustošene unutrašnjosti crkava, revolucioniziran časoslov, papa Ivan Pavao II. promijenio je Križni put 1991. dodajući petnaestu postaju.
Govoreći o modernistima, sv. Pio X. je upozorio: „Kao prvo oni (modernisti) postavljaju općenito načelo da se u živoj religiji sve može promijeniti i mora promijeniti, i na taj način nastavljaju prema onome što se može reći da je među njihovim glavim naucima, prema evoluciji. Zakonima evolucije sve je podložno – dogme, Crkva, bogoštovlje, knjige koje se štuju kao svete, čak i sama vjera.“
Ovdje se sveti Pio X. osvrće ne samo na laži Darwinove / biološke evolucije, već i na uvjerenje da u „živoj vjeri“ sve uvijek mora biti u stanju pokreta i strujanja. To pokazuje da je religija živa!
Danas se, modernističko poimanje da se „sve mora pormijeniti“, zove neprestani koncilskiaggiornamento Koncila. Sveta krunica, za koju se prije smatralo da je iznad dosega ljudskih manipulacija, sada je pala kao žrtva revolucionarnog bjesnila II. vatikanskog.
To je jedan od mnogih razloga da ćemo se moja obitelj i ja držati krunice sv. Dominika od 15 desetica i da nećemo prihvatiti novotariju novih 20 desetica. Niti ću učiti svoju djecu krunici na patetični način budalaština Svjetskog dana mladih. Naša blažena Majka iz Fatime je naučila djecu moliti krunicu takva kakva je, i da je mole zrelo, s poštovanjem i pažnjom. Ja ću svoju djecu učiti isto.
Dragi sveti Oče, mi smo radosni što vi želite revitalizirati svetu krunicu. Ali zanemarujući Fatimu i bespotrebno podvrgavajući krunicu neprestanom aggiornamentu, vi opet slamate naša srca.
John Venarri
