P.Denis Puga, svećenik Bratstva sv. Pija X., komentira posinodskuapostolsku pobudnicuAmoris laetitia objavljenu 8. travnja 2016.
Putem dvije važne odluke unutar godine dana– reforme postupka uslučajevima poništenja brakova prošlog rujna i objavljivanjem Amoris laetitia, posinodske pobudnice o obitelji ovoga mjeseca – papa Franjo prouzročio je značajan prijestup odogme o sakramentima ženidbe i svete Euharistije.
Mediji su navalili na taj prijestup, a iz Rima nije stigla nijedna službena izjava koja bi ispravila njihova pogrešna tumačenja. Njihovi naslovi jasno su upućivali na izvor problema: vrata za Pričest razvedenima i ponovno vjenčanima su otvorena (Le Figaro, 8.travnja 2016.).
Taj impresivno dugi dokument (260 stranica!) koji tvrdi da je pastoralni, a ne doktrinarni, prema svom kraju izlaže(in cauda venenum; otrov je u repu), pogotovo od br. 296 u poglavlju 8: ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“, jedan cijeli skup izjava i uputa kojeće, kada se staveu praksu, uništiti nepromjenljiv nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe.
Katolička crkva je uvijek naučavala da je sakrament ženidbe nerazrješiv, da su osobe koje su se rastale i kasnije pokušale sklopiti novi brak javni grešnici i da zbog toga javno žive u bližoj i namjerno odabranoj prilici za grijeh i zbog toga ne mogu biti u stanju milosti. Iz tog razloga oni ne mogu pristupiti svetoj Euharistiji, sakramentu ljubavi Božje. Osobe u toj situaciji doista ne mogu iskreno reći Bogu da Ga vole iznad svega jer Mujavno, službeno i kroz navodno stabilnu ugovornu vezu, one odbijaju vjernost obećanju koje su Mu dalepred Njegovom Crkvom na dan njihovog vjerskog sklapanja ženidbe, obećanju da će biti vjerni svom supružniku cijeli život.
Osmo poglavlje posinodskepobudnice pape Franje prikazuje stupnjeviti moral. Postoji ideal: kršćanski brak, ponovno potvrđen kao nerazriješiv, zasigurno veličanstveni ideal, ali koji je teškopostići u određenim situacijama suvremenog svijeta. (Ovdje prepoznajemo otrcanu liberalnu teoriju razlike između teze i hipoteze.) Ali posebno su tutakođer i sve stabilne situacije koje se ne uklapaju u kršćanski ideal (misleći na: izvanbračne zajednice, građanske brakove, itd.) U tim situacijama, dokument kaže: „Može se iskazatipoštovanje za one znakove ljubavi koji na neki način odražavaju Božju ljubav“ (br. 294). ,,Kada takve zajednice postignu određenu stabilnost, kada su zakonski prepoznate, kada ih obilježavajuduboka privrženost i odgovornost za njihove potomke i kada pokazuju sposobnost nadvladatikušnje, one mogu pružati priliku za pastoralnu brigu u pogledu mogućegslavljenjasakramenta ženidbe.“ (br. 293)
Sažeto rečeno, iz ovih riječi se može zaključiti da je grešan život jednogpara korak prema svetosti kršćanskog braka. Ovdje pronalazimo koncilsko načelo“semen veritatis” (sjemenaistine), načelo već primijenjenona lažni ekumenizam: članstvo u nekatoličkim zajednicama je put prema prianjanju uz istinsku Kristovu Crkvu! Zar nije kardinal Christoph Schönborn, bečkinadbiskup, pohvalio stav jednog od svojih prijatelja – homoseksualca, koji je ušao u stabilnu vezu nakon nekoliko privremenih i kratkotrajnih veza! (Kardinal Schönborn: ,,Stabilna homoseksualna veza je poželjnija od afere“, La Vie, 16. rujna 2015.)
Napokon, za sve te ljude pristup Euharistiji će ostati stvar osobne prosudbe. To je ono što br. 300 Pobudnice povlači za sobom kada kaže: „Ono što je moguće je jednostavno obnovljeno ohrabrenje da se poduzme odgovornaosobnai pastoralnaprosudbau pojedinačnimslučajevima koja bi prepoznala da kako 'stupanj odgovornosti u svim slučajevima nije jednak', posljedice ili učinci pravila ne trebaju nužno uvijek biti isti“,i posebno kako fusnota 336 precizira: „To je također slučaj s obzirom na sakramentalnu disciplinu, budući da se prosudbommože prepoznati da u određenim slučajevima ne postoji teška krivnja“.
Uistinu, u br. 301 se kaže: „Ne možemo višetvrditi da se svi koji žive u nekoj tzv. 'neragularnoj' situaciji, nalaze u stanju smrtnog grijeha i da su izgubili posvetnu milost“.
U stvarimoramopriznati: ova posljednja rečenica sadrži cijelu moralnu revoluciju pobudnice. Na kraju, sve je stvar osobne savjesti; to je čisti subjektivizam. Ova pobudnica je propast katoličkog moralnog nauka o grijehu.
Ne dajmo se zavesti da nasrazuvjere oni koji će odmahnaglasiti da dokument posebno izjavljuje da on nije po tom pitanju učiteljski, već jednostavno namjerava pružiti pastoralne upute po točkama o kojima se može zakonitoraspravljati (vidi br. 3) koje se tiču crkvene stege. To je puko maskiranje problema jer se nauk ukorjenjuje upraksi. Na primjer, možete se sjetiti kako se Pavao VI. zadovoljio time da izdavrlo ograničeno dopuštenjeza Pričest na ruku iz pastoralnih razloga, dok je u isto vrijeme tražio da tradicionalni način primanja bude zadržan. Svi znaju što se dogodilo: praksa Pričesti na ruku je sada praktički univerzalna. To je ono što će se dogoditi otvaranjem učinjenim ovim dokumentom, otvaranjem mnogo ozbiljnijim od Pričesti na ruku! Dopuštajućipojedinim razvedenim i ponovno vjenčanim osobama primanjePričesti i prepuštajući prosudbunjihovim savjestima je javno očitovanje da kršćanski brak nije suštinski nerazriješiv i to otvara put ponovnoj sakramentalnoj ženidbi i time krivovjerju!
Nitko ne očekuje da će Petrov nasljednik u papinskimdokumentima izražavati čisto osoban i ekstremno prevratničkikoncept pastoralnog milosrđa.
Ovo je drugi put u manje od godinu dana da je papa Franjo stvorio pukotinu koja oslabljuje sakrament ženidbe. Od onoga čija je dužnost biti čuvar pologa vjere, ovo je strašna nesreća za spasenje duša i budućnost Crkve. Ali Krist nam je obećao da je ni vrata pakla neće nadvladati.
