Današnji je dan ispunjen radošću – plemenitom, dubokom, kršćanskom radošću – jer nas zajedno okuplja oko oltara i žrtve našeg Gospodina da bi podijelio sveteredovesvećeništvai đakonata, na ovaj blagdan Presvetog Srca Isusovog, našeg svećeničkog ideala.
Sacerdos alter Christus – svećenik je drugi Krist koji, posredstvom sakramenta Euharistije, nastavlja prisutstvo i djelovanje našeg Gospodina, vječnog velikog svećenika. Kao sakrament, Euharistija ovjekovječuje utjelovljenje, prisutstvo našeg Gospodina među nama. Kao žrtva, ona ovjekovječuje otkupljenje, križ našeg Gospodina. Presveto Srce Isusovo predmet je svećenikovog propovijedanja i apostolata. Ali ono je također, u isto vrijeme, oblik i model svećeničke duhovnosti i djelovanja. Sv. Pavao želi da znamo o neiscrpivom blagu mudrosti, znanja, svetosti i ljubavi skrivenom u Presvetom Srcu Isusovom.
Svećeničko Srce Isusovo nam govori: “Ja sam Put, Istina i Život.“
Naš Gospodin Sam otkriva nam to blago Svog svećeničkog Srca kada kaže: “Ja sam put, istina i život.“ [1]Ne jedan put, ili jedna istina, ili jedan život, već Istina, Put i Život. Sv. Augustin kaže da je naš Gospodin Put kao čovjek, a Istina i Život kao Bog. Iz tog razloga, Naš Gospodin je, u isto vrijeme, domovinai naš put u domovinu . Naš Gospodin je Put jer nitko ne može ići Ocu osim preko Njega. On je Put jer je On veliki Svećenik koji miri ljude s Bogom. On je jedini Posrednik. On je Put kroz svoje svećenstvo, svoje kraljevanje, i svoju Crkvu, jedinu zaručnicu i mistično tijelo Kristovo, i nema drugog puta da bismodospjeli doBoga.
Naš Gospodin je također Istina, utjelovljena mudrost, svjetlo bez tame, bez zablude i laži: „Ja sam zato rođen i zato dođoh na svijet, da svjedočim istinu. Svaki, koji je od istine, sluša glas moj.“[2] Naš Gospodin umro je na križu da dadesvjedočanstvo toj istini. On je izvor sve istine.
On je također Život – Uskrsnuće i Život: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“[3] Naš Gospodin je nadnaravni život duše po Njegovoj milosti, Njegovim krepostima i svetosti, po Njegovoj žrtvi, koja je izvor svih milosti i svetosti.
Dokaz da je svećenik apostol Srca Isusovog dan nam je podudarnošću koja postoji između onoga što nam govori naš Gospodin i moći koje svećenik prima sakramentalnim karakterom i milošću. Svećenik ima trostruku moć: potestas regendi, potestas docendi, potestas sanctificandi. Moć vladati, usmjeravatiduše na Put koji je naš Gospodin Isus Krist. Moć poučavatiistinu, jedinu istinu, cjelovitu, nadnaravnu istinu. Moć prenositimilost dušama i posvećivati ihu Gospodinu Isusu Kristu, moć prinositisvetu Misnu žrtvu. U isto vrijeme, razmatranje o te tri moći i njihovoj povezanosti s blagom Presvetog Srca dokazuje i objašnjava zašto rješenje trenutačne krize u Crkvi počiva u katoličkom svećenstvu, u njegovoj svetosti i vjernosti.
Liberalni, modernistički duh koji je prodrio u Crkvu suprotstavlja se našem Gospodinu i Njegovom djelu. Naš Gospodin je Put – ali vjerska sloboda razvrgava društveno kraljevanje Krista. Crkva je jedini put spasenja, ali modernistički duh to relativizira i vodi u vjerski indiferentizam.
Danas: doktrinarni relativizam vodi u moralni relativizam
Situacija u Crkvi je jasna: postoji doktrinarni, dogmatski relativizam koji zauzvrat vodi u moralni relativizam i završava u prihvaćanju i promicanjugrijeha i sablazni. Jasan primjer toga je pitanje pričesti za razvedene i navodno „ponovno vjenčane“. De facto nastajenovi stav Crkve prema tim čak neprirodnim zajednicama. Nezamisliva situacija, direktno suprotstavljena našem Gospodinu kao Životu, Istini i Putu. Ako su crkvene vlastidostigletočku gdje nazivaju zlo dobrim, to je zato što su prvo zabludu nazivali istinom. Sve to ide zajedno – između svega toga postoji usklađenost, logičnost, posljedičnost.
Naš Gospodin nas je učio da ćemo prepoznati stablo po njegovim plodovima, i da dobro stabloproizvodi dobre plodove [4]. Stoga, ako je plod gorak, pokvaren, poticaj na grijeh, onda je zasigurno drvo s kojeg potječe loše drvo. A ako je drvo loše, to je zato što je njegovo sjeme bilo loše. Problem koji danas živimo u Crkvi nije samo jedna od posljedica, već je sve nakon Koncila loše drvo, i sav je sadržan u njegovom sjemenu, Drugom vatikanskom saboru. Ako smo danas suočeni sa sablaznipričesti za razvedene i „ponovno vjenčane“, to je na račun pokoncilskih zakona i prakse, koji su dopustiliinverziju ciljeva braka, oslabili njegovu nerazrješivost i uveli personalizam u njega izmišljajući novo ženidbeno dobro: osobno dobro supružnika. Sav taj nauk, koji je godinama ulazio u Crkvu, sadržan je u koncilskom Gaudium et Spes, koji je ustanovio tanačela. I kada sadašnji Papa dopuštasve te stvari, mi vidimo samo homogeni razvoj zablude.
“Ako trebamo birati između vjere i kompromisa, izbor je već učinjen – nema kompromisa!“
U isto vrijeme, zapanjeni smo da nema općenite reakcije u Crkvi protiv tih mjera, da ne postoji skupinabiskupa ili kardinala koji se javno suprotstavljaju toj sablazni. To pokazuje ozbiljnost modernizma, koji prvo razoružava, a zatim čini da se protutijela nestaju. Dok postoje neka poboljšanja i određeno slabljenje tog duha, što se nas tiče, uvijek je isto: da bi bili priznati moramo prihvatiti koncilskenovotarije...
Nedavno se papa Franjo osjetio dužnim ispraviti riječi nadbiskupa Pozza, koji je rekao da je priznanje FSSPX-a moguće, ali samo uz prethodno priznavanje II. vatikanskog jer „on ima svoju vrijednost.“ [5] Hijerarhijski nadređeni nadbiskupu Pozzu, kardinal Müller, objašnjava [6] da netko mora prihvatiti Papu i Koncil da bi bio katolik – vjersku slobodu, ekumenizam, itd. koji čine nauk, zajednički nauk, nauk vjere . On to uspoređuje sa slučajem uskrsnuća našeg Gospodina, istinom vjere koja nije bila izričito definirana. I zaključuje govoreći da zahtjev za prihvaćanjem Koncila nije nerazuman i da ne bi trebao biti nesavladiva prepreka za FSSPX. Zapravo, to priznanje je upravo ono što bi nas dovelo u „potpuno zajedništvo“ – zajedništvo u zabludi. Jasno je, stoga, da je uvjet prihvaćanje Koncila i onoga što je došlo nakon Koncila.
Zbog toga jetakođer jasno da se bitka nastavlja. Kao što je naš generalni poglavar, biskup Fellay, rekao: „Ako trebamo birati između vjere i kompromisa, izbor je već učinjen – nema kompromisa!“ [7] Bog sigurno može promijeniti okolnosti i staviti nas u drugačiju situaciju. To je naša čvrsta nada. Ali sadašnja stvarnost je takva kakva jest.
Presveto Srce, Srce zadovoljštine
Za kraj, Presveto Srce Isusovo je, suštinski, Srce Otkupitelja, Srce zadovoljštine. Sv. Margareta Marija Alacoque kaže da joj je naš Gospodin pokazao da postoje dvije svetosti, svetost ljubavi i svetost pravde i da su obje zahtjevne i stroge, svaka na svoj način. Postoji dvostruka svetost i zadovoljština, pravdi i ljubavi, i svećenik se mora prinositi zajedno s našim Gospodinom za otkupljenje ljudi i zadovoljštinu. Naš Gospodin je sam dao svojim apostolima to zlatno pravilo kada je rekao: „I za njih ja posvećujem sebe, da i oni budu posvećeni u istini.“[8]
Takav mora biti naš stav prema onima koji su obitelj Crkve, autoritetima. To je rješenje za sve te zablude i slabosti kojih se odričemo. Mi imamo ključ u našem pravom poistovjećivanju sa svećeničkim Srcem Isusovim. Kao što sv. Ivan kaže, mi moramo vjerovati u ljubav, ljubav našeg Gospodina. Mi moramo vjerovati u moćnu pomoć Njegove milosti. Mi moramo odgovoriti na tu ljubav ljubavlju, na dar našim vlastitim darovanjem, na žrtvu našom vlastitom žrtvom. To je put otkupljenja i obnove.
IdimoBezgrješnom Srcu Marijinu, srcu Majke, punom ljubavi, dobrote, milosrđa, postojanosti i strpljenja, kakva i jest majčinska ljubav. I Njezino srce je najsigurniji, najsavršeniji i najkraći put do Presvetog Srca Isusovog.
Amen.
[1] Iv 14,6
[2] Iv 18,37
[3] Iv 10,10
[4] Mt 7, 16-17
[5] Intervju s papom Franjom u “La Croix“ 16. svibnja 2016.:
“P. Biste li bili spremni osigurati im osobnu prelaturu?
Papa Franjo: To je moguće rješenje, no prvo moramo utvrditi osnovni dogovor s njima. Drugi vatikanski saborima svoju vrijednost. Krećemo se prema naprijed polagano, sa strpljenjem.”
[6] Vidi intervju kardinala Müllera iz lipnja 2016. u izdanju Herder Korrespondenza, ponovno objavljenom na austrijskoj web stranici Kathpress 24. svibnja, i koji citiraEdward Pentinna portalu National Catholic Registeristi dan: ,,Kardinal Müller, čije je inzistiranje da FSSPX prihvati koncilski naukjasnijeizraženo nego kod Svetog Oca, izjavio je za Herder Korrespondenz da se Koncil ne može zanemariti kao 'obično pastoralno lupetanje' samo zato što nije donio nikakvu obvezujuću dogmu. Prefekt Kongregacije za nauk vjere rekao je da nijedan papa nikad nije ex cathedraproglasio Kristovo uskrsnuće kao nezabludivu dogmu, no ono je ipak u središtu Vjerovanja, ono je osnova.’ ‘Ključne izjave , čak i ako nisu proglašene ex cathedra [i na taj način, nezabludive], su za nas katolike svejedno bitne’, rekao je dodajući da ‘nije prihvatljivo prihvatiti jednu, a odbiti drugu.’“
,,Kardinal Müller također je u intervjuu rekao da vjernik ne morabiti fasciniran svakom propovijedi biskupa ili pape. Samo učiteljstvo, koje proglašava vjeru, mora biti prihvaćeno“, naglasio je kardinal, prema izvješću Kathpressa.
,,Vjersku slobodu kao osnovno ljudsko pravo i slobodu zaštite vjere u pogledu nadnaravne objave u Isusu Kristu prepoznaje svaki katolik bez zadrške’ , rekao je u vezi važnih koncilskih izjava.
,,Priznavanje Drugog vatikanskog koncila nije nerazumno velika prepreka za premostiti, rekao je, dodajući da je toprije adekvatan lijek za ulazak u puno zajedništvo s Papom i biskupima koji su s njime u zajedništvu.“
,,Prefekt Kongregacije za nauk vjere nadalje je izjavio da se odnos pape Franje prema FSSPX-u ne razlikuje od odnosa pape emeritusa Benedikta XVI. ‘On vidi ovu i slične skupinekao katolike, ali koji su još uvijek na putu prema potpunom katoličkom jedinstvu‘.“
[7] Intervju biskupa Fellayja za National Catholic Register, 13. svibnja 2016.:“Ne tražim ovu kanonsku regularizaciju kao apsolut. Za mene je to datost, nešto na što imamo pravo, ali nećemo ulaziti u kompromise – povrijediti vjeru ili disciplinu Crkve da bismo to dobili. Smatramo nepravdom da nam se to ne daje i mi tako postavljamo svoje gledište. To je sve. I tako ako ćemo biti stavljeno na izbor, recimo, između čuvanja vjere ili kompromisa, jasno je što ćemo učiniti. Nećemo ulaziti u kompromis“.
[8] Iv 17,19
