Eve Lavallière
Eve je živjela život oskudice i patnje dok nije ušla u kazališnu družinu. Njezina ljepota, glas i stas doveli su je do najboljih kazališta u Parizu. Postala je najistaknutija glumica u Francuskoj i idol mnoštvu. Cijeli svijet gledao je njezine frizure i odjeću modela i trčao za parfemima, sapunima i kozmetikom “à la Lavallière”.
Kralj Karlo iz Portugala, kralj Leopold II. iz Belgije, kralj Edward VII. iz Engleske, Henrik Bavarski, diplomati, velikaši i prinčevi, svi su ju dolazili slušati i pljeskati joj. Zaslijepljena slavom, bacila se “u nepregledno more grijeha”.
“Zlato je prolazilo kroz moje prste”, Eve je priznala. “Imala sam sve što je svijet mogao ponuditi, sve što bi mogla poželjeti. Ipak, smatrala sam se najnesretnijom od svih duša.“ Usprkos životu u bogatoj palači u Parizu, okružena luksuzom, s kočijom i čak i automobilom – tada vrlo rijetko – na njezinom raspolaganju, ona je bila mučena grizodušjem. Više nego jednom pokušala je samoubojstvo, jednom čak nakon veličanstvene predstave u Londonu.
 |
| Eve na pozornici |
Njezin put u Damask
U srpnju 1917., Eve se željela odmoriti daleko od uznemiravanja svijeta da bi pripremila repertoar pjesama i komada koje je trebala izvoditi u Sjedinjenim Državama. Tako je unajmila palaču u Chanceuxu, blizu Toursa. Ondje se povukla s Leonijom, mladom belgijskom izbjeglicom koju je srela u Parizu 1915. i koja ju je pratila kao pouzdanica čitav život. Upravitelj te palače bio je župni svećenik, p. Chasteigner, jednostavan, strog i pobožan čovjek, iskreno zabrinut za duše svojih župljana.
Dan nakon Evinog dolaska bila je nedjelja. P. Chasteigner, primijetivši njezinu odsutnost s Mise, nazvao ju je da izrazi svoju zabrinutost. Eve mu je obećala da više neće propuštati Misu, i sljedeće nedjelje, kada je dobri pastir propovijedao o velikim obraćenim griješnicima, ona je prisustvovala Misi s neozbiljnim stavom.
 |
| Chanceux - palača |
Na povratku u palaču tog popodneva, župnik je komentirao Eve: “Koja šteta da nemaš vjere!”
“Ali što je vjera?”, odgovorila je Eve, tonom onoga koji ju je zauvijek izgubio.
Zatim mu je ispričala o svojim iskustvima sa spiritizmom, u kojem je, kako je rekla, sudjelovao đavao. “Iskoristila sam priliku da ga tražim da obnovi moju mladost, nešto što sam najviše željela, i da me izliječi od enteritisa. Sotona je obećao da će to učiniti pod uvjetom da postanem njegova. Pristala sam, dodajući da je moj stil života savršen da mu steknem još sljedbenika. Očito vrlo zadovoljan, nestao je. Nekoliko dana kasnije bila je još jedna seansa, s ponovnom prisutnošću đavla. Odrekla sam ga se jer nije uspio ispuniti svoje obećanje. Kao odgovor, garantirao je da će mi dati što ga tražim, ali pod još jednim uvjetom: da se ne blagoslovim kada naiđem na sprovod. To je bio jedini trag religioznosti koji je ostao u meni. Ali Sotona još uvijek nije učinio ništa za mene. U sljedećoj seansi, nazvala sam ga varalicom i lažljivcem. Tada sam zaključila da spiritizam nije ništa drugo nego farsa i da đavao ne postoji.”
“Pa, ja vas uvjeravam da on postoji”, rekao je dobri svećenik, a potom se popeo na svoj bicikl i otišao bez daljnjih formalnosti.
Eve, pogođena njegovim uvjerenjem, počela je razmišljati. “Ako đavao postoji, onda i Bog postoji. A ako Bog postoji, što ja radim na ovome svijetu? Što ja radim sa svojim životom?”
“Sljedećeg jutra”, Leonia se prisjeća, “šetale smo ispred dvorca kada se svećenik pojavio.”
“Gospođice”, rekao je, “ono što ste mi jučer rekli uznemirilo me. Priznajem da sam veći dio noći proveo u molitvi, moleći Boga da me prosvijetli oko vašeg slučaja. Također sam služio svetu Misu na istu nakanu. Donio sam vam Život svete Marije Magdalene, p. Henrija Lacordaira. Pričitajte ovu knjigu na koljenima i vidjet ćete što Bog može učiniti s dušama poput vaše.”
“Nakon ručka”, nastavlja Leonia, “Eve se smjestila blizu kuhinje i, otvarajući vrata tako da je sluge mogu čuti, počela čitati na glas. Spopalo ju je ushićenje. Nikad je nisam čula da čita s takvim uvjerenjem. Sjedeći do njezinih nogu, počela sam plakati. Sluge su također bili dirnuti. Eve je nastavila čitati, njezin glas slomljen jecajima.”
Eve i Leonia provele su ostatak tjedna u pobožnosti i razmatranju.
“A ja, prečasni oče?”
 |
| Eve nakon obraćenja |
“Stigla je nedjelja, deseti srpnja”, kaže Leonia. “Otišle smo na Misu, ali Evino određenje bilo je posve drugačije nego ono prošle nedjelje. Toga dana, za vrijeme ručka, usudila sam se reći joj: ‘Htjela bih primiti svoju prvu Pričest. Dostigla sam 23 godine starosti bez primanja, ali sada to želim.”
Eve je bila poprilično dirnuta. Ne samo da je ohrabrivala Leoniju, već se ponudila da napravi potrebne pripreme i potvrdila da će i ona s njom primiti Svetu Pričest. U isto vrijeme, rekla joj je: “Od sada mi se ne obraćaj s ‘moja gospođo’. Jednostavno me zovi ‘Eve’, jer ti si moja sestra i ja sam tvoja.”
Kada je stigao svećenik i čuo za Leonijinu odluku, obećao je da će joj pomoći. Budući da je prvo trebala poduku, rekao je da će joj pribaviti katekizam. Svećenik je bio spreman krenuti, kada ga je Eve zadržala.
“A ja, prečasni oče?”
“Vi?”
“Da, ja! Obećala sam malenoj da ću joj pomoći, da ću biti njezina kuma, i da ću s njom primiti Svetu Pričest.”
“Ali...”
“Da, znam dobro. Ja sam griješnica i nisam živjela kao kršćanka, ali ipak, nadam se da još imam pravo vratiti se Bogu.”
Leonia piše: “Još uvijek mogu vidjeti Eve na glavnom putu palače, kako odlučno hoda pokraj svećenika i kako se, na sav glas, optužuje javno za svoje grijehe. Dobri svećenik izgledao je posramljen.”
“Čekajte! Čekajte malo!“, protestirao je. “Kao prvo, ne vičite tako glasno!”
“Da čekam? Što da čekam? Zar Leonijina radost ne može biti i moja?”
“Radi se o tome da... da, u usporedbi s vama, Leonija je dijete. Njezin slučaj je jednostavan. Vi, vi ste Eve Lavallière... vi ste poznati...vaš život je javan. Ja se ne mogu prema vama odnositi na isti način. Štoviše, vi ste se odali spiritizmu. Govorimo o pridržanom grijehu.”1
“O, moj Bože! Kako sam nesretna! Bog nije zainteresiran za mene jer sam takva griješnica.“
“Smirite se, gospođice! Bog vas voli i da to dokažem, ja ću odmah otići u Tours, da zatražim potrebnu dozvolu.“
“A ako je neće htjeti dati?”
“Hoće. Koji bi motiv imali za odbiti? Gospođice, vratit ću se za manje od sat vremena i dat ću sve od sebe.” S tim je dobri svećenik nestao na svom biciklu. Eve je ostala u stanju zabrinutosti, naričući i plačući.
Evina jedina utjeha sred te tuge, prema Leonijinom izvještaju, bilo je njezino pouzdanje u našu Gospu. “Kako je dobro misliti o Njoj. Prije sam je voljela i nikad je nisam posve zaboravila. Običavala sam joj slati cvijeće koje su mi nudili. Ona će mi se smilovati!“
Unatoč tomu, Evina tjeskoba je rasla. Očaj ju je skoro dotukao. Pala je na koljena i podigla svoje ruke k nebu. Okupana suzama, izjavila je: “Gospodine, uzmi me! Pošalji mi smrt, ja više ne mogu izdržati!”
Baš tada, Leonija, vireći kroz prozor, viknula je: „Dobre vijesti! Vidim ga, napokon ga vidim! On pedalira svom snagom!“ Eve mu je potrčala u susret.
“Do kraja svog života”, piše Leonia, “nikada neću zaboraviti njezin uzvik sreće. Uvijek ću je vidjeti ondje, kako kleči na travi, iskazujući Bogu svoju radost i zahvalnost.“
“Mir Božji bio s tobom, kćeri moja!”, rekao je svećenik, silazeći sa svog bicikla. “Glavni poglavar odmah mi je dao sva ovlaštenja.” Eve je ustala, smirena, preobražena. S kojom pažnjom i zahvalnošću je poslušala te riječi mira!
Čitav tjedan dvije prijateljice pripremale su se za ispovijed i Svetu Pričest. Hodale su kroz polje pšenice svakog jutra do župnog dvora. Sjedile su jedna uz drugu na starom kauču i, poput dva pristojna djeteta, recitirale lekcije iz katekizma. Popodne p. Chasteigner dolazio bi do palače da im govori o Nebu i Božjim stvarima. P. Chasteigner svakoj je dao krunicu, i Eve je bila ta koja je naučila Leoniju da ju moli. „Pripremajući se za svoju životnu ispovijed, pisale smo svoje grijehe na listove papira tako da ništa ne zaboravimo”, rekla je Leonia.
Popodne prije važnoga dana, njih dvije sjedile su u Evinoj sobi moleći na glas. Eve je rekla: “Kada sam bila dijete, na dan prije moje prve pričesti, tražili smo oprost od naših roditelja zbog krivnji koje smo počinili prema njima.” Zatim, bacajući se na svoja koljena pred Leonijinim nogama, preklinjala je: “Oprosti mi, Leonija, za loš primjer koji sam ti dala i sve boli koje sam ti uzrokovala.” Leonija je, zauzvrat, učinila isto i nakon toga su se povukle iščekivati veliki dan.
Mrtva svijetu
Jutro je napokon svanulo. Bilo je oblačno i padala je kiša.“Naravno”, rekla je Eve, “danas ti imaš prednost jer je tvoja prva pričest. Odi na ispovijed i primi Svetu Pričest prije mene.”
Našle su crkvu ogrnutu u crninu, jer je kasnije trebala biti služena Misa za vojnika stradalog u ratu. “Oni se spremaju za sprovod”, izjavila je Eve. “A na današnji dan, Leonija i ja također pokapamo naš život u grijehu.”
“P. Chasteigner čekao nas je u pustoj crkvi”, Leonija se prisjeća. “Zapalio je svijeću pred slikom Presvete Djevice i ušao u ispovjedaonicu. Ja sam ušla prva i kleknula. Nakon ispovijedi, Eve je došla na red. Nakon njezine ispovijedi imala sam utisak da je ona već primila svetu pričest, takva je bila čistoća njezinog lika i tako snažna njezina sabranost.”
Sreća može doći samo od Boga
P. Chasteigner vratio se u svetište. Eve i Leonija kleknule su u iščekivanju kod pričesne ograde. “Dok je palio svijeće na oltaru, oči prečasnog oca bile su okupane suzama. Kao što smo se dogovorile, ja sam prva primila pričest, a Eve odmah iza mene. Svećenikove ruke drhtale su dok su joj davale Presvetu Hostiju. Ona je bila bijela, kao mrtva, dok je primala svoga Boga. Vraćajući se na svoje mjesto, ostala sam samo kratko u razmatranju, jer duža molitva nije bila za moj temperament. Ali Eve je izgledala kao na drugome svijetu.
Bile smo pozvane na kasni zajutrak u župni dvor. Na znak prečasnog oca, pozvala sam Eve nekoliko puta. Ali ona, potpuno obuzeta, nije ništa čula. Napokon, došao je p.Chasteigner i sam ju probudio i ona se vratila na Zemlju.
Koje radosno i sjajno slavlje! Kasnije smo se vratile pješice kroz ista suncem natopljena polja, suncem koje je svladalo oblake i kišu. Eve je klicala od radosti. „Zar ti se ne čini, Leonija, da polja imaju ljepše tonove i da je cvijeće danas ljepše nego ikada?“ Mi smo se osjećale krhko poput sjena.
Eve je uvijek razmišljala o tom danu, 19. srpnju 1917., kao najposebnijem danu u svom životu. Ona je smatrala da je to dan kada je njezin život zaista započeo. Odrekla se zauvijek kazališta, otkazala svoje ugovore, otarasila se svojeg nakita i odrekla se svega što ju je podsjećalo na njezin svjetovni život. Nakon njezinog obraćenja, ona je uvijek potvrđivala: 'Bio je to đavao koji me doveo do Boga!'
“Ja sam odlučila:“, napisala je Eve: „od sada nadalje, jedino Isus ima pravo na moj život, jer samo On mi može dati sreću i mir.”
Iskreno pokajanje
Napustila je Pariz da bude na sigurnom od njegovih opasnosti, razdijelila je svoje ogromno bogatstvo siromašnima, misijama i redovničkim kućama, i otišla živjeti u zabačeni kraj. Tražila je od Boga da joj pošalje puno patnji da bi zadovoljila za svoje prošle grijehe i da bi se uspela do visina kontemplacije, kreposti i svetosti.
Božansko Veličanstvo ispunilo joj je želju za patnjom na razne načine. Na primjer, htjela je ući u samostan da okaje svoje grijehe i da radi za obraćenje griješnika. Bez obzira na njezinu veliku sposobnost za ljubav i čistoću njezina srca, stalno su je odbijali zbog njezinog slabog zdravlja i čuvenosti. To je bila kušnja koju je potpuno prihvatila, shvaćajući da je to Božja volja.
Četiri godine posvetila se da sedam mjeseci u godini služi u timu laika misionara za njegovanje bolesnika u Tunisu, ali slabo zdravlje i razdoblja depresije prisilili su je da odustane od tog posla i da se vrati u Francusku. Tamo je, s Leonijom, vodila život molitve, razmatranja, davanja milostinje i puno patnje zbog bolesti.
Ona, čijoj se ljepoti divio Pariz, suočila se s ekstremnim patnjama na kraju svoga života. Nije bilo više niti jedne njezine jednom lijepe crte lica koja nije postala sredstvo okajanja, posvećenja i apostolata. Dajući hvalu Bogu, Eve je govorila sama sebi: “Griješila sam preko ovih crta lica, dobri Gospodine. Sada ti zahvaljujem što si mi dopustio da okajem svoje grijehe kroz ovu patnju.“
Godine 1929., velike pariške novine objavile su intervju s nekadašnjom slavnom osobom:
“Patite li mnogo?”
“Da, strašno”, odgovorila je.
“Imate li ikakve nade za izlječenje?”
“Ne. Ali tako sam sretna! Vi ne možete zamisliti kako je velika moja sreća.”
“Čak i uz toliko mnogo patnje?”
“Da, i baš zbog nje. Ja sam u Božjim rukama. Recite mojim prijateljima iz prošlih dana da ste susreli najsretniju osobu na svijetu.”
U svojem posljednjem pismu je napisala: “Svo moje biće i sva moja volja okrenute su prema ovom posljednjem cilju: voljeti Boga, koji me toliko voli unatoč mojoj prošloj i sadašnjoj bijedi.“
Umrla je 10. srpnja 1929., u 63.godini. Na njezin grob postavljen je jednostavan križ s ovim riječima, ugraviranima prema njezinom zahtjevu: „Sve sam napustila zbog Boga; On sam je dovoljan. O Ti koji si me stvorio, smiluj mi se!“
________________________________________
Zabilješka:
1. „Pridržani grijesi” su oni koje ispovjednik ne može otpustiti bez posebne dozvole biskupa ili pape. Ta dozvola se uvijek daje kad je zatražena.
Izvor
