Sedisvakantizam - velika riječ koja doslovno znači da je Svete Stolica prazna. Danas ona označava vjerovanje da osoba koja sjedi na stolici sv. Petra nije pravi papa, već samo pretendent bez prava na vršenje papinske službe.
Sedisvakantisti tome navode razlog da kriza u Crkvi ima potporu od strane rimskog biskupa. On zbog propusta ili pogreške promiče takve zablude i krivovjerja kao što su: nova Misa, ekumenizam, vjerska sloboda i kolegijalnost. Sedisvakantisti smatraju da pravi papa ne može biti odgovoran za takvu krizu.
Druga skupina koja je proizišla iz krize je neokonzervativna skupina, koja se čvrsto drži svega što papa govori, zato što je on - papa. Dakle, oni su prihvatiti prije navedena kriva učenja koja proizlaze iz Drugog vatikanskog sabora.
Vrlo je zanimljivo napomenuti da se obje skupine – neokonzervativci i sedisvakantisti, služe istim načelom: ,,Papa je nepogrešiv u svemu i ono što on uči je istinito i dobro“. Razlika je u primjeni načela. Konzervativci smatraju da je Drugi vatikanski sabor imao papinsko odobrenje, stoga moramo slijepo prihvatiti njegovo učenje, koje je istinito i dobro, bez obzira kako se neugodno osjećali zbog toga. Sedisvakantisti pak tvrde da Drugi vatikanski sabor promiče krivovjerja, stoga njegov autoritet nije mogao doći od pravoga pape. To je savršena dilema: ili neokonzerva ili sedić!
Rješenje ove dvojbe nalazi se u samom načelu. Nepogrešivost nije sveopća oznaka svega što dolazi od pape ili iz Rima. Ona je ograničena na određene izjave koje trebaju ispuniti posebne uvjete kako bi imale zaštitu nepogrešivosti. Takva zaštita se ne primjenjuje na dokumente Drugog vatikanskog sabora niti zakonodavstvo koje se tiče nove Mise.
Nadbiskupu Lefebvru su u njegovom poznavanju rimske politike i nadnaravnoj mudrosti bile poznate glavne teme koje su se odvile za vrijeme Drugog vatikanskog sabora: on je predsjedavao Coetusom, skupinom biskupa koja se odupirala modernistima rajnskih zemalja. Za razliku od sedisvakantista, svetački Nadbiskup nije bio sablažnjen strašnim izobličenjima koja su učinjena vjeri i sv. Misi pod imenom ekumenizma. Opirao se modernističkom Rimu kao lav, ali priznavajući autoritet rimskog prvosvećenika. Djelovao je na način kako bi dobro dijete reagiralo ako bi ga otac zamolio da nešto ukrade, iako ga ono još uvijek priznaje za svoga oca.
Neki sedisvakantisti prigovaraju da tradicionalni svećenici (uključujući FSSPX), spominju papinsku osobu kada govore ,,una cum“u Kanonu Mise. Za njih je ,,una cum“ isto kao i ,,Amen“ na krivovjerja koje promiče Papa. U stvarnosti, pojam je najprikladnije prevesti da molimo za papu kao vidljivu glavu Crkve.
Ma kako primamljiva bila opcija sedisvakantizma u ovom trenutku, moramo se oduprijeti padu u ovu zabludu. To međutim ne znači da se moramo uskladiti sa stavom nekonzervativaca, koji svaku papinsku izjavu tumače kao kvazi-nepogrešivu. Prisjetimo se da je u povijesti Crkve bilo pravednika i svetaca koji su smatrali nužnim oduprijeti se papi bez da postanu sedisvakantisti. To je razlog zašto nadbiskup Lefebvre, unatoč njegovom otporu modernističkim Rimu, nikada nije usvojio to stajalište te je mudro zabranio svećenicima Bratstva sv. Pija X. da na njega pristaju.
Izvor: sspx.org
