 |
| Ako je Amoris Laetitia nekakav pokazatelj, ne nazire se kraj moralnoj propasti i duhovnom pustošenju koje programi seksualne inicijacije obaraju na katoličke obitelji, posebno djecu, na katoličku vjeru i katoličku civilizaciju općenito. |
J.V.: Službena izjava pape Franje u Amoris Laetitia o "potrebi za spolnim odgojem" nalazi se u sedmom poglavlju pod nazivom "Prema boljem obrazovanju djece", § 280-286.
Puno informacija moramo pokriti u ovom intervjuu, s čime započeti?
R.E.: Mislim da je dobro započeti s uvodnom rečenicom sedmog poglavlja Amoris Laetitiae o „Potrebi za spolnim odgojem". Ta preinačena čudna poznata rečenica koja je donijela razrednu seksualnu poduku u katoličke škole može se naći u Gravissimum Educationis, deklaraciji Drugog vatikanskog koncila o kršćanskom obrazovanju promulgiranoj 28. listopada 1965. Pod § 1. Značenje univerzalnog prava na obrazovanje čitamo:
"Stoga treba pomoći djeci i mladima, uz pomoć najnovijih dostignuća u psihologiji i umjetnostima i znanosti podučavanja, da uravnoteženo razviju svoje fizičke, moralne i intelektualne talente tako da postepeno mogu steći zreli osjećaj odgovornosti neprestano težeći prikladno oblikovati svoje vlastite živote i slijedeći istinsku slobodu dok se savladavaju nestalnosti života hrabro i postojano. Neka im se također pruži, kako napreduju u dobi, pozitivan i razborit seksualni odgoj. Štoviše, oni moraju biti odgojeni tako da preuzmu svoju ulogu u društvenom životu da tako prikladno podučeni u nužnim i podesnim vještinama mogu biti aktivno uključeni u različite društvene organizacije, otvoreni razgovorima s drugima i spremni dati sve od sebe da promoviraju zajedničko dobro."
Ta podebljana rečenica ispala je tempirana bomba koja je, ubrzo nakon završetka Koncila, rezultirala potpunim napuštanjem doktrinarne kateheze koja se tradicionalno podučavala u katoličkim osnovnim i srednjim školama i njezinom zamjenom s moralno i duševno kobnom seksualnom katehezom s kojom su, sigurna sam, mnogi od vaših čitatelja već do sada upoznati.
R.E.: Ne, ali upravo to se dogodilo.
J.V.: Prošlo je više od pedeset godina od kraja Drugog vatikanskog koncila, možda bi bilo korisno da ponovno prođete za naše čitatelje kako je takozvani seksualni odgoj našao svoj put u župne škole i satove Bratovštine za kršćanski nauk (CCD).
R.E.: Programi seksualne inicijacije predstavljeni su u formalnom katoličkom kurikulumu kroz stražnja vrata putem sistematske kampanje obmane i potajnosti koja je započela na samom Koncilu.
Kada raspravljamo o bilo kojem koncilskom tekstu, trebamo imati na umu da nijedan dokument nikad nije zapravo bio dovršen ili upotpunjen prije negoli je završno glasanje crkvenih otaca donijelo tu odluku. Koncilski dokument o kršćanskom obrazovanju nije iznimka tom pravilu.
Rad na Gravissimum Educationis započeo je u srpnju 1962. s prvim nacrtom koji je pripremila pripremna obrazovna komisija. On je bio odbačen kao previše birokratski i negativan. Tako je započela trogodišnja žestoka borba između tradicionalnih i modernističkih biskupa i njihovih „stručnjaka“ oko budućnosti katoličkog obrazovanja.
J.V.: Pretpostavljam da originalna shema nije imala napomenu o "potrebi za spolnom podukom"?
R.E.: Točno. Dvije godine kasnije, u travnju 1964., novi tekst sheme o obrazovanju bio je predstavljen koncilskim ocima u obliku sedamnaest prijedloga o različitim načelima obrazovanja. Još jednom, novi nacrt je odbačen i vraćen na potpuni pregled, kao i treći nacrt iz listopada 1964. Ponovno, nije bilo napomene o "potrebi za spolnom podukom".
R.E.: Točno. Dvije godine kasnije, u travnju 1964., novi tekst sheme o obrazovanju bio je predstavljen koncilskim ocima u obliku sedamnaest prijedloga o različitim načelima obrazovanja. Još jednom, novi nacrt je odbačen i vraćen na potpuni pregled, kao i treći nacrt iz listopada 1964. Ponovno, nije bilo napomene o "potrebi za spolnom podukom".
Na kraju, na početku studenog 1964., potpuno novi tekst s 1000 riječi predstavljen je za raspravu. Jedna od novih ključnih odredbi bilo je ustanovljenje pokoncilske komisije za obrazovanje koja će "tumačiti" odredbe donešene u konačnom dokumentu o obrazovanju. Bilo je preko 58 intervencija i pisanih primjedbi na tu shemu. Američki biskupi bili su posebno zainteresirani u stanje financijske pomoći za župne škole kao oblik distributivne pravednosti.
J.V.: Je li se u to vrijeme raspravljalo o temi razredne seksualne poduke?
R.E.: Ne. O problemu razredne seksualne poduke za maloljetnike nije se nikad raspravljalo na koncilu. Rasprave o drugim problemima zaključene su 19. studenog 1964., kada je Plenarna komisija za obrazovanje zahvalila koncilskim ocima i obećala vratiti zadovoljavajući prerađeni tekst. Taj zadatak nije bio dovršen do proljeća 1965., ali završni tekst bio je biskupima nedostupan do otvaranja četvrtog koncilskog zasjedanja sljedećeg rujna. Jedine osobe koje su imale uvid u završni tekst sa svim ispravcima i novim izmjenama i dopunama za vrijeme tog međuvremenskog razdoblja bili su članovi obrazovne komisije.
Kada su se crkveni oci vratili na završno zasjedanje da bi glasali o shemi o kršćanskom obrazovanju, mnogi su bili užasnuti novim tekstom. Žalili su se da to nije "ispravljena" shema već "potpuno novi" dokument. Bilo je barem tri izmjene i dopune dokumenta u zadnjoj minuti prije negoli su čitavu shemu koncilski oci odobrili dio po dio 13. listopada 1965. te je zatim proslijeđena glavnom tajniku koji ju je predstavio papi na odobrenje.
J.V.: Kada su onda koncilski oci raspravljali o problemu razredne seksualne poduke?
R.E.: Nikada nije bilo ikakve rasprave na tu temu na Koncilu. Međutim, jedna od tri izmjene i dopune u zadnjoj minuti koje sam baš spomenula, koja se provukla, a da nije primijećena bila je kratka rečenica koja je pozivala na "pozitivnu i razboritu seksualnu poduku" za djecu i mlade.
Budući da nije bilo rasprave na temu razredne seksualne poduke, pretpostavljam da je većina crkvenih otaca tumačila da ta rečenica znači roditeljsku poduku o spolnim temama. Činjenica je da je završni dokument citirao Divini Illius Magistri pape Pija XI. trinaest puta možda je mnogima dala lažni osjećaj sigurnosti , budući da je ta enciklika iz 1929. izričito zabranila i osudila takozvanu razrednu seksualnu poduku.
R.E.: Nikada nije bilo ikakve rasprave na tu temu na Koncilu. Međutim, jedna od tri izmjene i dopune u zadnjoj minuti koje sam baš spomenula, koja se provukla, a da nije primijećena bila je kratka rečenica koja je pozivala na "pozitivnu i razboritu seksualnu poduku" za djecu i mlade.
Budući da nije bilo rasprave na temu razredne seksualne poduke, pretpostavljam da je većina crkvenih otaca tumačila da ta rečenica znači roditeljsku poduku o spolnim temama. Činjenica je da je završni dokument citirao Divini Illius Magistri pape Pija XI. trinaest puta možda je mnogima dala lažni osjećaj sigurnosti , budući da je ta enciklika iz 1929. izričito zabranila i osudila takozvanu razrednu seksualnu poduku.
Prema velečasnom Marku J. Hurleyu koji je sudjelovao o koncilskoj komisiji za obrazovanje i smatra se koncilskim najvećim autoritetom za Gravissimum Educationis, "sažeta" rečenica o seksualnom obrazovanju koja se nalazi u dokumentu "ni na koji način nije u suprotnosti" sa zabranom Pija XI. protiv razredne seksualne poduke već zapravo osnažuje tu zabranu izjavljujući da je neka privatna roditeljska poduka o spolnim temama uistinu potrebna.
J.V.: Ali velečasni Hurley, koji je kasnije postavljen za biskupa Santa Rose, bio je u krivu?
R.E.: Potpuno u krivu! Samo da se zna, zadnji put kada je američki biskup osudio razrednu seksualnu poduku bilo je to 17. studenog 1950., kada je Nacionalno vijeće za dobrobit katolika izdalo dokument "Dijete: građanin dva svijeta" u kojem hijerarhija podsjeća roditelje na njihovu posebnu nadležnost i dužnost u vezi pružanja seksualne poduke svojoj djeci. Poglavlje je završilo svečanim upozorenjem: "Mi protestiramo na najsnažniji mogući način protiv uvođenja seksualne poduke u škole".
Tri godine nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila i jednu godinu nakon stvaranja nove modernističke dvodomne birokracije američke crkve, Nacionalne konferencije katoličkih biskupa / Katoličke konferencije Sjedinjenih Država (NCC/USCC), američki biskupi učinili su seksualnu poduku "ozbiljnom dužnošću" i pozvali na "sistematsko" pružanje razredne seksualne poduke u biskupijskom kurikulumu zbog "novih okolnosti moderne kulture i komunikacija". Taj dio pastoralnog pisma Human Life In Our Day, iz 15.studenog 1968. podržao je Vatikan i zaozbiljno je započela bitka katoličkih roditelja oko razredne seksualne poduke.
J.V.: Je li to trenutak kada Vi ulazite u borbu oko "spolnog obrazovanja"?
R.E.: Da. To je bilo prije skoro pedeset godina. Mislim da je upravo proročanski to da prva prava prolife borba nije bila protiv pobačaja već protiv programa seksualne inicijacije koju su namjerno pogrešno nazvali "Obrazovanje obiteljskog života". Mislim da je također proročanski da su glavni promicatelji seksualne poduke za katoličku školsku djecu, iako to tada prolife borci nisu znali, bile primarno homoseksualne osobe uključujući novog glavnog tajnika USCC-a, biskupa Josepha Bernardina, njegovog asistenta glavnog tajnika, oca, kasnije biskupa, Jamesa Rauscha, i voditelja ureda za obiteljski život USCC-a, msgr., kasnije biskupa Jamesa T. McHugha, koji je bio promicatelj više grupa koje su podržavale abortus i homoseksualizam uključujuči i Vijeće za spolno obrazovanje i odgoj Sjedinjenih Država (SIECUS) i Američko udruženje seksualnih edukatora, savjetnika i terapeuta (AASECT).
J.V.: U Amoris Laetitia se papa Franjo pita jesu li se katoličke "obrazovne ustanove odazvale na taj "izazov" seksualnog obrazovanja?"
R.E.: Da. Nažalost jesu i to kako. Franjina uporaba riječi "izazov" da bi opisao potrebu da ovjekovječi ono što svaki katolik koji je proučavao porijeklo i ciljeve "seksualnog obrazovanja" zna da je namjeran i dijabolički napad na nevinost naše djece, smatram neprihvatljivim. To je posebno istinito zbog činjenice da su od početka 20. stoljeća vođe pokreta za institucionaliziranje seksualne poduke za djecu i mlade bili poprilično otvoreni oko krajnje svrhe takve poduke.
J.V.: Možete li navesti neka imena?
R.E.: Mogu. 20. ožujka 1969., ubrzo nakon što je NCCB/USCC dao nalog za eksplicitni seksualni program za katoličke osnovne i srednje škole, dr. Richard Day, bivši nacionalni medicinski direktor za Planned Parenthood - Svjetsko stanovništvo rekao je članovima Pedijatarskog udruženja Pittsburgha da je svrha seksualne poduke "zainteresirati djecu da povežu seks i potrebu za kontracepcijom rano u svom životu, čak i prije nego postanu [seksualno] aktivni".
Četiri godine kasnije, 3. svibnja 1973., nekoliko mjeseci nakon odluke Vrhovnog suda Roe Vs Wade da ozakone abortus u Sjedinjenim Državama, nacionalni predsjednik Planned Parenthooda, dr. Alan F. Guttmacher, u intervjuu u novinama iz Washington D.C.-a, Evening Star i Daily News potvrdio je da je jedini način na koji je Planned Parenthood mogao izboriti prava na abortus bilo "seksualno obrazovanje." "Mislim da ćemo uspostaviti potpunu kontrolu pojedinca nad začećem i da će to izboriti bitku za abortus ako budemo mudro djelovali", Guttmacher je objasnio. Ali američki biskupi nisu htjeli slušati, kao niti Vatikan.
J.V.: Razabirem da je "seksualno obrazovanje" također značilo garanciju brojnim drugim porocima i nastranostima kod mladih koji idu dalje od abortusa?
R.E.: Ne postoji porok ili seksualna nastranost koja je pobjegla nadležnosti ili afirmaciji arhitekata razredne seksualne poduke uključujući kontracepciju, sterilizaciju, kontrolu stanovništva, razvod, preljub, brak na probu, eugeničko rasplođivanje, čedomorstvo, umjetna oplodnja, transrodna "terapija", surogat "majčinstvo", samoubojstvo, eutanazija, pornografija, samozadovoljavanje, sodomija, pedofilija, pederastija, incest, bestijalnost, sadomazohizam, prostitucija itd.
J.V. : Prilično je ironično da Franjo rabi ono što mi zovemo "Božjim rječnikom" u vezi razredne seksualne poduke, zar ne?
R.E.: Iskreno, kada se radi o takozvanom "seksualnom obrazovanju", papa je tragično neuk jer:
- „Seksualni odgoj" nije o Bogu ni o naravnom zakonu. On je o seksualnoj idolatriji.
- On nije o kreposti. On je o poroku.
- On nije o moralu. On je o nemoralu.
- On nije o čistoći i čednosti. On je o ljudožderstvu nevinosti i čistoće.
- On nije o spolnim činjenicama, već prije o smrti i ubojstvu.
- On nije o plodnosti. On je o sterilnosti.
- On nije o ljubavi. On je o postizanju genitalne stimulacije i otpuštanja.
- On nije o poštovanju i časti. On je o nepoštivanju i nevjernosti.
- On nije o obiteljskom životu, već o uništenju obitelji i umanjivanju roditeljskog autoriteta.
Ukratko, „seksualni odgoj“ usmjeren je protiv obrazovanja, protiv djeteta i protiv obitelji. To je oblik seksualnog uvjetovanja i "rekonstrukcijske psihoterapije" stvoren za deformiranje savjesti mladih i pretvaranje mladih ljudi u seksualne robote i polimorfne pervertite. To je legalizirani oblik zavođenja djece i njihovog zlostavljanja.
J.V.: Primijetio sam da u Franjinom komentaru "potrebi za seksualnim odgojem," on ne daje referencu o roditeljima kao primarnim odgajateljima svoje djece posebno u intimnoj i osobnoj sferi ljudske spolnosti.
R.E.: Da. To je bio upadljiv i izdajnički propust u papinom komentaru na tu temu jer je Crkva uvijek smatrala da je otkrivanje seksualnih činjenica, i izravnih i neizravnih, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, i na prikladan način djeteta koji propituje i starijeg adolescenta pravo i dužnost roditelja. Roditelji su po naravi slobodni od požude kada se bave sa svojom djecom vezano za spolnost. Po milosti njihovog poziva oni imaju ispravno određenje i znanje kako štititi svoju djecu od preranog buđenja seksualnog interesa. I po svojoj čistoj ljubavi i osjećaju za čednost i pristojnost, dobri i sveti roditelji osnažuju urođeni osjećaj za čednosti i čistoću kod svoje vlastite djece. Nadalje, formiranje čednosti i povučenosti dragocjeno je u razvijanju djetetove moći da razabere što su normalne nasuprot nenormalne interakcije između njega i starije djece i roditelja.
Nažalost, nema sumnje da Franjo shvaća da se prikladna seksualna poduka djece treba odvijati izvan doma i da primarno treba biti povezana s institucionaliziranom seksualnom podukom u razredu razdvojeno od roditelja i doma. Iako takav grupni seksualni odgoj obezvrijeđuje svetost seksualne sfere i nikada ne može biti zamjena pa čak ni pomoć privatnoj, jedan na jedan poduci između oca i sina i majke i kćeri.
J.V.: Niti sam vidio ikakvu napomenu o razdoblju pritajenosti u normalnom razvoju djeteta.
R.E.: Vrlo pronicljivo, John. Franjo nigdje ne daje na znanje da postoji to "razdoblje pritajenosti" u razvoju mladog djeteta, niti spominje posljedice uništavanja tog razdoblja pritajenosti preranim seksualnim zavođenjem pod krinkom "seksualnog odgoja."
Možete se prisjetiti da sam u kolovozu, 2012. napisala seriju članaka o "spolnom odgoju" za CFN pod naslovom "Seksualno zlostavljanje u katoličkim školama – evolucija seksualne poduke u katoličkim školama od Kako postati osoba do Teologije tijela."
Jedan od podnaslova koji se može naći u toj seriji je "Seks nije dječja igra". Mislim da taj naslov sve govori. Djeca nisu minijaturni odrasli. Ona nisu "seksualna bića" kao što bi ih SIECUS opisao.
Iz Postanka 1:26–3:24, poznajemo tragične posljedice gubitka nevinosti naših prvih roditelja nakon što ih je kušala zmija, ali Franjo izgleda ne razumije tragične posljedice gubitka nevinosti kod djece svih godina, posebno djece koja su izložena iskvarenom utjecaju od vrtića do kraja srednje škole programima seksualne poduke.
J.V.: Kao roditelj znam da je to razdoblje pritajenosti vrlo stvarno. To nije proizvod nečije mašte kao što svaki roditelj zna.
R.E.: To je prava istina, John. I niste jedini koji prepoznajete tu činjenicu. Da djeca prolaze razdoblje nevinosti i pritajenosti u odnosu na seksualne stvari prihvaćena je značajka djetinjstva praktično u svim kulturama. Bog je učinio djetinjstvo vrlo posebnim vremenom za djecu. Između pete ili šeste godine i početka puberteta, dijete se također prepoznaje kao obrazovni ideal. Sedma godina već se dugo prepoznaje kao doba razuma i diskrecije gdje dijete može postati primatelj sakramenata Ispovijedi i Svete Pričesti. To je vrijeme kada je dijete najotvorenije za vjersku poduku i formaciju i stvari koje se tiču Boga i Njegove božanske domene anđela i svetaca. Tako je majka priroda, glavni Božji namjesnik, osigurala aseksualnu narav djeteta za vrijeme tog razdoblja pritajenosti da bi oslobodila djetetove snage u smjeru ispunjavanja svojeg prirodnog zanimanja i instinkta za znanjem odvojeno od seksualne sfere. Za neuprljano djete, prve asocijacije sa spolnim stvarima ispravno su povezane s brakom, obitelji i bebama. Zato je jedan od primarnih zadataka "seksualnog odgoja" "ispraviti" tu "pogrešku" razdvajajući stvaranje od spolnosti i spolnosti od rađanja u umu mlade osobe.
J.V.: Što je sa zastranjivanjem "seksualno prerano sazrijelog" djeteta čije je razdoblje pritajenosti bilo prekinuto ili potpuno uništeno ranim programima seksualne inicijacije?
R.E. Takvo dijete koje je bilo žrtva takvog spolnog odgoja postalo je njime za sve praktične i duhovne svrhe, nepoučljivo . Ono će iskusiti smanjenje kapaciteta za akademska i duhovna dostignuća. Uz to, vrlo vjerojatno će pokazivati emocionalnu retardaciju u razvoju osjećaja suosjećanja, empatije i ljubavi.
Nakon trinaest godina razredne seksualne poduke koja slama seksualne inhibicije i osjećaje gađenja prema seksualnim nastranostima, uključujući samozadovoljavanje, homoseksualnost i pornografiju kojima su djeca i mladi sistematski izloženi, katolička školska djeca tako su oštećena, da im je zapriječeno čudesno djelovanje milosti i postaju nesposobni voditi istinski, sveti katolički život kao odrasli ljudi, bili oni samci, oženjeni ili redovnici.
Takva seksualna poduka stvara rascjep u tkanju obitelji i između djeteta i njegovih roditelja. Gubitak seksualne nevinosti ostavlja neizbrisiv trag i na tijelu i na duši čak i kada je dijete premalo da bi razumjelo narav i posljedice zločina koje se vrši nad njegovom osobom u razredu s barem (u djetetovom umu) prešutnim odobrenjem njegovih roditelja koji bi ga trebali štititi od takvih nesreća.
J.V.: Koja je opasnost za djecu koja su izložena seksualnoj indoktrinaciji u kasnijoj dobi, recimo 13, 14 godina kada su tek ušli u pubertet?
R.E.: Još jednom, narav nije namijenila da vrlo mladi adolescenti ulaze u seksualne aktivnosti i odnose rezervirane za odrasle unutar bračnog ugovora.
Poremećaj normalnog razvojnog i seksualnog sazrijevanja mlade osobe koja ulazi u pubertet eksplicitnom razrednom seksualnom podukom predstavlja novi i različiti stupanj opasnosti za dijete. Adolescent je posebno ranjiv jer njegov nagli fizički razvoj nije usklađen s usporedivim psihološkim i emocionalnim rastom i stabilnošću koje možemo zapaziti kod zrelih ženskih osoba malo prije dvadesete godine, a zrelih muškaraca između dvadesete i dvadeset i pete godine.
To razdoblje poznato kao adolescencija normalno je obilježeno radikalnim restrukturiranjem fizičkog, mentalnog, emocionalnog i duhovnog života mlade osobe i stvoren je tako da proizvede zrelog čovjeka sposobnog voditi istinski moralan, duhovan i intelektualan život. Nije čudo, razredna seksualna poduka remeti taj normalan razvoj, posebno normalni psiho-seksualni proces sazrijevanja. Seksualna aktivnost uključujući spolni čin i samozadovoljavanje i druge nastranosti u koje se upuštaju mladi adolescenti, čini kratki spoj u razvoju kognitivnih vještina potrebnih za zdravo i prikladno moralno ponašanje, izlaže mlade ozbiljnim duhovnim opasnostima i potkopava njihovu budućnost katoličkih bračnih partnera i roditelja.
Iz toga slijedi da je u najboljem interesu adolescenta da njegove mlade snage budu usmjerene što dalje od seksualne sfere i preusmjerene prema akademskoj izvrsnosti i/ili izobrazbi za poziv i umjetničkim/sportskim dostignućima kao i aktivnom sudjelovanju u obiteljskim poduzećima i razvitku duhovnog života.
J.V.: Prije izuma razredne seksualne poduke nakon Drugog vatikanskog koncila, Sveta Majka Crkva slijedila je taj pristup koji ste baš spomenuli, zar ne?
R.E.: Apsolutno. U prošlim vremenima, i Crkva i država dale su svoj doprinos u podršku tom važnom razvojnom zadatku mladih podržavajući nerazrješivost (heteroseksualnog) braka i integritet i autoritet obitelji; provodeći zakone koji su branili i/ili obeshrabrivali porok (uključujući i homoseksualnost) i promovirali krepost; braneći izradu i distribuciju pornografije i seksualno eksplicitnih programa javnim medijima; snažnim provođenjem zakona o dobi suglasnosti s ozbiljnim kaznama za silovanja maloljetnika oba spola; i zagovarajući prava i dužnosti roditelja da usmjeravaju odgoj svoje djece, uključujući poduku u seksualnim stvarima kako njihova djeca rastu u dobi i razumijevanju.
Ali to više nije istinito pogotovo pod pontifikatom Franje. Iako, da budemo pošteni, on nije sam. Nijedan postkoncilski papa do danas, uključujući i papu Ivana Pavla II., nije efikasno djelovao da se obnovi zabrana pape Pija XI. o seksualnim programima za djecu i mlade, niti je odlučno nastojao obnoviti tradicionalnu doktrinarnu katehezu na njezino pravo mjesto u kurikulumu katoličkih škola.
Nažalost, ako je Amoris Laetitia ikakva naznaka, izgleda kao da se ne nazire kraj moralnoj propasti i duhovnom pustošenju koje programi seksualne inicijacije donose katoličkim obiteljima, osobito djeci i katoličkoj vjeri i civilizaciji, općenito.
Franjo kaže da voli djecu i da voli obitelji. Ja ne vjerujem da je to istina. Nijedna ljudska osoba koja daje takve tvrdnje ne bi mogla namjerno stavljati vječne duše bezbrojne djece i mladih u smrtnu opasnost izlažući ih opasnim i smrtonosnim posljedicama razredne seksualne poduke.
S obzirom na trenutačno stanje stvari u Crkvi, pojedinačno školovanje kod kuće i privatne škole koje su otvorili roditelji koji imaju kontrolu jedini su načini kako čuvati našu katoličku djecu sretnima, zdravima i više od svega svetima.
J.V.: Imate li kakve zadnje napomene o Amoris Laetitia?
R.E.: Franjina pobudnica o braku i obitelji izrešetana je smrtonosnim teološkim i krivovjernim minama tako da je nepopravljiva. Jedino rješenje je – spaliti ju!
Gospo Fatimska, budi nam na pomoć!
Izvor: http://www.cfnews.org/page88/files/8b1af5deea9a985b5e0eaa54bfd44605-617.html
