Zamagljeni teleskop
Kada astronomi žele promatrati zvjezdano nebo, oni ne postave svoje teleskope u sobu ispunjenu dimom, prašinom i izmaglicom, već odlaze van na čisti zrak, u ono vrijeme kada je atmosfera savršeno čista.
Razlog je očigledan. Oni tako djeluju da mogu vidjeti zvijezde jasnije i izrazitije, i da leće njihovih instrumenata mogu biti slobodne od dima i vlage. Isti argument možemo primijeniti na vjeru; ona je teleskop pomoću kojeg mi možemo vidjeti nebeske i nadnaravne stvari koje samo oko razuma nije sposobno primijetiti. Ali taj nadnaravni teleskop mora biti čist i bistar i ne smije mu se dozvoliti da se zamuti. Kako se on zamuti; kako se nevjera uvlači u glavu i srce? To je pitanje. A sada poslušajte odgovor:
Tko skreće u nevjeru? Onaj koji provodi svoju mladost u molitvi i učenju, a zatim kao Božji svećenik daje primjer svijetu čistog i neokaljanog života? Djevice posvećene Bogu koje se posvećuju osami samostana da bi razmatrale vječne istine? Hrabri mladići koji sve čine da štite svoju krepost čistoće i koji su pažljivi da očiste svoje savjesti čestim primanjem sakramenata? Zasigurno ne! Oni mogu jasno vidjeti; leće njihovih teleskopa nisu zamućene.
Tko skreće u nevjeru? Oni čija su srca puna dima grijeha, maglice zlih strasti; oni koji su neskloni svetim istinama vjere i koji preziru njezine opomene i ukore zbog grješnih života koje vode. Bilo bi divno da takve osobe mogu jasno vidjeti kao oni koji, slobodni od zlih strasti, slijede istinu.
Da, poroci, zlo, razuzdane, samovoljne strasti su ti koji lišavaju ljude njihove vjere. Tko je taj koji, na primjer, ismijava ispovijed i pričest, ili prezire i grdi crkvene zapovijedi? To je čovjek koji nalazi teškim ispovijedati sramotne čini koje stalno isponova počinja. Tko je taj koji počinje sumnjati u vječnu kaznu? To je čovjek koji je ovisan o poroku, koji drhti na pomisao o paklu i svim srcem želi da takvo mjesto ne postoji. Griješno zadovoljenje strasti je to što proizvodi krivovjerja, a porok je taj koji ih održava na životu.
Postoji jedan određeni porok koji postepeno oslabljuje i uništava mentalne sposobnosti čovjeka. Čovjek obdaren najvećim darovima može postati slab u intelektu i pamćenju, i ako se to dogodi u vezi svjetovnih stvari, porok o kojem govorim napada sve češće i neizbježno nadnaravne darove duše. „Tjelesni čovjek“, kaže sv. Pavao, „ne prima što je od Duha Božjega.“ (2 Kor 2:14) Stoga sv. Jeronim, naučitelj Crkve kaže: „Teško je naći krivovjernika koji je čist.“
Ako otvorimo stranice crkvene povijesti, naći ćemo da je ta istina potvrđena na najupadljivi način. Ilustrirat ćemo to jednim primjerom. Sveti Franjo Saleški, veliki biskup Ženeve, obratio je 70,000 protestanata. Njegova revnost za duše navela ga je da se obrati učenom kalvinistu, vođi te sekte u gradu Ženevi. On je u to vrijeme bio sedamdeset godina star; njegova ćelava glava i snježnobijela brada ukazivale su na razdoblje života koje se bliži vratima vječnosti. Sveti biskup mu je razložio, na najuvjerljiviji način, istine katoličke vjere, po kojoj jedino možemo biti spašeni. Beza – to je bilo ime starog učenjaka – Beza se proglasio svladanim i priznao je da nema više ništa za izjaviti!
Je li se Beza obratio? Ne! Taj starac nalikovao je na brdo Etnu, koje, iako pokriveno snijegom, izbacuje vatru – jer on je bio rob požude. Uzdahnuo je nad svojom slabošću i ukazujući na predmet svoje nedopuštene ljubavi, rekao: „Vidite, upravo zbog toga ostajem kalvinist i ne mogu prihvatiti pravu vjeru.“ To je bio njegov konačni odgovor i umro je kao krivovjernik.
Stoga se mi ne možemo čuditi kada danas postoje toliki kršćani čija se vjera ohladila, ili koji su je posve izgubili, a među tim brojem mogu se naći – taj prizor ispunja me tugom i boli – mnogi mladići koji su krenuli u život neiskvareni i puni vjere. Mi sada vidimo mnoge od njih kako povlađuju svojim strastima i kako su postali robovi poroka.
Zato te, moj dragi mladi prijatelju, bližeći se zaključku ovih instrukcija vezanih uz vjeru, ja preklinjem svime što ti je drago i sveto, da bdiješ i moliš, da ne bi izgubio vjeru! Uvijek budi na oprezu da ti se ne zamagli nebeski teleskop kroz grijeh i poroke!
Ozbiljno razmišljaj o tome kako je dobro živjeti kao katolik i kako je dobro umrijeti kao katolik. Niti jedan katolik nije se odrekao svoje vjere na samrti; ali mnogi su se nevjernici i krivovjernici vratili u okrilje Crkve kada su vidjeli da im se približava smrt. Dobro je za njih ako barem to učine! Ali ti ostani vjeran svojoj katoličkoj vjeri u mislima, riječi i djelu, do svog posljednjeg daha.
„A pravednik moj živjet će od vjere“, kaže sv. Pavao (Heb 10:38).
Nikad ne popuštaj zbog ljudskih obzira; budi neustrašiv u ispovjedanju svoje vjere; teži poučavanju drugih živeći prema svojoj vjeri. Život vjere daje snagu, utjehu i mir duši usred životnih nedaća; to je najbolje osiguranje za dobru smrt i blaženu vječnost.
Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" Str. 46. - 49.
