Danas se susrećemo s jednom izvanrednom suglasnošću među ljudima čija su uvjerenja dijametralno protivna. I crkveni neprijatelji i slobodoumni mislioci i vjerni katolici, čak i oni koji vole staru Misu, slažu se u jednom: da je Katolička Crkva prije Drugoga vatikanskoga sabora povrjeđivala ljudsko pravo na vjersku slobodu. Razlike se mogu naći samo u motivu. Dok neprijatelji Crkve tvrde da se radi o žudnji za moći i sličnim zlim namjerama, moderni katolici i polutradicionalisti opravdavaju Crkvu jer tada još nije primila svjetlo prosvjetljenja. Samo malobrojno Svećeničko bratstvo sv. Pija X. još uvijek brani čast Crkve i tvrdi da su njezina načela potpuno ispravna, iako se njihova primjena mora, naravno, prilagoditi okolnostima toga vremena. Pri tome dobiva samo povremenu podršku nekih obrazovanih znanstvenika izvan svojih redova, kao npr. prof. Gherardinija, koji jedno poglavlje svoje knjige Drugi vatikanski sabor – iščekivana rasprava naslovljava riječima: „Veliki problem vjerske slobode” ili profesora Georga Maya koji je još 1993. napisao u jednoj recenziji: ,,Objavom Dignitatis humanae Crkva [...] poričecijelu svoju povijest”.
Prisjetimo se najprije načela Crkve: prema crkvenom nauku se nikoga ne smije prisiljavati da prihvati vjeru. To se mora i može ostvariti samo slobodnim pristankom volje uz istinu koju je Bog objavio. Stoga u kršćanskom društvu treba tolerirati nevjernike i sljedbenike drugih religija. Ta tolerancija ne znači, međutim, da se mora dopustiti javno djelovanje i promicanje njihovih zabluda bez ikakvih ograničenja. Kršćanska država može stoga nametnuti određena ograničenja javnoga djelovanja lažnih religija: primjerice, zabraniti izgradnju velikih hramova ili džamija, zapriječiti pristup važnim javnim uredima ili zabraniti širenje njihovih krivovjernih spisa. Ona to može, ali ne mora u svakom slučaju. Radi izbjegavanja većega zla, kršćanska država može dati krivovjernim religijama veću ili manju slobodu javnoga prakticiranja vjere ako bi to moglo, primjerice, dovesti do nemira ili građanskih ratova ili ako bi previše strogim zakonima nevjernike ogorčilo i time se onemogućilo njihovo obraćenje. Naravno, ova sloboda mora također pronaći svoj izraz u državnim zakonima. U religiozno i konfesionalno miješanoj državi, kao što je Savezna Republika Njemačka, može vladati sloboda vjeroispovijesti, čak i prema tradicionalnom nauku. Konačno, čak i prije Sabora su se biskupi zaklinjali na Ustav.
U kršćanskoj državi, međutim, osnova za dopuštanje javnoga prakticiranja krivovjerja nije neko prirodno pravo lažnih religija, već kršćanska razboritost i ljubav. U svemu tome kršćanski državnici moraju imati na umu pitanje kako najbolje zaštititi svoje vjernike od zabluda i kako pri tome onima koji lutaju pomoći pronaći istinu. To su bila načela koja je Crkva zastupala sve do dvadesetog stoljeća – konačno još i u pripremnoj koncilskoj shemi kardinala Ottavianija O vjerskoj toleranciji.
Kako, po pitanjima razboritosti, nije uvijek moguće sve matematički zaokružiti, obično postoji prostor za raspravui može se raspravljati o tome jesu li u određenim slučajevima, konkretne odluke kršćanskih državnika doista pametne i prikladne. Tako je primjerice Pio IX. ukinuo obvezu slušanja kršćanskih propovijedi Židovima koji žive u Rimu jer je smatrao da se ova mjera pokazala beskorisnom i da je još više otvrdnula Židove prema Crkvi. Također je moguće da su u Crkvi ponekad prevladavale pretjerane ideje. Primjerice, nauk o dva mača prema kojoj je vladar smio upotrijebiti svjetovni mač samo u ime pape i kao papinski vazal, nikada se nije mogla pozvati na stalnu crkvenu Tradiciju.
No za katolike odbacivanje stalne crkvene Tradicije ne dolazi u obzir. A upravo to čine moderni katolici i polutradicionalisti, iako to nikada jasno ne kažu. Za njih je Crkva od 4. stoljeća do 1965. godine griješila po pitanju vjerskih sloboda i kršila ljudska prava. Zato iz njihove perspektive tijek crkvene povijesti izgleda ovako:
Nakon što je Crkva stekla slobodu za vrijeme cara Konstantina, odmah je pala u napast moći tako da je odmah pokušala suzbiti poganstvo i neistomišljenike unutar svojih redova (tzv. „heretike”). Svi crkveni oci kao npr. Jeronim, Augustin i Ivan Zlatousti bili su naime mišljenja da vladari trebaju zaštititi i braniti Crkvu. To je u Srednjem vijeku postao opći nauk Crkve i neki polutradicionalisti nepravedno nastoje proglasiti kriptoliberalom sv. Tomu Akvinskog, kojeg je Crkva uvijek smatrala svojim najvećim teologom. Oniočigledno smatraju da je to dobro nadahnuće jer stalno ponavljaju: Toma je naučavao da se muslimanskim roditeljima ne smije uzeti djecu kako bi ih se kršćanski odgajalo. Kao da to ima ikakve veze s našim pitanjem ili kao da je Crkva ikada poučavala takvu grozotu! Budući da se ne smije nekoga prisiliti da vjeruje, ne može se naravno poganskim roditeljima jednostavno oduzeti djecu koja im po naravnome pravu pripadaju. Ako je ovo dijete u smrtnoj opasnosti, dopušteno je krstiti ga protiv volje njegovih roditelja jer bi se tu radilo o osobnom spasenju djeteta.
Kršćanska antika i Srednji vijek nisu znali ništa o suvremenoj vjerskoj slobodi, nego su naučavali suprotno. Ali prema knjizi Benedikta XVI. Isus iz Nazareta (koju je, naravno, napisao samo kao privatno tumačenje, a ne kao papa), kršćansko carstvo Srednjega vijeka doista je palo u treće Isusovo iskušenje! Da čovjek ne povjeruje: tijekom Srednjeg vijeka i dijelom modernoga doba, Crkvu je zavodio đavao! Iz toga slijedi da su učenja papa, koji su se bavili tom temom u 18., 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, sva bila nadahnuti đavlom, a ne Duhom Svetim.Jadni kršćanski vladari vjerovali su da čine nešto dobro promicanjem katoličke vjere i suzbijanjem zabluda.U stvarnosti su oni teško griješili protiv pravednosti, iako su bili osobno opravdani, jer su tako djelovali kao zavedeni od Crkve.
Kad se svjetlo prosvjetiteljstva pojavilo u Europi, Crkva se tvrdoglavo zatvorila prema novim spoznajama. Također je nepotrebno osuđivala postignuća francuske revolucije, pri tome površno gledajući na žalosneizgrede tih velikih europskih događanja i uzimajući to za razlog svomenegativnomstavu.U 19. stoljeću Crkva je vidjela širenje novih ideja u svojim redovima. Učiteljski spisi papa toga vremena nikako nisu bili usmjereni samo protiv neprijatelja Crkve i slobodarskih duhova koji su propovijedali vjerski indiferentizam, za koga se uvijek tvrdilo da je štetan za istinu. Enciklika Mirari vos bila je primjerice usmjerena protiv Lamennaisa, katoličkog svećenika i tada žestokog branitelja papinstva. Nažalost, papinska tvrdoglavost dovela je ovog dalekovidnog čovjeka do otpadništva od vjere. Drugi, kao što su Montalembert i izvrsni biskup Orleansa, mons. Dupanloup, ostali su u Crkvi, iako su vidjeli da crkveno učiteljstvo osuđuje njihove stavove.
U dvadesetom stoljeću su pape s obzirom na brutalne ateističke režime komunizma i nacionalsocijalizma počeli oprezno govoriti o apstraktnom ljudskom pravu na štovanje Boga. Međutim, Pio XI. i Pio XII. su konkretno opet imali na umu samo katoličku religiju kao nositelja istinskih prava. Kao što je 6. prosinca 1953. Pio XII. objasnio u nagovoru Savezu katoličkih pravnika Italije: ,,Ono što ne odgovara istini i moralnom zakonu nema objektivno pravo na postojanje, propagandu i djelovanje“. Dakle, ovdje ne možemo govoriti o pravom obratu. To se dogodilo tek s Drugim vatikanskim saborom u kojemu se konačno, konačno nakon dugog osuđivanja usvojilo ,,najbolje od vrijednosti dvjestogodišnje ʼliberalneʼ kulture“ koje su „nastale izvan Crkve“ (kardinal Ratzinger).
Tako se to odvilo za katoličke branitelje vjerske slobode. Ali ako je doista trebalo tako biti, tada Katolička Crkva jedva može biti prava Crkva kojoj je od Boga dan nalog naučavati istinu u pitanjima vjere i morala. Nespojivo je sa samorazumijevanjem Crkve da je ona gotovo dvije tisuće godina prezirala temeljno ljudsko pravo kojega je onda morala naučiti tek od svojih neprijatelja. Usput, izgleda kao da polutradicionalisti ne zapažaju kakve se sve tu mogućnosti otvaraju: ako je Crkva pogriješila u pitanju vjerske slobode, onda je možda pogriješila i po pitanju kontracepcije, homoseksualnosti itd.
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. odbija prihvatiti takve izvrnute istine samo da bi se opravdale tvrdnje pastoralnoga koncila koje su se u mnogim drugim vidicima pokazale katastrofalnima za život Crkve. Bratstvo se radije drži Svetoga Pisma (u kojemu se, prema izjavi nikoga drugoga nego Yvesa Congara, ne može pronaći vjerska sloboda), svetaca, crkvenih naučitelja i papa iz vremena u kojima je Crkva imala dovoljno vjerske snage da oblikuje društvo.
