|
Posted: 30 Jun 2018 03:00 AM PDT
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Dragi prijatelji!
Draga braćo!
Danas smo se okupili na zacijelo povijesnome svečanome obredu. U povodu toga ću vam odmah na početku svojega nagovora dati nekoliko obavijesti.
Zbog prve ćete se informacije možda malo začuditi. To je i mene samoga iznenadilo. Sinoć je u 18 sati došao izaslanik Nuncijature u Bernu s jednim dopisom koji je sadržavao apel Svetoga Oca. Ovim mi je apelom jednostavno stavio na raspolaganje vozilo koje me je još sinoć trebalo odvesti u Rim. Time se trebalo spriječiti da danas provedem ova ređenja. Međutim, nije mi spomenut razlog zbog kojega bih se trebao uputiti u Rim, kao ni na koje mjesto u Rimu. Više od toga ne znam. U svakom slučaju, sinoć u 18 sati stavljeno mi je na raspolaganje vozilo koje me je smjesta trebalo odvesti u Rim. Sami ćete prosuditi koliko je svrhovit i smislen ovaj poziv.
U tijeku ove godine bio sam često u Rimu, danima, pa i tjednima. Sveti me Otac nije pozvao da ga posjetim. Nedvojbeno bih bio sretan da sam ga smio posjetiti. Jednako bih tako bio sretan da je došlo do konačnih sporazuma. To je bila prva obavijest koju vam prenosim, onakvu kakvu sam sinoć dobio u dopisu Nuncijature.
Sada ću vam dati nekoliko uputa o svečanomu obredu kako biste bolje razumjeli značenje ovoga obreda.
Ređenici, budući biskupi, već su u moje ruke položili zakletvu koja se nalazi u knjižici. Zacijelo su mnogi od vas nabavili ovu knjižicu kako bi mogli pratiti obred biskupskoga ređenja. Dakle, zakletva je već položena. Jednako su tako ređenici već položili Antimodernističku zakletvu kako je prije bilo propisano za biskupsko ređenje i na koncu Ispovijest vjere. Ove su prisege i Ispovijest vjere ređenici položili u moje ruke nakon kratkih duhovnih vježbi u tijeku posljednjih dana u Sidersu, u kantonu Valais. Stoga se ne trebate čuditi da odmah počinjemo s pitanjima o vjeri. Crkva zahtijeva ova propitivanja od osoba koje trebaju biti posvećene. Nakon svečanoga obreda smijete biskupe naravno zamoliti za blagoslov i poljubiti im prsten. U Crkvi, pak, nije običaj da se biskupima poljube ruke kao što se ljube ruke novozaređenoga svećenika. Biskupe se moli za njihov blagoslov i ljubi im se prsten.
Na stolu s knjigama u Upravi stoji vam na raspolaganju još knjiga i knjižica koje sadržavaju sve informacije. Iz ovih informacija možete saznati zašto se održava ovaj svečani obred, premda se čini da se održava protiv volje Rima. Nužno je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Za kineske biskupe koji su se odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir. Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troye u Španjolskoj, primjerice, to su tako učinili. Imenovali su papu i utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nikako ne dolaze u obzir! Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, provodimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svima onima koji su bili prethodnici papā, koji su pak od Drugoga vatikanskoga sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crvu i uništiti katoličko svećeništvo.
Među spisima koji Vam stoje na raspolaganju pronaći ćete zaista izvrsnu studiju dr. Rudolfa Kaschewskyoga njemačke „Una Voce-Korrespondenz“. Ova studija odlično objašnjava zašto se, da bismo pomogli vama i vašim dušama, nalazimo u izvanrednom stanju. Vjerujem da vaš pljesak nije bio svjetovni, nego čisto duhovni čin. Time ste izrazili svoju radost da konačno imate katoličke biskupe i svećenike koji spašavaju vaše duše, koji podjeljuju vašim dušama život našega Gospodina Isusa Krista po nauku, sakramentima, vjeri i svetoj Misnoj Žrtvi. Život našega Gospodina potreban vam je kako biste došli u nebo. Svugdje u koncilskoj Crkvi život našega Gospodina Isusa Krista nestaje. Koncilska Crkva ide putovima koji više nisu katolički putovi i koji neminovno vode do otpada od vjere. Zbog toga služimo ovaj svečani obred.
Ništa mi nije toliko strano koliko proglasiti se papom! Ja sam samo biskup Katoličke Crkve koji nastavlja prenositi nauk. „Accepi quod et tradidi vobis“.
Želim da mi se na grob napiše – a taj se dan bez sumnje neće još dugo čekati: „Tradidi quod et accepi“. To su riječi svetoga Pavla: ,,Jer ja primih od Gospodina, što vam i predadoh“ (1 Kor 11,23). Ništa ne izmišljam. Ja sam samo jedan pismonoša koji donosi pismo. Ovo pismo nisam ja sam napisao. Ova vijest, ova Riječ Božja od Boga je, od samoga našega Gospodina Isusa Krista. Preko naših dragih svećenika koji su danas prisutni prenijeli smo vam ovu vijest. I po svima ostalima koji su bili u to uvjereni primili ste ovu vijest da morate pružiti otpor ovoj plimi otpadništva u Crkvi da biste sačuvali vjeru svih vremena i predali je vjernima. Mi smo samo prenositelji ove vijesti, Evanđelja koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist. Istodobno smo i prenositelji sredstava za naše posvećenje, istinske svete Mise i istinskih sakramenata koji zaista daruju duhovni život.
Moja draga braćo, čini mi se da čujem glasove papā. Moglo bi se pomisliti da nam glasovi papā, od Grgura XVI., preko Pija IX., svetoga Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII. dovikuju: „Bože dragi, što radite od našega nauka, od naše propovijedi, od katoličke vjere? Želite li se odreći ove vjere? Želite li dopustiti da ta vjera u ovome svijetu izumre? Svakako morate nastaviti čuvati ovo blago koje smo vam predali! Ne ostavljate vjernike na cjedilu! Ne ostavljate Crkvu na cjedilu! Nastavljajte Crkvu! Od koncila se u rimskim ustanovama prihvaća i poučava čak i ono što smo mi osudili. Kako je to moguće? Mi smo osudili liberalizam, komunizam, socijalizam, modernizam i silonizam. Sve ove zablude koje smo osudili poučavaju, prihvaćaju i zauzimaju se za njih sada crkvene vlasti! Je li to moguće? Mi smo vam povjerili Tradiciju Crkve. Ako ništa ne poduzmete kako biste nastavili Tradiciju Crkve, sve će biti izgubljeno! Crkva će nestati, a sve duše bit će izgubljene!“.
Nalazimo se u izvanrednoj situaciji. Sve smo pokušali pojasniti Rimu da se moramo vratiti držanju časnoga Pija XII. i svih njegovih prethodnika. Biskup de Castro Mayer i ja doista smo sve pokušali. Pisali smo, putovali smo u Rim, pregovarali, više smo puta slali otvorena pisma u Rim. Tijekom razgovora smo svim sredstvima pokušali protumačiti Rimu da aggiornamento, ova korjenita promjena koja se od koncila odvija u Crkvi, nije katolička i da se ne može ujednačiti sa stalnim crkvenim naukom. Ekumenizam i sve zablude, kolegijalizam, proturječe vjeri Crkve i žele uništiti Crkvu. Uvjereni smo da smo s današnjom posvetom biskupa poslušni pozivu ovih papa i stoga i Božjemu pozivu. Jer oni predstavljaju našega Gospodina Isusa Krista u Crkvi.
Pitali su me: „Monsinjore, zašto ste prekinuli razgovore za koje se činilo da će imati određeni uspjeh?“. Istodobno, kada sam potpisao Protokol, izaslanik kardinala Ratzingera dao mi je pismo. U tom je pismu stajalo da trebam tražiti oproštenje za zablude koje sam počinio. Ako sam u zabludi ili poučavam zablude, jasno je da me se mora vratiti k istini, k duhu onih koji mi šalju ovaj dopis da potpišem kako uviđam svoje zablude. Drugim riječima: „Kada uvidite svoje zablude, pomoći ćemo Vam da se vratite k istini“. Što je istina za ove ljude? To je istina Drugoga vatikanskoga sabora, ove koncilske Crkve. Prema tome, za Vatikan je danas jedina postojeća istina koncilska istina, istina „Duha Koncila“. To je duh Asiza. To je danas „istina“. Ovu istinu ne želimo ni za što na svijetu! Čvrsta volja današnjih rimskih vlasti jest da unište Tradiciju i sve uvuku u taj duh Drugoga vatikanskoga sabora, u taj duh Asiza. Stoga smo se radije povukli. Ovaj duh ne možemo prihvatiti, to je nemoguće.
Za nas nije bilo moguće podložiti se takvim vlastima. Bili bismo podložni mjerodavnosti kardinala Ratzingera, pročelnika ovoga rimskoga povjerenstva koje bi nama trebalo upravljati. Bili bismo mu izručeni. Pali bismo u ruke osoba koje nas žele podložiti duhu koncila i duhu Asiza. To je nemoguće! Potom smo poslali pismo Papi i u tome mu jasno dali na znanje: to nije moguće! Mi to ne možemo! Unatoč našoj potrebi da živimo s njime u punome jedinstvu, radije ćemo i dalje nastaviti u Tradiciji radi duha koji trenutno vlada u Rimu u koji nas on želi uključiti. Sačuvat ćemo Tradiciju dok ova Tradicija ponovno ne nađe mjesto u Rimu i u duhu rimskih vlasti. To će toliko dugo trajati koliko dragi Bog odredi. Nije mi dano znati kada će Tradicija ponovno dobiti svoja prava u Rimu. Doduše, držim svojom dužnošću pripraviti sredstva i putove za pothvat koji bih želio označiti kao pothvat preživljavanja, „operaciju preživljavanja Tradicije“. Da sam ovaj pothvat proveo s Rimom i da sam nastavio s dogovorima koje smo potpisali, da sam ih proveo u djelo, počinio bih „operaciju samoubojstvo“.
A to ne mogu. Tu nema izbora. Moja je dužnost učiniti sve kako bismo preživjeli! Uvjeren sam da po današnjemu posvećenju ovih biskupa nastavljam Tradiciju i pomažem joj da preživi, to znači, Katoličkoj Crkvi!
Draga moja braćo, veoma dobro znate da bez biskupa ne može biti svećenika. Od koga ovdje prisutni bogoslovi trebaju primiti sakrament svetoga Reda ako me dragi Bog sutra pozove? To zasigurno nećemo još dugo čekati. Trebaju li ove bogoslove rediti koncilski biskupi čiji su sakramenti upitni? O ovim se sakramentima točno ne zna koju nakanu imaju. To nije prihvatljivo. Koji su biskupi zaista tako sačuvali Tradiciju i sakramente kako ih je podjeljivala Crkva dvije tisuće godina, do Drugoga vatikanskoga sabora? Samo biskup de Castro Mayer i ja. Ja nisam ni skrivio ovu činjenicu, a niti je mogu promijeniti. Mnogi su se bogoslovi nama povjerili. Vidjeli su da se održava kontinuitet Crkve i Tradicije. Naišli su na mnoge poteškoće. Unatoč tomu, ušli su u naše bogoslovije da bi primili istinski svećenički red i da bi prinosili istinsku Kalvarijsku Žrtvu.
Ovi bogoslovi žele prinositi istinsku svetu Misnu Žrtvu, podjeljivati istinske sakramente, naviještati istinski nauk i poučavati istinski katekizam. To je cilj naših bogoslovija.
Nisam mogao pomiriti sa svojom savješću da ostavim ove bogoslove kao siročad. Neću ih ostaviti kao siročad i preminuti, a da se nisam pobrinuo za budućnost. To nije moguće. To bi proturječilo mojoj dužnosti. S milošću Božjom izabrali smo ove mlade svećenike našega Bratstva koji su nam se učinili najprikladnijima da prime red biskupstva. Istodobno, ovi svećenici mogu živjeti pod uvjetima i u područjima u kojima će provoditi dužnosti koje im lakše dopuštaju obavljanje svoje biskupske službe, podjeljivanje svete Potvrde djeci te podjeljivanje svećeničkoga Reda u našim raznim bogoslovijama. Biskup de Castro Mayer i ja vjerujemo da mi, s pomoću dragoga Boga, po ovomu posvećenju biskupa Tradiciji dajemo mogućnost da i dalje postoji. Katolici koji žele, time dobivaju mogućnosti dokazati se u Crkvi svojih roditelja, djedova, baka i predaka kako bi Crkva radi koje su utemeljene njihove župe i dalje postojala. Lijepi oltari u ovim lijepim crkvama danas se uništavaju i zamjenjuju stolovima. To nam pokazuje radikalne promjene koje su se dogodile sa svetom Misnom Žrtvom, počevši od Drugoga vatikanskoga sabora. No, sveta je Misna Žrtva srce Crkve i svrha svećeništva.
Zahvaljujemo vam što ste danas došli u tako velikome broju. Vašim sudjelovanjem ojačavate nas kod ovoga svečanoga obreda. Obratimo se Presvetoj Djevici Mariji. Draga moja braćo, znate da je Lav XIII. na temelju proročkoga viđenja rekao: „Petrova će stolica jednog dana biti sjedištem bezboštva“. Rekao je to u jednome od svojih egzorcizama, u „Egzorcizmu Lava XIII.“. Vrijedi li to već danas? Hoće li to biti tek sutra? Ja to ne znam. To je u svakome slučaju nagoviješteno. Bezboštvo može također posve jednostavno biti i krivi nauk. Krivi nauk također je bezboštvo. To je teška zabluda neispovijedanja vjere svih vremena, katoličke vjere. Ako postoji bezboštvo, onda je to današnje bezboštvo koje se širi! Mislim da u Crkvi nikada ranije nije bilo većega bezboštva od susreta u Asizu. Ovaj se susret ogriješio o prvu Božju zapovijed, kao i o prvi članak Vjerovanja! Nevjerojatno je da se takvo nešto moglo dogoditi pred očima ponižene Crkve. Nikada nismo doživjeli takvo poniženje. To, uostalom, možete pročitati u knjizi p. Le Rouxa. Ova je knjižica izdana kako bi vam se zorno pokazala današnja situacija u Rimu.
Nije samo papa Lav XIII. pretkazao ove stvari nego i Gospa u Quitu. Nedavno sam od jednoga od naših svećenika, od Priora našeg priorata u Bogoti (Kolumbija), dobio knjigu o ukazanjima Gospe „de el buen Suceso“ (Gospe od Dobrog Uspjeha) čija se crkva nalazi u Quitu, glavnome gradu Ekvadora. Neposredno nakon Tridentskoga sabora, dakle prije nekoliko stotina godina, časna je sestra iz jednoga samostana u Quitu doživjela ukazanja Presvete Djevice Marije koja joj se javila. Ova su ukazanja napisana i Rim ih je priznao. Zbog toga se Presvetoj Djevici Mariji izgradila divna crkva u Quitu. Povjesničari o tome izvješćuju sljedeće: kip Presvete Djevice Marije bio je gotovo dovršen. Kipar je namjeravao stvoriti lice. Onda je vidio da je lice već dovršeno na čudesan način. Čudotvorni kip Presvete Djevice Marije vjernici Ekvadora časte s velikom pobožnošću. Presveta je Djevica ovoj časnoj sestri dosta toga pretkazala za XX. stoljeće i kod toga izričito rekla: „Tijekom XIX. i najvećim dijelom tijekom XX. stoljeća u svetoj će se Crkvi u velikoj mjeri proširiti kriva učenja. Crkva će se strmoglaviti u apsolutno katastrofalnu situaciju. Ćudoređe će propasti, vjera će se ugasiti, a da to i ne zamijetimo“. Oprostite što sada nastavljam s ovim ukazanjem. Ono govori o jednom prelatu koji će se posve suprotstaviti ovoj nahrupi otpadništva i bezboštva i koji će sačuvati svećeništvo odgajajući dobre svećenike. Možete imati prigovore ako želite. Ja to neću učiniti. Ne mogu zanijekati da sam bio iznenađen kada sam pročitao ove retke. To je pak činjenica. Ovi su redci napisani, tiskani i pohranjeni na čuvanje u arhivima o ovom ukazanju.
Zacijelo poznajete i ukazanja u La Saletteu. Tijekom ovih ukazanja Gospa govori da će Rim izgubiti vjeru. Ondje će vladati tama! Tama! Zamislite što može značiti kad Presveta Djevica tako govori.
Na koncu, postoji još i fatimska tajna koja nam je vremenski još i bliža. Treća fatimska tajna nesumnjivo mora sadržavati upozorenja o ovim tminama koje su potamnile Rim. Ove se tmine nakon Drugoga vatikanskoga sabora šire cijelim svijetom. Papa Ivan XXIII. zasigurno je upravo zbog toga smatrao primjerenim da se ova tajna ne objavi. Nakon toga bi morao poduzeti odgovarajuće mjere za što se možda nije osjećao sposobnim. Trebao bi posve promijeniti smjer kojim je krenuo s obzirom na koncil i za koncil. Mislim da se možemo osloniti na ove činjenice.
Povjeravamo se Providnosti. Dragi Bog zna što čini, u to smo uvjereni. Za nekoliko se godina mnogo toga može promijeniti. Možda tako kao danas. Kardinal Gagnon došao je u vizitaciju, četrnaest godina nakon prve rimske vizitacije kada smo bili suspendirani. Onda su nam objasnili da se nalazimo izvan zajedništva s Rimom. Nazivalo nas se „protivnicima Pape“, pobunjenicima, disidentima. Dugih četrnaest godina! Sada smo opet dobili vizitaciju iz Rima. Kardinal Gagnon sam je izjavio da će naše djelo nedvojbeno postići cilj koji je nužan za ponovnu izgradnju Crkve. On je sam pontifikalno sudjelovao na Misi koju sam 8. prosinca 1987. služio prigodom obnove obećanja naših bogoslova, premda sam sa stajališta Rima bio suspendiran i nisam smio provoditi sakramente! Četrnaest godina kasnije praktički dobivamo dopuštenje riječima: „Dobro ste to učinili.“ Otporom koji pružamo, mi smo dakle pravilno postupili. Uvjeren sam da se danas nalazimo u istoj situaciji. Ponovno provodimo čin koji je samo naizgled nedopustiv. Nažalost, sredstva društvenoga priopćivanja ne pomažu nam u ovom smislu. Novine će nas zasuti naslovima poput „raskol (šizma)“ ili „izopćenje (ekskomunikacija)“. Međutim, mi smo uvjereni da su sve ove pritužbe i kazne koje će nam biti određene posve nevaljane! Stoga se uopće ne obaziremo na sve to, kao što se nismo obazirali ni na suspenziju. Sada nam čestita Crkva, čak i progresistička Crkva. Za nekoliko godina − kada, ja ne znam, samo dragi Bog zna broj godina koje su potrebne da Tradicija opet jednoga dana u Rimu dođe do svojega prava − nas će rimske vlasti tada zagrliti. Zahvalit će nam što smo sačuvali vjeru u bogoslovijama, u obiteljima, zajednicama, našim zemljama, samostanima i redovničkim kućama, na veću slavu Božju i na spasenje duša.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
|
