Front page pictures

ponedeljek, 09. januar 2017

PRAVICA STARŠEV DO VZGOJE NJIHOVIH OTROK

Pravo obitelji na odgoj

Papa Pio XI. - Enciklike "Divini illius magistri", 31. prosinca 1929.

Ponajprije, zadaća obitelji se divno slaže sa zadaćom Crkve, jer obje na vrlo sličan način proizlaze od Boga. Naime, kada Bog u naravnom redu obitelji neposredno podjeljuje plodnost, temelj života, a zbog toga i temelj odgoja za život, u isto joj vrijeme daje i autoritet, koji je temelj reda....

Zbog toga obitelj ima neposredno od Stvoritelja zadaću i pravo odgajati djecu; budući pak da se to pravo ne može odbaciti jer je spojeno s najtežom obvezom koja je prije svakog prava građanskog društva ili države, zbog tog razloga ne može to pravo ograničiti niti jedna vlast na zemlji....

[Protiv tog prava bore se svi oni] koji se usuđuju tvrditi da djeca prije pripadaju državi nego li obitelji, te da država ima apsolutno pravo na odgoj.... [To se pobija riječima LeonaXIII:] "Djeca su nešto očevo i kao neko produljenje osobnosti oca; i hoćemo li govoriti točno, ona ne postaju članovima građanskog društva po
sebi, nego po obiteljskoj zajednici u kojoj su rođena". Dakle, "vlast očeva je takva da ju država ne može niti poništiti niti je uzeti na sebe, jer ona ima isti i zajednički temelj, kao i sam ljudski život"....

Iz toga pak ne slijedi da je pravo na odgoj koji imaju roditelji apsolutno i zapovjedničko, jer je ono vrlo usko (povezano i) podložno najvišem cilju te naravnom i Božjem zakonu....
(Leon XIII., enciklika "Rerum novarum", 15. svibnja 1891.)

Pravo građanskog društva na odgoj
Kao što iz zadaće odgoja, koju imaju prije svega Crkva i obitelj, proizlaze kao što smo vidjeli najveće koristi za Čitavo društvo, tako iz poretka koji je odredio Bog, ne može nastati nikakva šteta za istinita i posebna prava države koja se odnose na odgoj građana. Sam Začetnik naravi podijelio je građanskom društvu ta prava, ne
iz naslova očinstva, kao Crkvi i obitelji, nego zbog autoriteta koji ona ima radi promicanja općeg dobra na zemlji, a to ja naime njezina posebna svrha. 

Iz toga slijedi da odgoj ne spada na isti način građanskom društvu kao što spada na Crkvu ili na obitelj, nego na drugi način, na onaj naime koji odgovara njezinoj posebnoj svrsi. Ta pak svrha, to jest opće dobro naravnoga reda, sastoji se od mira i sigurnosti, što trebaju uživati obitelji i pojedini građani u ostvarivanju svojih prava, ujedno i u što većem duhovnom i materijalnom obilju, koliko je to moguće u ovom smrtnom životu, a to se postiže djelovanjem i pristankom sviju.

G r a đ a n s k i a u t o r i t e t , koji se nalazi u državi, ima dakle dvostruku z a d a ć u : štititi naime i promicati, a ne uvući u sebe (nijekati) obitelj i pojedine građane, ili postavljati se umjesto njih.
Zbog toga, da kažemo točnije, dužnost je države u odnosu na odgoj, da svojim zakonima štiti uzvišenije pravo obitelji - što smo već gore spomenuli - to jest da kršćanski odgoji djecu i da se tako pokorava nadnaravnom pravu Crkve na takav kršćanski odgoj.

Isto tako dužnost je države štititi i pravo same djece - ako možda nekada odgojna uloga roditelja prestane zbog njihove tromosti ili neiskustva ili nedostojnosti; jer kao što smo gore spomenuli, roditeljsko pravo odgajati (djecu) nije apsolutno niti zapovjedničko, nego je ovisno o naravnom i božanskom zakonu, i zbog toga podložno ne samo autoritetu i sudu Crkve, nego zbog općeg dobra, budnosti i skrbi države; obitelj naime nije savršeno društvo koje bi imalo u sebi sve potrebno da bude u potpunosti i sasvim dovršeno....

Posebna je pak dužnost države, kao što to traži opće dobro, na različite načine u n a p r e đ i v a t i sam o d g o j i obrazovanje mladeži. U prvom redu i po sebi, pomažući i štiteći djelovanje koje su započele Crkva i obitelji, a uspješnost toga dokazuje povijest i iskustvo; zatim, nadopunjujući (odgojno djelovanje) gdje nema
njih, ili gdje su nedostatne; (zatim) osnivanjem vlastitih škola i ustanova; država naime ima više sredstava nego ostali, koja su joj dana za (udovoljavanje) zajedničkih potreba sviju, te je potpuno u redu upotrijebiti ih na korist onih od kojih ih je i dobila.

Osim toga, država može zapovijediti i tako se brinuti, da svi građani budu upoznati sa svim građanskim i nacionalnim pravima, te da svi budu obučeni u znanju, ćudorednom nauku i tjelesnim vježbama, koliko je to dolično i što u ova naša vremena traži opće dobro.

Uistinu sasvim je jasno, da u svim tim načinima promicanja javnog i privatnog odgoja i obrazovanja, država mora poštivati ne samo prirođena prava Crkve i obitelji na kršćanski odgoj, nego se mora pokoravati i pravednosti, koja svakome daje što mu pripada. Zbog toga nije dopušteno da država sebi tako podloži čitav sustav odgoja
i obrazovanja, koji bi fizički ili moralno silio obitelji, da protiv obveza kršćanske savjesti, ili protiv onoga što one zakonito žele, budu prisiljene svoju djecu slati u državne škole.

To pak ne priječi da država, radi pravilnog upravljanja državom, ili radi unutar nje i vanjske obrane domovine ... osnuje državne škole kao pripremu za neke svoje službe, posebno za vojničku službu, ali se mora suzdržavati da se ne povrijede prava Crkve i obitelji u onome što spada na njih.

Naime, na građansko društvo i na državu spada o d g o j ne samo mladeži nego i (ljudi) svake dobi i staleža, a koji se običava nazivati g r a đ a n s k i m (odgojem), a koji se, kako kažu, u pozitivnom djelu sastoji u tome da se ljudima koji na taj način pripadaju društvu, javno prikažu stvari, koje duhu pružaju spoznaju, ispunjavaju maštu i pobuđuju osjećaje, volju potiču na poštenje i na to ju navode nekom moralnom prisilom; a u negativnom pak (dijelu) da se predusretne i udalji (od njih) ono što im je protivno.

Spolni odgoj
... Uistinu mnogi ludo i opasno prihvaćaju i šire onaj način odgoja, koji se ružno naziva spolnim odgojem; oni naime krivo misle, da čisto naravnim načinom, bez ikakve pomoći vjere i pobožnosti, mogu mladež zaštititi od požude i nećudorednosti; tako naime da sve njih, bez ikakvog razlikovanja u spolu, pa i javno, smionim
upućivanjem i poučavanjem u znanju, štoviše, a to je još gore, izlažući ih pravim prigodama, kako bi se njihov duh privikao na takve stvari - kao što to sami kažu - kako bi im duh očvrsnuo za opasnosti puberteta.

Ti su naime ljudi u velikoj zabludi, jer ne priznaju prirođenu slabost ljudske naravi, niti zakon usađen u naše udove koji se protivi zakonu duha, da se poslužimo riječima apostola Pavla [usp. Rim 7,23]; osim toga, oni lakoumno prelaze preko onoga što smo naučili svakodnevnim iskustvom, naime da mladi češće nego li drugi upadaju u nećudoređe, ne toliko zbog pomanjkanja razumske spoznaje, koliko zbog slabosti volje, izložene prigodama i bez Božje pomoći.

Ako naime u ovoj vrlo teškoj stvari, odvagnuvši sve, nekog mladića treba pravovremeno upozoriti, neka to čine oni kojima je Bog povjerio zadaću odgajati mlade, koja je povezana s prikladnom (Božjom) pomoći, kod čega treba primijeniti sve mjere opreza koje nisu nepoznate kršćanskim odgojiteljima....

Isto tako treba smatrati da je kriv i za kršćanski odgoj opasan onaj način poučavanja mladeži, koji se općenito naziva koedukacija. ...
Jedan... i drugi spol su po Božjoj mudrosti određeni da se međusobno upotpunjuju i da se prikladno združuju u obitelji i društvu, zbog raznolikosti tijela i duše čime se međusobno razlikuju; toga se naime treba pridržavati u odgoju i obrazovanju, štoviše, to treba podržavati prikladnim razlikovanjem i odvajanjem, u skladu s dobi i okolnostima. Tih se pak načela, propisanih prema kršćanskoj mudrosti, treba pravovremeno i prikladno pridržavati, ne samo u svim školama, posebno u nemirnim godinama mladosti, od kojih gotovo u potpunosti zavisi budući način života, nego i u sportskim igrama i vježbama ....

H. Denzinger, P. Hunnerman – str. 677.-682.