Pobožnost Presvetom Imenu Isusovom razvila se i ojačala u 15. st. preko velikih promicatelja i apostola ove pobožnosti, franjevačkih svetaca, propovjednika, sv. Bernardina Sijenskog i sv. Ivana Kapistrana. Želimo zato na današnji blagdan pobliže razmotriti na koji je način ova pobožnost pokretala njihovo djelovanje i koju nam poruku njihov primjer daje i za današnje vrijeme.
Prva polovica petnaestog stoljeća bila je obilježena velikim unutarcrkvenim sukobima. Vladala je velika podijeljenost i to ne zbog vjerskih, doktrinarnih, nego zbog osobnih, društvenih, političkih razloga. Nakon avinjonskog sužanjstva, kada su se pape vratili u Rim, došlo je do podjele među biskupima i kardinalima koji su, vođeni političkim razlozima, izabrali protupapu i to je žalosno stanje trajalo čak nekoliko desetljeća. U jednome trenutku bila su čak trojica pretendenata za papinstvo i cijelo je to stanje uzrokovalo veliki nemir i zbunjenost u kršćanskom svijetu. Isto je tako tragično bilo stanje u društvu – koje se službeno priznavalo kršćanskim, ali mu je nedostajao pravi duhovni temelj. Uvukli su se brojni ćudoredni poroci i zastranjenja koji su teško izobičavali kršćanski identitet tadašnjeg društva. U tome su nastupili sv. Bernardin Sijenski i Ivan Kapistran kao odlučni Kristovi apostoli koji su željeli tadašnjem narodu Božjem vratiti Kristov lik koji je sve više blijedio. Oni su bili vatreni propovjednici Božje riječi. Propovijedali su Krista po brojnim srednjoeuropskim gradovima. Narod bi hrlio u tisućama da bi čuo glas ovih Božjih ljudi kako mu s božanskim prosvjetljenjem tumače otajstva vjere. Njihove višesatne propovijedi nikog nisu umarale i puk Božji je sa zanosom upijao svaku njihovu riječ, njihovu vatrenu revnost za spasenjem duša. Oni su otvoreno i bez ikakve zadrške šibali sve poroke tadašnjeg vremena. Prodirali su u savjesti ljudi i željeli poput Krista – konačnog suca, sažgati svu pljevu i očistiti njivu Gospodnju od svake truleži i korova. Mase bi bile ganute, u suzama okajavale svoje grijehe, a nakon propovijedi postavila bi se lomača na koju bi oni bacali sve ispraznosti koje su ih uvlačile u grijeh. Snaga propovijedi ovih Božjih ljudi bila je upravo u Imenu Isusovom. U snazi njegovog Imena pozivali su narod na obraćenje, izlagali bi javno monogram IHS – koji čine prva tri grčka slova Isusovog imena, i pozivali zajedno sa sv. Pavlom: da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno. Da se iskaže čast i klanjanje našem božanskom Spasitelju kojemu ga mi dugujemo jer nema u drugome spasenja.
Ispitajmo zato i mi naše savjesti, koju su to ispraznosti koje nas zavode na krivi put? Što nas to ometa u našoj želji i nužnosti da dademo Bogu onu najvišu čast svojim životom? Zasigurno je jedna od najvećih ispraznosti koja ometa našu predanost Gospodinu čitanje ispraznih tekstova, časopisa i gledanje televizije. Koliko vremena utrošimo na beskorisne stvari kojima želimo samo utažiti svoju znatiželju ili pronaći neurednu razonodu, zapostavljajući pritom molitvu i svoj duhovni život. Televizija danas zauzima središnje mjesto u dnevnom boravku jedne obitelji, poput žarišne točke oko koje se svi okupljamo. Sama ta činjenica pokazuje koliko je neprirodno postavljen naš način života koji trebamo u temelju mijenjati – ukloniti ona sredstva koja vrve ispraznim i nemoralnim sadržajima i stvoriti povlašteno mjesto za molitvu i susret s Bogom. Molitva mora postati središnjom točkom u životu današnjih obitelji. Samo po njoj mogu naše obitelji jačati i dobiti snagu da izgrađuju Crkvu, da se u njima rode sveta svećenička i redovnička zvanja, kao i katolički muževi i žene koje će zauzeto djelovati za izgradnju Kristovog kraljevstva u svijetu.
Drugo razdoblje djelovanja sv. Ivana Kapistranskog predstavlja njegova misija u Češkoj. U to se vrijeme raširio nauk krivovjernika Jana Husa, koji je nijekao bitne istine katoličke vjere – svećeništvo, sv. Misnu Žrtvu, Kristovu stvarnu prisutnost, štovanje Majke Božje i svetaca. Njegovi su sljedbenici – husiti, zauzeli važna uporišta u zemlji i provodili teror nad katoličkim pukom i katoličkim svetinjama. Sv. Ivan Kapistranski neumorno se, svom snagom trudio privesti ove zalutale ovce u krilo Crkve. Nijedan napor nije smatrao uzaludnim i radio bi sve što je u njegovoj moći samo da suzbije, iskorijeni ovo krivovjerje i uspostavi jedinstvo u katoličkoj vjeri. Kakav nam je to samo primjer za današnje vrijeme sramotnog ekumenizma u kojemu se sve religije proglašavaju dobrima i spasonosnima te se odbacuju napori da se raskolnike i krivovjernike privede jedinoj pravoj istini. U dugotrajnim borbama bili su potpisani tzv. Praški kompaktati – kompromisni sporazum koji pravi problem – pitanje vjere, nije rješavao, nego više izbjegavao praktičkim mjerama i ustupcima, u nadi da će se tim ljudskim sredstvima ispraviti zablude. Sv. Ivan Kapistranski odlučno se protivio tom sporazumu. Smatrao ga je ničim drugim nego plaštom za daljnje utvrđivanje ovog krivovjerja i inzistirao na jasnom rješavanju doktrinarnih problema – odreknuću od zabluda i ispovijesti katoličke vjere. Danas se u Crkvi nalazimo usred prave revolucije. Preko nove teologije, preko novih bogoslužnih obreda nameću se i provode se modernističke zablude koje je Crkva u prošlosti svečano osudila. I nama se danas nude brojni kompromisi – traži se od nas da priznamo zakonitost tih pogubnih novotarija, da o njima šutimo i ponašamo se kao da je jedno i drugo isto, da bi nam se dalo nešto malo povlastica za tradicionalni obred. No istina se ne nalazi u kompromisima i praktičnim sporazumima, nego u izričitom i jasnom svjedočanstvu za katoličku vjeru. Jer jedino ta vjera vodi spasenju i posvećenju, a ne ljudska, zemaljska sredstva.
I treće razdoblje u djelovanju našeg sveca jest njegova misija za obranom kršćanske Europe od Turaka. Njihova je najezda potresla same temelje tadašnjeg ionako razjedinjenog društva i bila je potrebna nadnaravna intervencija da bi se organizirala prava obrana. Za to je Bog podigao svojeg glasnika, proroka, vođu – sv. Ivana Kapistrana, koji će božanskim sredstvima postići ono što ljudskim sredstvima tada nitko nije uspio. On se neumorno, do posljednjeg atoma snage trudio okupiti i povezati kršćanske vladare i plemiće, dozivajući im u svijest nužnost jedinstva radi spasa kršćanstva pred bezbožnim neprijateljem. Islam je religija mača. To je surova religija koja se nameće silom, koja ne poznaje sam temeljni pojam vjere kao slobodnog, nutarnjeg pristanka na Božju objavu. Pojam vjere tu ustupa mjesto političkoj ideologiji koja želi silom i ne birajući sredstva podjarmiti kršćanske narode. Sasvim očiti pokazatelj toga vidimo u strašnim događajima u Siriji, gdje fanatične muslimanske horde žele iskorijeniti svaki kršćanski znak, brutalnim mučenjima, ubijanjem kršćana koji ne žele zanijekati svoju vjeru. Iste je stvari trpjela Europa i naši hrvatski krajevi usred turske najezde kroz nekoliko stoljeća. Sredinom 15. st. kršćanski su vladari bili zaokupljeni više svojim osobnim interesima i međusobnim sporovima negoli općim dobrom. Sv. Ivan Kapistran je božanski prosvjetljenim naukom i moralnim opomenama želio ujediniti kršćanske snage. Apelirao je na savjest vladara radi spasenja Europe, ali nije se ograničio samo na to, nego je i dalje nastavio vatreno propovijedati i oduševljavati kršćanski puk da se uključi u križarsku vojnu za spas kršćanstva. On, siromašan i tijelom slab redovnik, okupio je vojsku jednostavnih i slabo naoružanih kršćana, stavljajući sve svoje pouzdanje u snagu Isusovog Imena. Glavna se bitka odvila 1456. god. kod Beograda. Kršćanske su snage branile grad protiv višestruko moćnijeg neprijatelja. Oboružan samo zastavom Isusovog Imena naš je svetac odvažno vodio kršćansku vojsku. Činilo se da je bitka skoro izgubljena tako da se čak i veliki vojskovođa i junak Janos Hunjadi povukao. Ostao je sv. Ivan Kapistran braniti grad. Vođeni božanskom snagom i providnošću, s Isusovim Imenom na ustima, kršćanska je vojska čudesno pobijedila. Neprijatelju je nanesen sudbonosni udarac, no naš svetac nije htio ovdje stati. Plamen njegove revnosti za Božju slavu nije moglo ništa prigušiti i on je s istim žarom radio planove kako osloboditi druge okupirane krajeve, i ne samo to, nego i doći do samog Carigrada i definitivno skršiti bezbožničku silu. Božja je volja ipak odredila drukčije. Istrošenog nadljudskim naporima, Gospodin ga je ubrzo pozvao u vječnu nagradu.
Dragi vjernici! Iako je turska sila na koncu izbačena s europskog tla, ipak opasnost islama nije prestala. Ona je danas dapače vrlo aktualna usred nekontroliranog useljavanja koje već desetljećima, a naročito posljednjih mjeseci, prihvaćaju europske vlade zbog gospodarskih interesa ili pak iskvarenog liberalizma i socijalizma koji dopušta potkapanje vjerskog, kulturnog, društvenog identiteta naroda. Sljedbenici ove lažne religije ne kriju svoje nakane da je njihov cilj napučivanjem nadvladati europske narode koji su propali u liberalizam i kulturu smrti. Tu možemo s pravom prepoznati jedan vid Božje kazne za otpad od njegove vlasti nad društvom. I doista su u prošlosti širenje islama kršćanski učitelji promatrali kao kaznu za krivovjerja i grijehe ljudskog roda. Možemo vidjeti da se upravo to dogodilo da je kršćanstvo pod najezdom islama nestalo s onih područja koje je zarazilo krivovjerje. Bliski istok zahvatio je nestorijanizam, sjevernu Afriku monofizitizam, a u 15. st. prije pada Carigrada održan je sabor jedinstva u Baselu – Ferrari – Firenzi gdje je potpisan s sporazum s istočnom, pravoslavnom Crkvom, ali nije zaživio, nego su ga istočnjaci odbacili onim poznatim uzvikom: radije turski turban, nego papinska tijara. Time su oni zazvali na sebe prokletstvo koje se vrlo brzo ostvarilo. I današnja Europa nažalost odbacuje Boga, zapada u najteže od svih krivovjerja. Molimo Gospodina zato da odvrati svoj gnjev od tog strašnog prijestupa i da se smiluje našim narodima. Molimo za širenje i utvrđivanje Kristovog kraljevstva u onim zemljama u kojima se Krista uvijek priznavalo kao vrhovnog Gospodara, pa tako i u našoj Hrvatskoj. Pouzdajmo se i zazivajmo snagu Isusovog Imena za kršćanstvo potreseno i izranjeno tolikim grijesima i nevjerom, naročito usred današnje krize u Crkvi. Čvrsto vjerujmo da nam snaga tog imena, pod kojim se treba pokloniti svako koljeno, može donijeti pobjedu protiv svih neprijatelja, zemaljskih i duhovnih, pobjedu Kristovog kraljevstva u ovome svijetu i vječno blaženstvo u budućemu. Amen.
p. Marko Tilošanec
(propovijed održana u Zagrebu, 3. siječnja 2016.)
You might also like:
