Odgoj adolescenata
U ovom ću predavanju sažeti knjigu Rudolfa Allersa – Formiranje karaktera kod adolescenata. Rudolf Allers je katolički psiholog. Njegova je djela iz psihologije nadahnula filozofija sv. Tome Akvinskog. Možda se ne bismo mogli složiti sa svime što autor kaže, ali sigurno potiče na razmišljanje. Meni se osobno većina opažanja gosp. Allersa čini točnima i korisnima.
Doktrina koju ćemo večeras proučavati je možda malo apstraktna, ali mislim da neće biti gubitak vremena. Zašto? Jer ne možemo utjecati na adolescenta ako ga ne razumijemo. Ako roditelji žele dobro odgajati svog adolescenta, moraju poznavati neke osnovne činjenice iz psihologije. Kipar mora znati s kakvom vrstom materijala mora raditi. Isto tako i roditelj mora znati kakvu vrstu materijala mora oblikovati.
Niti jednom dobu nije teže prići niti s njim upravljati od adolescencije; nigdje odgajatelju ne treba bolje poznavanje osobnosti koju treba usmjeravati i oblikovati. Da bismo razumjeli um jednog adolescenta, moramo postati savršeno svjesni načina kako on shvaća sebe i stvarnost, tako da posve dijelimo njegovu perspektivu. Razdoblje adolescencije je u svojoj biti vrijeme problema i poteškoća. Središnji problem adolescencije je formiranje odlučujućeg sebe. Stoga je to razdoblje nemira i nesigurnosti. Nestaje pouzdanost stvari i osoba, ne zato što su te osobe postale drugačije, već zato jer se odnos adolescenta s njima mijenja. Ta promjena odnosa događa se zbog promijene njega samoga ili radije zbog promjene njegove svijesti o sebi. Naivan stav koje je dijete imalo prema sebi, odnosno to što je sebe, svoje postojanje, svoj život i njegove okolnosti uzimalo zdravo za gotovo – sve to bezbrižno postojanje u skladu sa svim i svakim - nestaje. To je kao da dijete, kada prelazi iz djetinjstva u adolescenciju, treba ponovno otkriti čitavi svijet, a taj je zadatak sad neizmjerno teži od onog prvotnog otkrića, budući da je postalo svjesno. Radosna nesvjesnost ranog djetinjstva zauvijek je izgubljena.
Nitko se ne može nadati da će razumjeti um adolescenta, a još manje da će moći nekako utjecati na njega, ako ne postane posve svjestan činjenice da je nesigurnost upravo temeljna značajka tog razdoblja. Adolescent, takoreći, nema karakter, ili bismo radije rekli to da njegov karakter na promatrača ostavlja dojam nečega što ne zaslužuje da ga se nazove „karakterom“. Taj dojam se stiče posebno zbog nestabilnosti ponašanja koja je tako karakteristična za mnoge adolescente, i zbog čega ih se, prilično nepravedno, često prekorava. Adolescent zaista nije kriv, ili barem nije odgovoran za nestalnost svog ponašanja. Ona je neizbježan rezultat njegovog stanja.
Autoritet je već problem u odgoju djece. Ali dok god postoji prvotna povezanost povjerenja i ljubavi između roditelja i djeteta, zadatak utjecanja na djecu nije previše mučan. Adolescencija više ne teži oslanjanju na druge. Kako osoba postaje sve više svjesna svojih prava što uzrokuje da se u autoritet sve više sumnja. Svijest o sve većoj snazi čini da mladi um sve više teži za neovisnošću. Pa opet, adolescent nije još stekao dovoljno uvida da bi bio sposoban shvatiti potrebu i zakonitost autoriteta. Zakoni mu se čine kao svojevoljna ograničenja koje je nametnula tiranija starijih. Autoritet se smatra nezakonitim prisvajanjem onih koji ga posjeduju da bi sačuvali svoje pozicije kojih bi se zapravo trebali odreći. Osjećaj da era starije generacije prolazi, a ona mladih upravo započinje je vrlo uobičajen među adolescentima.
Adolescenti su, kao što je dobro poznato, prilično skloni kritiziranju svega. Što god starija generacija drži za ispravno adolescent smatra smiješnim. Oni smatraju da se zakoni i pravila trebaju promijeniti. Lako ih očaravaju svakakve nove i revolucionarne ideje. Kako je adolescent snažno svjestan svoje nove probuđene osobnosti i njezine jedinstvenosti, lako razvija neku vrstu relativizma, čineći „čovjeka mjerom svih stvari“. Sumnja se u objektivne i vječne istine. Samo postojanje takvih istina postaje upitno u umu adolescenta. Ako mu netko spomene takve istine ili zakone koji su dokazano valjani kroz stoljeća, on uopće time nije impresioniran. Za njega je svijet nov i nejasan kao što osjeća da je i njegova osobnost.
Ako želite poznavati adolescenta, morate steći njegovo povjerenje. Ako želite steći njegovo povjerenje morate, kao prvo, ozbiljno shvatiti njegove ideje i probleme. Odbacivanje njegovih ideja kao nezrelih, otkrivanje njegovih problema, govorenje da se to svima događa i da će to proći (kao što se dogodilo svima onima koji su postali dovoljno stari da uvide ništavost tih problema i poteškoća), odbijanje da ga se sluša jer je tako to uvijek bilo s dječacima i djevojčicama – sve su to dobro poznati stavovi odraslih, koji su nastali djelomično iz razočaranosti, djelomično iz zavisti, djelomično iz lijenosti i izbjegavanja odgovornosti; najsigurniji su način za udaljavanje mlade osobe i stvaranje dubokog rascjepa koji više nikada neće biti ispunjen.
Ako je potrebno, dovedite „autsajdere“, poput svećenika, trenera, voditelja izviđača, starijeg brata ili sestre, koji mogu savjetovati dijete. U većini slučajeva je, međutim, nužno pripremati polagan i ustrajan pristup. Za to je potrebno vrijeme; ali to vrijeme nije izgubljeno. Dok smo još daleko od uživanja povjerenja mlade osobe, možemo ga bolje upoznavati, a on nam, a da nije svjestan, može početi vjerovati i pokazivati određenu spremnost da možemo prići bliže. Što je bliže točka, koju izaberemo za uspostavljanje kontakta, adolescentskim osobnim problemima, to bolje. Međutim, rijetko kad je dobro pokušati zaskočiti um adolescenta iznenada. Ako on nije spreman povjeriti nam se da treba malu pomoć da savlada svoje prepreke, on se ne želi razotkriti, iako možda žarko želi ispričati nam što mu je na umu. Iznenađenje ga može šokirati i prestrašiti. Bolje je pristupiti polagano i jako strpljivo.
Kada imamo posla s mladima (ili, što se toga tiče, i starijima), niti jedna kvaliteta nije važnija od strpljenja. Ako im želimo pomoći, onda moramo čekati dok nam se ne pruži prilika. Što bolje znamo čekati, to je sigurnije da će nam se takva prilika pružiti. U međuvremenu ne možemo ništa drugo učiniti već nastojati da ostanemo s mladima u što boljim odnosima i da prikupljamo što više informacija. Sve je vrijedno razmatranja, bilo da smo to osobno opazili ili čuli od treće osobe. Ali moramo imati te stvari na umu i ne baciti ih u lice djevojci ili mladiću, čak i ako smo ljuti zbog onoga što su nam ispričali. Treba se suzdržati od onoga što roditelji često učine kada viknu: „A što sam to čuo o tebi?“. Mladi ne žele da ih se špijunira, jer vrlo tjeskobno nastoje sačuvati ono što zovu svojom „neovisnošću“.
Autoritet kao takav ne impresionira mlade umove. Jednostavno nametanje autoriteta čini mlade nemirnima i nesklonima slušanju ili posluhu. Adolescent više nije poput djeteta koje je bezuvjetno vjerovalo i, stoga, poslušalo čak i kada bi isprva protestiralo, ili koje je osjećalo da odrasli znaju bolje u svakom slučaju. Ali moglo bi biti vrlo korisno istaknuti, čak i djetetu, da ono mora učiniti što mu se kaže, ne samo jer tako kažu majka i otac, već stoga što oni sigurno znaju bolje. Na adolescenta ostavlja dobar dojam kad mu se mogu objasniti prava i potreba na kojima se izriče takav autoritet. Utoliko koliko se tiče autoriteta, zadatak odgoja i školovanja u adolescenciji je puno manje očuvanje tog autoriteta koliko je njegovo izgrađivanje.
Autoritet ne može očekivati da će biti ispunjeni oni zahtjevi koje on sam ignorira. Kritičnost adolescenta nije toliko usmjerena protiv samog autoriteta, koliko protiv autoriteta koji vjeruje da je sam izuzet od svojih pravila. Postoje, naravno, mnoge stvari koje su dopuštene odraslima koje se ne mogu dopustiti djetetu ili adolescentu, ali mladi moraju znati da će i njima te stvari biti dostupne nakon nekog vremena, i , utoliko koliko je moguće, mora im se reći zašto odrasli mogu nešto raditi ili imati ovo ili ono, dok se mlađoj generaciji još uskraćuje dopuštenje. Iako oni možda neće sabrano moći o tome razmisliti, djeca kao i adolescenti jako dobro razlikuju pravila koja se tiču odraslih kao takvih i onih koje uvjetuje razvoj. Istina je da je ta sposobnost rasuđivanja ponešto zamagljena kod adolescenata jer žudnja za tim da budu odrasli, da budu ono što osjećaju da jesu (iako su to trenutno samo potencijalno) umanjuje oštrinu razlikovanja. Ali čak se i adolescentu mogu objasniti te razlike, pogotovo ako se stariji ljudi potrude objasniti im kako stvari stoje i zašto se još moraju odricati ovoga ili onoga.
Ohrabrenje je nešto što adolescentu treba pod hitno. Oni ne izgledaju, u pravilu, obeshrabreni, niti su to oni uvijek. Ali svaki adolescent je podložan, barem povremeno, napadima potištenosti i obeshrabrenja. To je, naravno, vrlo štetno za moralni razvoj. Osjećaj da nikada neće nadvladati određene poteškoće, da nikada neće ostvariti određene ideale, itd. djeluje kao težak teret koji ih vuče dolje. Obeshrabrenje je nužna posljedica nesigurnosti, posebno nesigurnosti u „sebe“. Čak i ako smo sigurni da se radi o neobično nadarenoj mladoj osobi (možda i geniju), moramo biti jako oprezni kako izražavamo svoj stav u vezi onoga što on radi. Ovdje se moramo držati srednjeg puta, ne obeshrabriti adolescenta govoreći mu kako ništa nije postigao, niti ga uvjeravati kako je dostigao vrhunac. Najmudriji put je da pomognemo mladim ljudima vidjeti da se isprva moraju zadovoljiti manjim postignućima. Ako im netko netaktično to kaže i uputi ih na budućnost, mogu se obeshrabriti. Oni žele biti veliki i važni i uspješni baš sada. Ne mogu čekati da se to ostvari u nekoj budućnosti o kojoj imaju samo nejasnu predodžbu i koja ih plaši barem jednako onoliko koliko ih privlači. Kako se zaista od njih može očekivati da imaju jasnu ideju o budućnosti kada imaju i vrlo zamagljenu predodžbu sadašnjosti? Da bi bio utjecajno, ohrabrenje se mora primijeniti na aktualne stvari.
Zadatak ohrabrivanja ima dvije strane, negativnu i pozitivnu. Moramo se paziti da ne obeshrabrimo adolescenta. Na primjer, nikada ga ne treba prekoriti jer je nešto krivo učinio, a da mu se ne pokaže povjerenje u njegovu sposobnost da se ponaša drugačije. Treba biti jako oprezan s mladićem koji je baš utonuo u potištenost.
Neće biti uzalud istaknuti neke uobičajene pogreške roditelja, kojima se sve više udaljuju od svog adolescenta. Vrlo je uobičajeno da roditelji, kada kore adolescenta zbog nekog lošeg ponašanja, govore o svojoj mladosti i kažu kako oni, naravno, nikad tako nešto nisu učinili. Ta primjedba je generalno bezuspješna. Mlađa generacija ne vjeruje da je to istina; a i nije istina u većini slučajeva. Jedan otac je rekao svom desetogodišnjem sinu: "Jesi li me ikada vidio da sjedam za stol prljavih ruku?“ Dječak je odgovorio: "Pa nisam te poznavao kada si imao deset godina!“
Još jedna česta pogreška je uzimanje roditeljskog autoriteta zdravo za gotovo, jer je objektivno opravdano i zakonito. Ali ono što je objektivno istinito ne prepoznaje se uvijek subjektivno kao istinito, pa čak niti kod odraslih. Ako uzimamo zdravo za gotovo ono što naš suparnik odbacuje, neće biti plodonosne rasprave. Ako želimo uvjeriti drugu osobu, moramo krenuti od njegove točke gledišta i postupno ga voditi dok ne shvati svoju pogrešku. Trebamo jasno prepoznati da je poremećaj u odnosu između dvoje ljudi rijetko kad krivica samo jednog od njih. U većini slučajeva oboje dijele krivicu, iako ne u posve istom stupnju. Ali nesporazumi koji su tako česti između roditelja i adolescenta obično su uzrokovani stavom onih prvih. Adolescent, naravno, postaje kriv za mnoge pogreške pa čak i greške koje se mogu nazvati ozbiljnijim imenima. Ali te njegove pogreške, iako materijalno teške, nisu uvijek formalno takve, budući da (kao što sam već više puta naglašavao) adolescent ne zna još puno toga, pogotovo o svojoj vlastitoj osobnosti, pa se od njega ne može očekivati da će se ponašati prema objektivnim pravilima koje bismo mogli primijeniti za jako malu djecu ili zrele odrasle. Umjesto da isključivo okrivimo mlade kao odgovorne, bilo bi puno bolje da roditelji, barem povremeno, razmisle o tome jesu li i oni pogriješili i da li još uvijek griješe. Oni će otkriti, ako su dovoljno iskreni, da su krivi za mnoge kikseve, a da sada žanju što su ti kiksevi posijali. Situacija koja je uspostavljena već dulje vrijeme ne može se promijeniti i rekonstruirati u nekoliko sati objašnjavanja.
Čuli smo od mnogih odraslih kako se žale da je trening njihovih umova zanemaren u mladosti i kako sad ne mogu nadoknaditi taj nedostatak, da nemaju vremena ili hrabrosti to učiniti. U ljudskoj je prirodi općenita sklonost "liniji manjeg otpora“. Zaista je lakše živjeti na razini „neintelektualnosti“. A mentalitet adolescenta je još i više sklon, zbog razloga koje smo dovoljno istaknuli, uplašiti se zbog poteškoća. Nije potrebno puno intelektualnog truda da bi se slijedio scenarij, da bi se pročitale „triler“ priče, ili da bi se bilo u toku sa zadnjim događajima u bejzbolu ili tenisu. Pa čak se niti prosječan interes za tehničke stvari ne može nazvati intelektualnim u ozbiljnijem smislu. Pravo razumijevanje tehnologije, zaista traži popriličan stupanj intelektualnog kapaciteta. Ali prosječni interes koji mladi pokazuju za tehničke stvari je skoro plitak kao i ostatak njihovih sklonosti. Umjesto ohrabrivanja te sklonosti prema površnom i plitkom, trebamo pokušati pobuditi uspavani interes adolescenta za stvari koje su intelektualne. Zadatak je težak zbog silnog utjecaja sveopćeg načina razmišljanja u suprotnom smjeru. Dječak koji ne pokazuje uobičajeni interes za sportske događaje ili koji ne zna sve o najpoznatijim glumcima, smatra se ludim, ili nadmenim, ili kao da zaostaje za svojim vremenom.
Taj sveopći mentalit, zajedno s nesigurnošću njegovog uma i njegovom prirođenom sklonošću da slijedi liniju najmanjeg otpora, pridonosi tome da se adolescent osjeća da su mnoge stvari, pogotovo umne stvari, „daleko iznad njegovih mogućnosti“.
Vodstvo adolescenta i utjecanje na njega nije lak zadatak. Ali to se može činiti ako prvo postanemo svjesni karakteristika osobnosti koju moramo oblikovati. Tu su određene odlike ponašanja, neke od njih se općenito smatraju manama, koje otkrivaju više dubinske strukture osobnosti nego što se obično vjeruje. Ali odgajatelj mora mudro biti oprezan da ne preuzme stav suca. Njegov glavni zadatak nije osuditi, već razumjeti. Osuda se može pokazati kao djelotvorno sredstvo utjecanja, ali ako se koristi razborito. A tako i kazna. Ali za obje je prethodno potrebno razumijevanje.
Da bi to još bolje pojasnili, pogledajmo primjer iz života sv. Anselma. Jedan gvardijan posjetio je sv. Anselma i spomenuo mu ozbiljne poteškoće koje ima s djecom koje odgajaju u samostanu. "Preklinjem vas, što da radimo s njima?“ rekao je gvardijan. "Pokvarena su i nepopravljiva. Nikad ih ne prestajem šibati, a postaju samo sve gora.“
Anselmo je razmišljao o svemu tome i rekao: "Nikad ih ne prestajete šibati? A kada odrastu kakvi će oni biti ljudi? Glupe zvijeri.“
"A kakva je onda korist", upitao je gvardijan, "da trošimo novac na njihovo uzdržavanje, ako ćemo stvoriti zvijeri od ljudi. Mi ih obuzdavamo na svaki mogući način da bismo im pomogli, a ništa ne postižemo.“
"Vi ih obuzdavate!" rekao je sv. Anselmo. "Recite mi, moj gospodine gvardijane, kada biste posadili mlado stablo u vaš vrt i povezali ga sa svih strana tako da ne može pružiti granu u nijednom smjeru, kada biste ga nekoliko godina kasnije odvezali, kakvo biste stablo pronašli? Zasigurno beskorisno stablo s kvrgavim granama koje rastu svinuto. A čija bi to pogreška bila ako ne vas koji ste ga povezali tako čvrsto? To je vjerojatno ono što radite s vašom djecom. Ona su posađena kao prinos u vrtu Crkve tako da mogu rasti i donositi plodove za Gospodina. Ali vi ste ih plašeći ih i prijeteći im i šibajući ih potpuno svezali tako na im nije ostavljeno nimalo slobode.“ Sv. Anselmo zatim ističe kako kipar stvara svoje umjetničko djelo nježnim zahvatima, a ne teškim udarcima, i napominje da se dijete mora hraniti mlijekom, a ne mesom i kruhom. Snažna duša sposobna je podnositi kaznu i napreduje uz poniženja i trpljenje. Ali, kaže, bebi je potrebno mlijeko za djecu, odnosno, kao što piše sv. Anselmo, "nježna pomoć drugih, ljubaznost, milosrđe, prijateljski savjeti, podrška i mnoge takve stvari.“
Sv. Ivan Bosco također je napisao puno toga što bismo mogli citirati. Ali ovih nekoliko redova bit će dovoljno:
"Mi smo prijatelji naših dječaka... Postići ćete bilo što od naših dječaka ako oni shvate da vi tražite njihovo vlastito dobro... Uspostavite prijateljski odnos s mladićima, posebno za vrijeme rekreacije. Privrženost se ne može pokazivati bez tog prijateljskog odnosa, a ako se privrženost ne vidi onda nema niti povjerenja. Onaj koji želi biti voljen prvo mora pokazati svoju ljubav. Naš Gospodin učinio se malim s malenima i nosio je naše slabosti... Sjetite se da je odgoj teška umjetnost, a da je samo Bog njezin pravi majstor."
Kao zaključak, preklinjem vas da molite za svoju djecu i za svu djecu, posebno adolescente koji se suočavaju s teškim kušnjama i kojima su potrebne mnoge milosti da nadvladaju zavođenje svijeta.
Gospodine Bože! Ti si nas pozvao u sveti bračni stalež i htio nas učiniti roditeljima. Preporučamo Ti svu našu dragu djecu. Povjeravamo ih Tvojoj očinskoj brizi. Neka ona budu izvor utjehe, ne samo nama, već poglavito Tebi, koji si njihov Stvoritelj. Pazi ih, Gospodine; pomozi im i brani ih.
Nama udijeli milost da ih vodimo putem Tvojih zapovijedi. To ćemo raditi našim vlastitim savršenim obdržavanjem Tvog svetog zakona i naše svete majke Crkve. Posvijesti nam naše ozbiljne dužnosti prema Tebi i blagoslovi naša nastojanja da Ti služimo. Ponizno molimo taj blagoslov iz dubine naših srdaca, za sebe i djecu koju si nam htio dati.
Mi ih posvećujemo Tebi, Gospodine. Čuvaj ih kao dragocjenost i štiti ih u sjeni Svojih krila. Učini nas vrijednima da konačno na nebu, zajedno s njima, zahvaljujemo Tebi, Oče naš, na svoj brizi punoj ljubavi koju si pružio našoj čitavoj obitelji, i slavimo Te zajedno u vječnosti. Amen.
